Ako se želi ozbiljno promišljati budućnost jednoga grada, onda se mora, prije svega, odlično poznavati prošlost/tradicija toga grada. A grad Osijek nije grad od jučer. On ima svoju tradiciju.

I tu bogatu i obvezujuću tradiciju treba i te kako respektirati, jer nju nije moguće samo tako promijeniti. Ona u svakome promišljanju “budućeg, poželjnog izgleda grada” predstavlja one “obvezne/zadane likove”. I najelementarnija pristojnost nalaže svakome od onih (urbanista, političara...) koji imaju namjeru, na legitiman način, intervenirati u postojeći gradski prostor da se, prije toga, jasno i nedvosmisleno odrede spram te “zadanosti”. To će reći da pravilno razumijevanje te “zadanosti” predstavlja onaj prvi korak, koji će prethoditi bilo kojoj ideji intervencije u već postojeći gradski prostor, odnosno u sve one prethodne ideje, koje su također, na svoj način, pokušale oblikovati grad Osijek. Naime, mora se imati na umu da kozmički gradski diskurs smatra da je grad mjesto koje je uvijek utjelovljivalo i reflektiralo kozmologije, jer su od početka urbaniteta veličina, oblik (u slučaju grada Osijeka to je činjenica da se smjestio pokraj rijeke Drave, koja će bitno/trajno odrediti taj njegov longitudinalni oblik), orijentacija, smještaj i naziv grada bili povezani sa složenijom vizijom odnosa između sakralnoga i profanoga. Ovdje ću samo podsjetiti da je tek 1776. godine prvi osječki gradonačelnik Franjo pl. Blažić bio i te kako svjestan svega toga kada je donio odluku da se tadašnje odvojene cjeline (Gornji grad, Tvrđa i Donji grad) ujedine u jedinstvenu upravnu cjelinu, grad Osijek. I, ako želimo biti iskreni, onda moramo reći da se ta odvojenost između te tri cjeline i dandanas može prepoznati, odnosno da ju je, na jedan elegantan način, pokušao prevladati još jedan veliki osječki gradonačelnik, V. Hengl, kada je stotinjak godina kasnije te odvojene cjeline povezao gradnjom tramvajske pruge! A osobno sam ponosan što sam 1990. godine aktivno sudjelovao u jednoj od najznačajnijih odluka ondašnje Skupštine općine Osijek, koja je odlučila da upravo 2. prosinca slavimo kao Dan grada, jer riječ je o danu kada je F. pl. Blažić donio odluku o “ujedinjenju Osijeka”. Kao što se da primijetiti, gradski oci odlučili su da Dan grada bude onaj dan kada je donesena jedna “obična” upravna odluka, a nikako dan kada su neka vojska i civili morali, ne svojom slobodnom voljom, napustiti grad, a neka, pak, druga vojska i neki drugi civili su, kao “pobjednici”, ušli u grad. Naime, prema mišljenju J. R. Shorta, postoje tri temeljna gradska diskursa - autoritativan, kozmički i kolektivni grad, i koji kao takvi ne predstavljaju samo ideje grada nego i postojećih urbanih društvenih odnosa, intelektualnih diskursa i političkih snaga. To znači da autoritativni diskurs polazi od teze da se unutar grada pored autoriteta očituje i represija, točnije fukoovski sustav nadziranja i kažnjavanja, što je rezultat kako gradskih institucija (policije, sudstva, obrazovnih i odgojnih institucija, nadasve je zanimljivo kako su one u gradu Osijeku i dandanas “posložene”), tako i samog razmještaja i položaja ulica te objekata u prostoru, čime se, prema mišljenju Shorta, strukturiraju i naši životi, naša ponašanja i putanje koje slijedimo kroz prostor i vrijeme, jer grad je taj koji reflektira i utjelovljuje moć, stvara red u prostoru i vremenu te pokušava disciplinirati i prostor i vrijeme/vremena.

I već površnim uvidom u prošlost/tradiciju Osijeka možemo se uvjeriti u točnost ovih konstatacija - svako vrijeme, politički i ini odnosi, stvarali su u ovome gradu neki red u prostoru, odnosno pokušavali su taj prostor na neki, više ili manje uspješan, način disciplinirati. I sve su te intervencije (od osječkog baroka, osječke secesije, neoklasicizma, preko nedovoljno istraženog perioda između dva svjetska rata, pa sve do perioda socijalizma i svih njegovih urbanističkih rješenja, koji se, između ostaloga, mogu definirati i kao jedan od u nizu nespretnih pokušaja tranzicije iz agrarnog u urbani svijet, koji je bio praćen i stvaranjem nekih novih društvenih sila, koje su naposljetku rezultirale konstrukcijom “novih društvenih tipova”, a koji, opet, uvelike određuju i ovu našu, drugu tranziciju, koja je počela početkom 90-ih godina prošloga stoljeća i, kako stvari stoje, još uvijek traje) sudjelovale u konstruiranju današnje slike/topografije grada Osijeka. I svekoliki život u gradu odvija se sukladno tim, manje ili više, uspješnim urbanističkim intervencijama.

Doduše, drugo je pitanje jesmo li mi svaki put na pravilan način uspjeli (re)valorizirati sva ta prethodna rješenja, odnosno koliko su naša (naknadna) rješenja predstavljala adekvatne odgovore na ono što smo zatekli? Danas bi bilo i više nego zanimljivo znati što je motiviralo urbaniste, političare, kada su se odlučili “zatvoriti” današnju Ulicu Hrvatske Republike gradnjom one socrealističke zgrade (pokraj današnjeg hotela Waldinger), koja se ni na koji način (stilom, formom, funkcijom...) nije uklapala u postojeći gradski prostor današnje Županijske ulice. A takvih, u najmanju ruku, problematičnih rješenja u ovome gradu ima poprilično.

No, one predstavljaju ozbiljne činjenice i nije ih moguće samo tako ignorirati. Štoviše, one postaju problem spram kojeg se treba mudro odrediti. Naime, ova intervencija u Županijskoj ulici i fizičko “zatvaranje” Ulice Hrvatske Republike uvelike je odredilo i neka nelogična prometna rješenja u gradu. Nadalje, još uvijek nije pronađeno pravo rješenje kako spojiti Strossmayerovu ulicu, a da temeljna (prostor bez vozila, osim tramvaja) funkcija glavnog osječkog Trga A. Starčevića ostane nepromijenjena. Doduše, 1994. godina, ondašnja gradska uprava, raspisala je natječaj kojim se, između inih stvari, trebalo riješiti i taj problem. No, ondašnja ponuđena rješenja (tunel ispod Šamačke), iako su bila prihvaćena, nisu zbog financijske situacije mogla biti u cijelosti realizirana. Samo da podsjetim, govorimo o vremenu kada je cijena kapitala bila najveća, kamate su se kretale između 15 % i 18 %, i s ondašnjim skromnim proračunom u takvu avanturu nije se bilo moguće upustiti, ali je bitno znati da ozbiljna podloga, prihvatljivo urbanističko rješenje postoji, samo ga treba aktivirati. I inače treba reći, ako je vjerovati jednoj knjizi koju su prošle godine izdali Građevinski fakultet u Osijeku i Društvo osječkih arhitekata, da je u periodu 1994. - 2004. godine, tadašnja liberalna gradska uprava generirala tridesetak urbanističkih rješenja, a samo poradi usporedbe, u sljedećih deset godina, načinjeno je tek desetak. Toliko o uspješnosti pojedinih gradskih uprava.

No, treba biti iskren i reći da nije moguće za sve gradske probleme kriviti isključivo gradske uprave. Teško je biti “otok sreće” u “moru nesreće”, ali svaka gradska uprava trebala bi posjedovati makar i nesvjesnu svijest o postojećim problemima, pa čak i onda kada oni nisu rješivi “sada” i “odmah”. Kao što je i nama/meni bilo posve jasno da se u 90-im godinama nisu mogle činiti ozbiljnije urbanističke intervencije u postojeće gradsko tkivo, koje je uvjetovano tradicijom, naslijeđem, i da je predmet naših/mojeg interesa morao biti, prije svega, stvaranje elementarne svijesti o nužnosti demokratizacije svih odnosa u društvu, izgradnji demokratskih i neovisnih institucija, njihove posvemašnje autonomije od središta političke moći, kako državnih, tako i lokalnih, što onda stvara i pretpostavke da se relaksiraju i ubrzaju i svi procesi pomirenja bez kojih nema mogućnosti izgradnje toliko nužnog povjerenja među građanima bez obzira na njihova stranačka, vjerska ili neka druga određenja. U tom će slučaju izostati i svi oni razlozi za postojanje “lažnih” dilema o izgledu budućeg Osijeka. Drugim riječima, samo ako se pravilno interpretira sva ta gradska tradicija, onda će nam biti jasno da Osijek sve da i netko želi ne može postati “kasaba”. Ali, to ne znači da sve druge mogućnosti nisu otvorene.

PRIČA IZ BUDUĆNOSTI: Sveučilišni kampus je sagrađen. Prostor je to starih i obnovljenih građevina, ali i prekrasnih novih i modernih zdanja u čijim se prozorima ogledaju okolna pročelja i zelenilo, vreva studenata, zalog naše budućnosti. Mladi mijenjaju svijet.

Uz kampus nije više ruševina OLT-a, tu su moderni poslovni prostori, uredi i stanovi, novi park. U Osijeku više nema mjesta za zastarjele industrije, razvijen je informatički sektor.

Sjeverno od kampusa obnovljena je osječka bolnica. I proširena prema rijeci Dravi. Sada je Promenada sve do istočnog kraja grada.

I centar je promijenio svoje lice. Od obnovljene zgrade željezničkog kolodvora, Trga Lavoslava Ružičke, Autobusnog kolodvora, Zrinjevca, Sunčanih vrata (poslovne zgrade uz Gundulićevu ulicu), kroz sagrađeni Blok centar II, uz Kappa centar, preko Trga slobode do centra grada. Svagdje drvoredi. Blistava pročelja, sjaj tradicije i modernog. I ljudi.

A Retfala? Od kada se sagradila nova Prva gimnazija na križanju Kanižlićeve i Strossmayerove, niknulo je novo stambeno naselje, pomalo elitno. Ima divan pogled na rijeku Dravu. A i novi most nije loš. Kad prijeđeš na lijevu obalu, za tili čas si, kroz Tvrđavicu, u Tvrđi.

A tek lijeva obala.... nepregledni parkovi, zelenilo, sportski tereni.

Osijek nije narastao ni u širinu, ni u visinu. Postao je kvalitetniji, ljepši i bolji. Vratili su mu se oni koji su otišli u vrijeme krize, prije 14-15 godina. Došli su i neki novi ljudi. Lijepo je živjeti u gradu koji ima sve što poželiš.

Kakav će nam Osijek biti 2030. godine? Čini se kao daleka budućnost, velika je to brojka. U životu jednog čovjeka. Ipak, u Osijeku se usporeno živi, po slavonski. Za tih 14 godina izmijenit će se lica koja susrećemo svaki dan. Neka će nestati, neka ostarjeti, nova lica će doći. Grad će ostati isti, uglavnom. Melankoličan, usporen, predivan, naš.

Osijek čine Osječani, oduvijek. Gradili su svoj Osijek s mnogo ljubavi, mjere i smisla za lijepo.

Osječani oduvijek znaju da priroda grada nije moderni i uštogljeni, racionalni i idealizirani, hladni urbanizam sa svim njegovim doktrinama. Osječki graditelji oduvijek su imali slobodnije i otvorenije shvaćanje grada, nastojeći u okvirima svoje sredine nuditi nešto novo i napredno, te uz pomalo stege kontrolirati stihijsku gradnju. Pri tome stalno čuvajući tradiciju i urbano nasljeđe. Grad se prilagođavao ljudima.

Nije lako biti arhitekt u Osijeku. Plod arhitektonskog rada najviše od svih autorskih djela izložen je kritici javnosti. A o slici grada svoj sud donosi vrijeme i oni koji tek dolaze.

Svjesni odgovornosti, osječki su arhitekti osnovali svoj ceh, Društvo arhitekata grada Osijeka, koje je zaslužno za provođenje 40 javnih urbanističkih i arhitektonskih natječaja u proteklih 20 godina u Osijeku. Slika grada mijenjala se najkvalitetnije što je mogla. Tako se u poslijeratnom razdoblju, da podsjetim, u ovom gradu dogodio novi Trg Ante Starčevića i Ivana Pavla II., Trg slobode, Trg na Jugu II, Vrt Jagode Truhelke, središte Donjeg grada, crkve sv. Ćirila i Metoda i sv. Luke, Kappa centar, Esseker centar, Eurodom, Građevinski fakultet, Dvorana Gradski vrt, Trg Lavoslava Ružičke s pješačkim nathodnikom...

Svjetlo dana uskoro će ugledati Sveučilišna knjižnica i Studentski paviljon, nadam se i novi bazeni. Pripremaju se natječaji za novu Prvu gimnaziju, Pravni fakultet, čekamo početak gradnje poslovnog kompleksa Sunčanih vrata.

Gotova je južna obilaznica, autocesta je stigla do Osijeka. Gradnjom Prve gimnazije otvorit će se nova stambena zona, nova prometnica, ali i prostor koridora za prelazak Kanižlićeve ulice preko Drave. Tim će se novim prometnim koridorom znatno rasteretiti promet istok - zapad i Šamačka ulica.

Započela je obnova Tvrđe uređenjem Muzeja Slavonije i Arheološkog muzeja, Vodenih vrata, u pripremi je uređenje Trga Vatroslava Lisinskog, hostela u staroj pekari, Vege. Nadam se da će, zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca, početi istraživanje i uređenje podzemnih tunela ispod Tvrđe i skloništa oko Tvrđe.

Ima grad spremnih lokacija i za industriju i moderne poslovne prostore. Slobodni su kapaciteti u Nemetinu, uz “S” cestu, Zimsku luku, prostor ispod osječke bolnice. A od prije nekoliko dana naš je grad bogatiji za Studij arhitekture.

Zar itko može posumnjati u blistavu budućnost Osijeka? Ja vidim novu sliku Osijeka. Novu sliku autentičnog hrvatskog grada, zelenog, građanskog, našeg - zaključuje svoju priču mr. sc. Danijela Lovoković, pročelnica Upravnog odjela za prostorno planiranje, zaštitu okoliša i prirode.(D.J.)

Radi se, naime, o sljedećem. Osijek ima jednu urbanističku specifičnost - sagrađen je samo s jedne strane rijeke. U svijetu ima mnogo gradova kroz koje prolazi rijeka i u većini slučajeva oni su oblikovani s obje strane. Međutim, Osijek je praktično ostao na samo jednoj strani, a razlog je dobrim dijelom taj što s lijeve strane prevladava močvarno područje. I sada se postavlja stručno, konceptualno, pa i pitanje identiteta bi li Osijek i dalje trebao inzistirati na svoj toj specifičnosti. Za urbanističkih planova iz 60-ih godina prošlog stoljeća zagovarala se ideja da Osijek prijeđe na drugu stranu. No za to su potrebna bar dva elementa. Jedan je demografski. Naime, predviđanja su govorila kako će Osijek 2000. godine imati 200 tisuća stanovnika. To se nije dogodilo. Dijelom zbog rata, ali svako i zbog zastoja u općem gospodarskom razvoju. U aktualnom urbanističkom planu još uvijek postoji sjeverna zona Baranja, kao nekakva rezervna zona, ako će se jednog dana pojaviti potreba i želja da se prijeđe preko Drave. Dakle, urbanisti ne bi htjeli biti ti koji će to onemogućiti.

Što bi se to moglo dogoditi do 2030. godine, a što bi moglo biti značajno za Osijek kada je, naravno, urbanizam u pitanju? Nadam se da će se razriješiti nekoliko prometnih pitanja. Posebice prometovanje gradom od istoka prema zapadu, jer to je i dalje kritično. U svim planovima Osijeka, pa i onom s početka dvadesetog stoljeća, bio je predviđen produžetak Desatične ulice prema zapadu. To je onemogućeno kada su se na toj potencijalnoj trasi sagradili objekti. Bile su to potom ideje oko tunela: da li ispod Trga Starčevića, ili u produžetku Ulice Republike. Podsjećam, Šamačka je prema planovima predviđena da se zatvori za promet. Jedna od varijanti je gradnja sjeverne obilaznice. Očekujem da bi se do 2030. godine to pitanje trebalo riješiti.

Druga stvar koja je, prema mom mišljenju, važna jest razvijanje tramvajske mreže. Bilo bi korisno da se povežu Bikara i Zeleno polje, te još po mogućnosti negdje na pola grada, primjerice Trpimirovom ulicom. To bi onda povećalo vrijednost grada i prometnog sustava za njegove građane. Inače, nemoguće je govoriti o urbanističkim aspektima razvoja grada i viziji Osijeka do 2030. godine bez da se govori o stanju ukupnog gospodarstva. Pritom Osijek mora imati svoje opredjeljenje što bi htio biti. Hoće li biti gospodarsko, kulturno, društveno ili neko drugo središte. U tom smislu trebamo napraviti svojevrsni sabor svih mislećih struka koje bi trebale definirati što bi to Osijek trebao biti. Jer to nije pitanje samo jednog pojedinca ili stranke na vlasti, nego svih dobronamjernih ljudi kojima je u interesu sagledati budućnost Osijeka. To onda definira i sve druge intervencije u svakom smislu.

Budućnost Osijeka vidim i u rekonstrukciji grada, s tim što bi se morali ispraviti nedostaci u postojećem planu. A to je da se utvrdi koji su dovršeni dijelovi grada kao zone izgrađenosti. Tako bi se izbjegla situacija da se po cijelom Osijeku dopušta gradnja. Odnosno, ne bi se dopuštala gradnja peterokatnica u evidentno dovršenim zonama obiteljskog stanovanja.

Od projekata koje Osijek zaslužuje, uz galeriju moderne umjetnosti, jest i tehničko-tehnološki muzej. I to s obzirom na to da je Osijek početkom 20. stoljeća bio jedan od najjačih industrijskih centara. Muzej bi čuvao tehničko naslijeđe, ali i tehnologije o kojima bi se mogli podučavati učenici osnovnih i srednjih škola. To je važno i za valorizaciju baštine industrijske arhitekture koja nam sada nedostaje. Nemamo snage da sve objekte zadržimo - mišljenja je Miroslav Pavlinić, arhitekt, član Društva arhitekata grada Osijeka.(D.KUŠTRO)

U vremenu sveopćeg, nimalo bezazlenog kaosa i entropije na globalnoj razini, potpuno je neizvjesno bilo što prognozirati o bilo čemu, pa i kulturi u Osijeku 2030.

Nažalost, glede kulturnjačke budućnosti Osijeka u toj godini (koja nije tako daleko kao što se to možda sada nekome čini), ako kao ponajbitniji kriterij uvažim ono što se događa ovdje i sada, puno je nego neka druga izvjesnija činjenica da će prilično provincijalno životariti na srednjoeuropskim i balkanskim rubovima negoli biti istinska, regionalna metropola u kojoj će se mnoge uljudbene stvari jednostavno (zakonski!) podrazumijevati.

Prvo i osnovno, to će biti moguće tek i jedino ako se potpuno raskrinka i demontira način kadroviranja u sferi kulturnjačkih ustanova. Ako se, dakle, politika prestane baviti uhljebljivanjem svih tih svojih mediokriteta i poltrona, čiji hladni moždani pogon nemilice troši i ono malo što se u Hrvatskoj budžetski daruje baš na svim razinama do dna poniženoj kulturi, koju više nitko jasnim izrijekom i ne spominje u famoznim izbornim "kampanjama" svih tih tamburaških društava, pardon, političkih partija i stranaka. I što je podjednako važno, nađu načini poticanja onoga što u Osijeku nikada nije bilo posve upitno - na našu sreću, priljeva umjetničkih i inih talenata. Upravo u tim, mladim ljudima krije se jedini tračak nade da bi te 2030., možda, moglo biti drukčije. Nadalje, jedan od ključnih problema Osijeka kao kulturne "metropole" u današnjem (srednjo)eropskom smislu i kontekstu nije nimalo nerješiv ako se Osijek kao grad oslobodi sadašnje identitetne unifikacije i redukcije te povrati svoje imanentno multinacionalno i multikulturno bogatstvo tog svojeg povijesnog i geopolitičkog habitusa. I baš u tome i jest temeljni paradoks osječke kulturnjačke današnjice. Umjesto da se, dakle, sjeti samoga sebe i nastavi putem doista uljuđene slavonske i baranjske metropole, lokalni bi ga "moderatori" i njihovi velemožni politički sponzori najradije, svjesno ili nesvjesno, pretvorili u palanku u kojoj se iživljavaju (i financijski i svakako drukčije) oni koji nam s pozornice žele lijepe nove godine uz obvezni vatromet i valcer, a da kulturnjačku scenu u ostale sitne dane skupa sa svojim preskupim "timovima" konstruiraju kao permanentni drmež i drpež bez granica. Sve, naravno, po zakonu! Upravo taj ozakonjeni, institucionalni drpež i puka, nihilistička nebriga temeljni su krivac za to da svatko tko doista želi pogledati istini u oči upre pogled u fasade u Kapucinskoj, Europskoj aveniji i da dalje ne nabrajam sve te sanjive i čudesne ulice. Osijek se (isti onaj grad koji se fotošopiran gleda u naručenim, prigodnim fotomonografijama i inim slikovnicama) zapravo mrvi i raspada u svoju secesijsku i svaku drugu prašinu, a što nimalo ne zabrinjava one čije su plaće čisti san za mnoge njegove stanovnike s fatalnim pogledom na raspored letova zrakoplova za Dublin. Današnjim Osijekom posvema je i u kulturi, već dvadesetak godina, prevladao palanački (zlo)duh političke travestije, prešućivanja i počesto lakrdijaške pompe, za što je jedan od primjera ono što se danas radi s Julijem Kniferom i njegovom umjetnošću. Ma, što ste vi, osječka gradska kulturnjačka i ina financijska elito, ne računajući osječkog Zagrepčanina Zvonka Makovića i Branka Čegeca, učinili za Knifera dok je čovjek, koji nikada u Hrvatskoj nije imao čak ni jedan omanji atelijer, bio živ a da mu pomognete u njegovu mukotrpnome umjetničkome radu? A možda vaša formula i jest, recimo, kulenijada/čvarkijada/kniferijada!? Osijek je i inače oduvijek imao priličnih problema sa svojim živim umjetnicima, a koje je poslije smrti nekrofilski i počesto podlo beatificirao i dopisao tom svome (srednjoeuropskom) identitetu.

Ali, da ne bude baš nikakve zabune, za sadašnje stanje u osječkoj kulturi ja glavne krivce ne vidim u samoprozvanoj i posve oportunističkoj kulturnjačkoj "eliti" nego u šutljivome osječkome mnoštvu, koje posve mazohistički pušta da u njemu već desetljećima lumpuju ti isti, notorni politikantski travestiti i ine neupitne gradske "ikone". Nikada se u Osijeku neće promijeniti ništa dok se radije mazohistički trpi nego ohrabri i javno kaže: "Dosta je"! Jer provincija i nije ništa drugo nego taj slatkasti osjećaj zajedništva svih sa svima, ta bljutava harmonija u kojoj se svi dive svima, dok se ispod stola ili sasvim javno skupo naplaćuje ta "zavičajna idila". To, danas posve šutljivo mnoštvo, presudit će hoćemo li 2030. biti europski grad ili otužna provincijalna stanica na rubu svjetova. Jer i današnji kulturnjački šefovi i šutljiva većina nikako da osvijeste činjenicu da i drugi gradovi urgentno, a poneki i velemajstorski, danonoćno rade na svojoj kulturnjačkoj promociji. Činjenica je to da danas Osijeku živi tek nekoliko pojedinaca doista općehrvatskih vrijednosti, o Europi da i ne govorimo, izuzev njih možda dvoje-troje. A i te vrijednosti nisu nimalo stabilna kulturnjačka uzdanica za budućnost. Silno talentiranih pojedinaca bit će i ubuduće, ali je i više nego uputno pitati se hoće li i njih puno prije 2030. godine otjerati sinovi i kćeri ili služinčad današnjih kulturnjačkih dinastija, stratega i moderatora, i to mnogo dalje od Dublina!

Ili, da pojednostavimo - prostora za nadu još uvijek ne nedostaje, ali Osječani već danas trebaju raditi na tome da im djeca 2030. žive životom Europejaca, ma što to (tada) značilo. I više ne šute, za boga miloga! Ili, Happy Fly!

Kad god se sjećamo, čega god se sjećamo (čak i ako je riječ o pejzažima apsolutističkih, jednoumnih hegemonija), sjećam se prpošno, očima nejači koja se kruha sa svinjskom mašću posutom šećera sjeća kao vrhunaravne delicije.

Tako se sjećamo i Osijeka iz mladosti. Premda tu ne griješimo: jer vremenskom kapsulom sunovraćen u našu stvarnost, a svoju budućnost, Osijek iz osamdesetih samoga sebe ne bi prepoznao - pomislio bi da su ga zlurado zabacili u nekakvu ruralnost, svijet sveden na spomenare provincijalca koji ispod uštirkanih košulja u ormaru čuva uspomene na proputovanja srednjom Europom.

Osijek iz osamdesetih godina prošloga stoljeća sjeća se koncerata u “Rupi”, u Studenjaku, kreativnih radionica, novina, projekcija filmova, slušaonica, izložbi, diskusija, pluralizma u svakom pogledu. Sjeća se sebe kao raskrižja svjetova preko kojega su prelazili svi najnoviji trendovi, svi pokreti koji povijest mijenjaju iznebuha, ali i postupno.

Nakon ranjavih devedesetih, u vrijeme upinjanja da se Grad ovjenča krunom Europske prijestolnice kulture, svima koji su o toj kulturi trebali zboriti kao o adutu na pamet je jedini padao mecena Josip Juraj Strossmayer. I nitko drugi. Čak ni tolikim nagradama ovjenčani HNK što ga mnogi doživljavaju tek kao financijsku rupu bez dna, a ne kao rasadište budućih esteta. Jer Osijek, oni koji ga institucionalno predstavljaju sjećaju se gotovo isključivo umjetnika “preseljenih” u onostrano ili na drugi toponim. Dobar osječki književnik, slikar, kipar ili glazbenik samo se nakon preseljenja u nešto može naći na popisu zaslužnih građana. Za razliku od drugih kulturnih centara, Osijek, premda službeno uporno ne želi biti “prijestolnica provincije”, samoga sebe na književnome planu u nju gura izmišljajući nomenklature poput “slavonskoga pisma” koje se “junački opire” svrstavanju u hrvatsku književnost (a belgijska književnost recimo poznaje brabantsko ili haineutsko pismo), te se kao “trivijalnih” užasava svojih pisaca koji su čitatelje uspjeli pronaći i izvan gradskih zidina, čak dobiti neke renomirane nagrade. Osijek njeguje i klanske borbe “štuka” u (pre)malenoj bari, tako da bi, nastavi li s tom “lokalpatriotskom blagonalonošću”, famozne 2030. mogao zaboraviti Džanka, Knifera, Nekića, Faktora, Kuhača, Gardaša, Rešickog, koji su previše “iskočili”, i pretvoriti se u sajmenu kasabu s jumbo-plakatima za promociju kulena, te rakiciju za večer poslije “sijela”, u disco-klubu kod Dare-Bubamare, ili omiljeno ladanjsko pitoreskno odmaralište nekog tajkuna kojemu su vlastodršci dopustili da za malo kuna nakon Baranje kupi i Slavoniju. A posthumno divljenje baš ne ide naruku preživljavanju.(D.J.)

Ne možemo govoriti o Osijeku budućnosti bez vizije svijeta u budućnosti. Ono kako bude tekla povijest ovog doba koju neki s pravom nazivaju posthumano stanje, determinirat će sve kapilare planeta, pa i Osijek.

Naime, budućnost je već započela sa šezdesetosmaškom revolucijom. Njezini plodovi već izgledaju ovako, a taj proces samo će se intenzivirati - pobjeda oligarhija nad narodom, internacionalizam i globalizam požderat će države i nacije, feminilitet zbog sve agresivnijih žena nadvladat će maskulinitet u ime ravnopravnosti, koja je trojanski konj puke volje za moć. Muškarca će se najprije učiniti suvišnim u procesu razmnožavanja koje će nadomjestiti tehnologija, a onda će ga feminizirati, od mode do karaktera, što je vidljivo već danas. Muškarce poput Zdravka Mamića držat će u zoološkom vrtu i povremeno izlagati djeci starijoj od 20 godina. Za ljude toga doba Mamić će biti dokaz da nismo sami u svemiru.

Kontrola će odnijeti pobjedu nad slobodom, ljude će čipirati već po rođenju, poput pasa. Svaki kutak planeta, pa i gradova, prekrivat će kamere, a dronova nad Osijekom bit će više nego komaraca. Tehnika će podivljati. Hladnjaci, automobili, tuš-kade, namještaj, telefoni... bit će sve pametniji i pametniji, a ljudi sve gluplji i gluplji, jer će uslijed tehnike koja će supstituirati mnoge funkcije koje je obavljao čovjek zakržljati mnoge ljudske prirodne karakteristike, pa će zbog toga nastupiti promjene u mozgu koji će se sve manje koristiti, pa će na koncu dobar dio sive kore odumrijeti zbog nekorištenja. Ljudi će zaboraviti pisati i računati, tako da će onaj koji nije nepismen i glup biti smatram natražnjakom, reliktom prošlosti.

Hranu će zamijeniti tablete, a u restorane će voditi svinje, krave i kokoši koje će od izvora hrane postati kućni ljubimci. Jezik će dobrim dijelom supstituirati WTF, LOL, smajlići i slične stvari. Filozofiju i poeziju stavit će izvan zakona kako ljudi kojim slučajem ponovno ne počnu misliti i osjećati. Sve će biti spojeno sa svim, pa će vrijeme i prostor kakve danas poznajemo nestati, živjet ćemo u vječnom prezentu. To će, zapravo, biti sretno čovječanstvo samo zato što će postojati čovječanstvo, ali ne i čovjek.

Zato je važno umrijeti na vrijeme. Samoubojice će uskoro postati jedini dokaz da postoji i čovjek, a ne samo čovječanstvo. Meni je štrik već na tavanu. Za ne daj Bože... - kaže doc. dr. sc. Ivica Šola, voditelj Katedre za medijsku kulturu na Odjelu za kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.(D.J.)

- Da bismo razmišljali o Osijeku budućnosti, treba se sjetiti Osijeka prošlosti. Premda je nakon Drugog svjetskog rata, i rezolucije Informbiroa, partija odlučila kako ne treba razvijati gradove uz granicu, Osijek se uspijevao razvijati zahvaljujući jakoj industriji. Gospodarstvo je bilo produktivno, postojala je jaka baza, uz poljoprvredno okruženje (PIK-ovi), no razvoj je počeo stagnirati krajem 70-ih. Stagnacija je nastavljena i nakon Domovinskog rata, zbog objektivnih razloga, da bi loše provedena privatizacija dodatno unazadila osječko gospodarstvo. Fiskalna baza se urušavala, ono malo produktivnosti se tlačilo raznim parafiskalnim nametima, pa dolazi do daljnjeg urušavanja. I danas imamo stanje kakvo imamo.

Što učiniti da bi Osijek krenuo s takve “mrtve točke”, prema perspektivnoj budućnosti?

- Nužne su ključne promjene. Prvo, nema budućnosti bez demografske obnove, ali ni bez razvoja poduzetništva, kako na razini cijele države, tako i lokalno, uključujući i grad Osijek. A takav efikasni novi ciklus ne pokreće se planovima za pet, deset godina, nego planovima koji se mogu realizirati već sutra, jer za to u gradu postoje mogućnosti. Drugim riječima, da bi Osijek u 2030. godini povratio svoj nekadašnji sjaj, hitno je potrebno stimulirati poduzetništvo, rasteretiti ga parafiskalnih nameta, osigurati nove industrijske zone i privući investicijski kapital. Naravno, treba više izvlačiti sredstava iz EU fondova, ali i grad mora pronaći sredstava, izvornih prihoda, da bi se pokrenuli proizvodni ciklusi. Ne mora sve grad financirati, treba uključiti i privatne ulagače, dati mogućnost poduzetnicima da rade, dati koncesije manjima. Praksa je u svijetu da primjerice komunalne polove lokalna samouprava dodjeljuje putem koncesije privatnim poduzetnicima, koji su efikasniji i jeftiniji, što je vrlo rijedak slučaj i u RH. U skorašnjoj budućnosti Osijek treba imati i jaku banku koja će pokrivati grad i okruženje, a između ostalog mora se riješiti i problem neobrađenog zemljišta oko grada. Treba prestati od rata naovamo s njegovanjem kulta nerada i sinekura, lokalne samouprave treba učiniti efikasnijima, kao što su Antunovac ili Belišće.

Što s kulturom?

- I tu potencijali nisu do kraja iskorišteni i svakako ih do 2030. treba bolje iskoristiti. Jer nedobivanjem statusa Europske prijestolnice kulture 2020. jednu smo šansu propustili, drugu, buduću ne bismo smjeli. Za to morate imati jaku ekipu, što u prethodnom slučaju kandidature nije bilo, odnosno bez jakih stručnjaka ne mogu se iskoristiti sve mogućnosti koje grad ima od recesijske i barokne jezgre do novih urbanističkih rješenja, spomenimo samo te reference. Neki projekti su krenuli pa stali. To se mora promijeniti da bi Osijek u 2030. bio i srednjoeuropski, i slavonski, i hrvatski i tradicionalni i moderni - kaže prof. ddr. sc. Miljenko Brekalo, znanstveni savjetnik u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar i voditelj Područnog centra Osijek.(D.J.)