O tome kako će izgledati svijet budućnosti za deset, pedeset i stotinu godina može se vidjeti i pročitati u mnoštvu kojekakvih futurističkih predviđanja, koliko ozbiljnih toliko i onih posve trivijalnih, nerijetko naravno i apokaliptičnih, da o babama vračarama, notornom Nostradamusu i njemu sličnim “prorocima” ne baš lijepe sutrašnjice i ne govorimo.

Iz mnoštva studiozno sročenih analiza popraćenih relevatnim podatcima i dijagramima (simulacijama) izdvojilo se primjerice istraživanje koje je proveo ugledni časopis The Economist i objelodanio u svojoj sjajnoj knjizi “Magapromjena” (Magachange) iz 2012. godine. The Economist je pitao dvadesetak poznatih svjetskih futurologa kako će izgledati svijet 2050. godine, a njihove je odgovore (analize) razvrstao u četiri poglavlja - Ljudi i odnosi, Nebo i zemlja, Gospodarstvo i biznis te Znanje i napredak.

Spomenta knjiga može poslužiti i kako poticaj za nešto slično i kad se radi u “predviđanju” budućnosti nama bližeg, lokalnog okruženja, konkretno Osijeka. Naravno, to nije nimalo lak posao jer lako je razglabati o svijetu sutrašnjice na globalnoj razini vodeći se ipak optimističnim predviđanjima kakva nam je predstavio The Economist, no kad se sondiramo na domaći teren, u grad na Dravi, slavonsku metropolu, sudeći prema onome što danas vidimo, razloga za prevelik optimizam vrlo je malo. Ipak, ne valja biti pesimist pa ne razmišljati o budućnosti u ljepšim bojama od sadašnjice koja je evidentno u pedeset i više nijansi sive, da parafraziramo poznatu knjigu i manje poznati film. Jer, kako je to jednom prigodom sročio John Galsworthy, dobitnik Nobelove nagradu za književnost 1932. godine: “Ako ne mislite o budućnosti, ne možete je ni imati.” Čak se i lijepom rečenicom nedavno oglasila i poznata blogerica s londonskom adresom Ella Dvornik, oca slavnog kći, rekavši kako je “najbolji način da predvidiš budućnost - stvoriti je.” Bravo za Ellu, tata bi bio ponosan!

Bilo kako god, vratimo su u surovu stvarnost grada u kome živimo i zapitajmo se, razmislimo i upustimo u predviđanja (tu su i sugovornici) vodeći se smjerokazom prema viziji Osijeka u 2030. godini. Naime, odlučili smo se za to razdoblje jer nam se čini nekako optimalno da ne zaglavimo u dalekoj budućnosti ili pak ne ostanemo u bližim godinama u kojima se doista malo što bolje može očekivati. Dakle, da malo dramatiziramo, pitanje koje se nametnulo u ovakvim konotacijama glasi - je li pred nama u 2030. urbana futurama ili provincijska drama kad je Osijek u pitanju? Još dramatičnije - hoće li Osijek postati uljuđenja i uređena srednjoeuropska metropola ili ostati provincijska zabit na rubu Hrvatske i Europe? Pitanja se možda čine pretencioznim, preambicioznim, no teško im je poreći izazovnost i poticajnost, ako ni zbog čega drugoga, onda svakako zbog mogućnosti da makar i teoretski “vidimo” 15 godina unaprijed očekujući bolje sutra, a ne samo loše danas. Zato je uputno krenuti od sadašnjosti (i malo od prošlosti) i kroz mišljenja sugovornika dotaknuti se onoga što smo htjeli - Osijeka u 2030. godini. Uz jednu napomenu - naum ove teme nije da samo kritiziramo loše stvari, a hvalimo dobre, jer ima u Osijeku i jednog i drugog, nego da pokušamo “vidjeti” što je moguće učiniti da u Osijeku 2030. bude manje ružnoga, a više dobroga, manje negativnih vribracija, a više živosti, energije, lijepog i poticajnog, da Osijek ne živne samo petkom i subotom kad su kafići u Tvrđi puni i cajke trešte odasvud, nego da grad živi europski, kulturno, da diše zdravim plućima konstatno i bez zastoja. U suprotnom, grad i njegovi stanovnici i dalje će tavoriti u beznadnoj rutini i čekati bolje sutra koje nikako da dođe.

Danas je prema svemu sudeći bolje pisati o osječkoj prošlosti, nego tmurnoj sadašnjosti o kojoj svi znamo kakva jest, a kakva bi trebala biti budućnost Osijeka, pa i ona bliža, nema čak ni ozbiljnih studija, ali ni rasprava. Vrijeme za Osijek kao da je stalo. Štoviše, i po proračunskom priljevu danas mu prijeti postojanost četvrtog mjesta u državi, nakon Zagreba, Splita i Rijeke, jer Dubrovnik ga ozbiljno prestiže.

No, podsjetimo, prema gospodarskoj snazi, Osijek je davne 1919. bio drugi u Hrvatskoj (iza Zagreba), a u gradu su tada radile tvornica žigica, dvije tvornice pokućstva, paromlin, ljevaonica željeza, dvije pivovare, šećerana, tvornica lana, čak 900 obrtnika...

Na razmeđi istoka i zapada te sjevera i juga, Osijek je s industrijom temeljenom na domaćim sirovinama tijekom godina izgradio velike i uspješne tvrtke, pa se tako nakon Prvog svjetskog rata razvijaju mesna i metalna industrija (primjerice, 1911. utemeljena je Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva d.d., a 1920. osnovana je Osječka industrija mesnate robe d.d.). Kožarsku industriju predstavljala je samo jedna tvornica kože, a nakon Drugog svjetskog rata većina je tvornica i obrta konfiscirana ili podržavljena te su Zakonom o konfiskaciji i o izvršenju konfiskacije od 9. lipnja 1945. udareni temelji ukidanju gospodarskih odnosa. Od tada i Osijek gubi primat drugog industrijskog grada...

I dok se svijet, Europa, države i gradovi češće propituju gdje će biti i kako će izgledati za 15, 20, 50 ili 100 godina, doduše češće zabrinuto, negoli optimistično, apatičnom Osijeku se očigledno ni o tome ne da misliti. Nikakvo čudo, rekli bismo, pa mnoge uopće nije ni iznenadilo što je za Europski grad kulture 2020. povjerenje, umjesto grada na Dravi, dobila Rijeka.

A i danas je gotovo svima jasno da gradovi budućnosti trebaju težiti pametnom i održivom razvoju, generirajući nove vrijednosti za okoliš, gospodarstvo i društvo uz cjelokupnu socijalnu koheziju. Budući da 70 % Europljana živi u gradovima i urbanim područjima, oni su zasigurno “motor” našeg društva, te kao takvi trebaju upravljati dobrom kvalitetom zraka i vode, energije, otpada i prirodnih resursa. Modernim arhitektonskim pristupima i suvremenim građevinsko-tehnološkim spoznajama moguće je današnju situaciju okrenuti nabolje. Te spoznaje polako, ali ipak preslikavaju te pomalo provode i neki od hrvatskih gradova, koji, naravno, nastoje gledati i u budućnost.

I Glas Slavonije je prije nekoliko godina nastojao propitati slične mogućnosti, prije svega s arhitektonskog i urbanističkog aspekta (autor teksta bio je Mario Mihaljević). Treba li se Osijek širiti preko Drave ili pregaziti južnu obilaznicu i prodrijeti još dublje u ravnicu? Je li bolji model grada na rijeci ili rijeke u gradu, bilo je glavno pitanje jer se u to vrijeme aktualizirala rasprava o Prometnoj studiji Grada Osijeka i otvorilo staro pitanje: treba li se Osijek širiti na lijevu obalu Drave? Ideja koja se ne tako davno, prije dva-tri desetljeća, činila kao sudbina Osijeka, unatoč godinama i dalje je tek na razini - ideje. Dapače, u odnosu na prije 30-ak godina, Osijek je po tom pitanju otišao i par koraka unatrag, a gotovo jedinstvena potpora “Novom Osijeku” se najmanje prepolovila. I, kako priča o osječkom “osvajanju” lijeve obale ne bi bila jednostavna, obje strane - pro et contra - imale su dobre argumente za svoje stavove.

Razgovori o temi “Osijek na lijevoj obali” isprofilirali su dvije osobe: osječko-baranjskog župana Vladimira Šišljagića, koji je zdušno zagovarao ideju širenja Osijeka preko Drave, te tadašnju osječku dogradonačelnicu i arhitekticu Danijelu Lovoković, koja nije bila a priori za takav potez, a čiji bi se stavovi mogli sažeti u rečenicu: Da - širenju na lijevu obalu, no pitanje je kada. Šišljagić svoje argumente, između ostalog, nalazi i u pitanju rješavanja problema zagušenog gradskog prometa. Ističe, međutim, kako ga gleda kao dugoročni projekt, projekt za iduća dva, tri, možda i četiri desetljeća.

- Rijeka je blagodat. Osijek treba biti grad na Dravi, a ne grad pokraj Drave. Uvjeren sam da se Osijek u neposrednoj budućnosti treba širiti na lijevu obalu. Postoji potreba, odnosno potražnja za parcelama u zoni izgradnje; upravo zbog toga se Osijeku tijekom posljednjih nekoliko godina dogodila ova silna urbanizacija i nicanje zgrada u zonama obiteljskog stanovanja. Širenje na lijevu obalu ne može se dogoditi preko noći, no vrijeme je da se počne raditi prema planovima koji odavno postoje. To bi, uvjeren sam, riješilo i problem prometa, koji je danas zagušen i u sadašnjim uvjetima nerješiv. Dosta je izmišljanja razloga protiv širenja na lijevu obalu - govorio je Šišljagić. Ne vjeruje, dodaje, u teze da se zbog lošeg tla ne može graditi s lijeve dravske strane, nabrajajući primjere uspješne izgradnje u mnogo nevjerojatnijim uvjetima. Uostalom, koliko je podzemnih voda i s ove, desne dravske strane, zorno je pokazalo gradilište Eurodoma, no taj je dojmljivi neboder unatoč zaprekama ipak izrastao. Šišljagić je isticao još nekoliko detalja, primjerice, kako velikim trgovačkim centrima nije mjesto u središtu grada - drugim riječima: oni bi mogli preko Drave. Sjetio se i Bijele lađe te ustvrdio: “Trpa se nekakva golema zgrada gdje joj nije mjesto, a toliko je prostora na lijevoj obali. Tamo bi”, razmišljao je naglas, “trebalo ostaviti i prostora za sport, rekreaciju, zabavu i slične sadržaje.”

Premda ne odbija mogućnost da u budućnosti Osijek bude grad na obje dravske obale, arhitektica Lovoković imala je nešto drukčiji stav. Kaže, naime, kako grad danas jednostavno nema potrebu za širenjem na lijevu obalu, a sudeći prema demografskim trendovima, to se neće promijeniti ni u skoroj budućnosti.

- Kad je rađen Generalni urbanistički plan početkom 80-ih, demografska studija koja ga je pratila predviđala je da će do 2000. godine Osijek imati oko 200.000 stanovnika. Međutim, demografska studija koja je sada rađena za novi GUP kazuje kako danas Osijek ima oko 116.000 stanovnika (samo mjesto Osijek nešto više od 90.000, bez tzv. prigradskih naselja, koja upravno pripadaju Gradu Osijeku), s tendencijom pada broja stanovnika. Očito je, dakle, da nema potrebe za širenjem na lijevu obalu, bar ne u takvom zahvatu kakav je tada planiran - kazala je Lovoković, dodajući i još jedan pomalo iznenađujući podatak - gotovo 30 posto osječkog stambenog fonda je neiskorišteno! U međuvremenu, Studija prostornog razvoja RH Osijek je usmjerila prema jugu. “Osijek je uzak i dug, ograničen prirodnom barijerom - Dravom na sjeveru te obilaznicom i željezničkom prugom na jugu. Procjena je bila da će se lakše prijeći preko ceste i pruge nego rijeke te je širenje gradske zone usmjereno prema jugu, gdje će biti lakše osigurati potrebnu infrastrukuru. Mnogo je slobnog prostora uz Vinkovačku, tu je projekt Jug 4, Divaltova/Gacka...” objašnjavala je tadašnja dogradonačelnica.

- Kada govorimo o prometu, prostornim planovima predviđena je gradnja sjeverne obilaznice, koja bi svakako pomogla u rješavanju gradskih prometnih problema. No, grad na lijevoj obali je projekt za budućnost. Za njega će nam trebati još mnogo mostova. Dakle, da - lijevoj obali, ali pitanje je kada i u kolikoj mjeri. Također, ne sporim da se tamo može graditi, samo je pitanje za koliko novca. Slažem se sa županom, rijeka je blagodat, no Osječani i danas aktivno žive sa svojom rijekom. Mnogo intenzivnije od, primjerice, Zagreba, koji je “prešao” preko Save - zaključuje Lovoković.

Inače, tijekom sastanka prije nekoliko godina u Gradskoj upravi na kojemu se raspravljalo o prometnoj studiji, a koji je okupio brojne ugledne stručnjake, mahom svi s kojima smo razgovarali složili su se s tim da bi sjeverna obilaznica, odnosno prometni koridor u smjeru istok-zapad na lijevoj obali, u velikoj mjeri olakšao pitanje rješavanja osječkih prometnih problema. Među inima, za sjevernu obilaznicu zalagao se i prof. dr. Ivan Dadić, dekan zagrebačkog Fakulteta prometnih znanosti, koji je bio na čelu skupine koja je izrađivala prometnu studiju. Tadašnji gradonačelnik Krešimir Bubalo, pak, kratko je sažeo: “Jasno da kao gradonačelnik želim razvoj i prosperitet svoga grada. Trebamo gledati u budućnost, no i u sadašnjosti se, posebno danas, treba držati realnih potreba.”

Mogu li se pad ili stagnacija broja stanovnika Osijeka te gospodarska kriza dovesti u izravnu vezu s budućim arhitektonsko-urbanističkim izgledom najvećeg slavonskog grada i (još) uvijek četvrtog po veličini hrvatskog grada, bila je i tema razgovora s troje arhitekata, promišljatelja urbanog prostora, Rankom Radunovićem, predsjednikom Društva arhitekata grada Osijeka, Željkom Jurković, predsjednicom Područnog odbora Hrvatske komore arhitekata Osijek, te Miroslavom Pavlinićem, recentnim dobitnikom priznanja Hrvatske komore arhitekata i Zlatne plakete “Grb Grada Osijeka”.

- Alarmantna je činjenica da iz ovog grada odlaze mladi ljudi i s toga aspekta nam je bitno znati za koji ćemo broj stanovnika urbanistički planirati sadašnjost i budućnost prostora Osijeka. Matematički i demografski, sada nije opravdano planiranje širenja Osijeka - kazala je Jurković, a i Pavlinić kaže kako kompleksna gradnja Osijeka preko Drave postaje suvišna.

- No, opet vrlo je rijetko postojanje gradova čiji je vizualni identitet samo s jedne strane rijeke. Osijek je specifičan upravo po svome uzdužnom, longitudinalnom obliku. U dužinu je 15 kilometara, u širinu tek tri kilometra. I još k tome je centar naslonjen uz rijeku. Po tom identitetu izduženog grada uz rijeku Osijek je specifičan i u svom vizualnom izgledu i zbog toga je malo vjerojatno da će ikad krenuti širenje 'preko' - kazao je Pavlinić.

Ali uz sve eventualne nedostatke, ima i svijetlih primjera. Osijek je ipak obnovio sve svoje velike trgove, dobili smo cijeli niz reprezentativnih zgrada javne namjene. Podsjetimo se obnove Trga Ante Starčevića, Trga slobode, Lavoslava Ružičke, trga u Donjem gradu, potom gradnje dvaju nathodnika, autobusnog kolodvora, sportske dvorane...

Nadalje, velik problem Osijeka je i prometna povezanost kako u Hrvatskoj, tako i prema susjednim državama. Stoga je u Osijeku primjerice još prije tri godine potpisan Sporazum o suradnji na provedbi projekta rekonstrukcije i elektrifikacije željezničke pruge Osijek - Strizivojna - Vrpolje na ogranku koridora 5c i rješavanja najprometnijih križanja pruge s cestama na području grada Osijeka, a riječ je o projektu vrijednom više od 200 milijuna eura. Sporazum je predvidio izradu projektne dokumentacije koja je trebala biti gotova do 2016. godine, a cijeli projekt završen do 2020. godine. Riječ je o velikom projektu kojim će se aplicirati za sufinanciranje iz EU fondova. Kada cijeli projekt bude završen od Osijeka do Zagreba stići će se za dva sata (umjesto sadašnjih više od četiri sata) vlakovima koji će voziti brzinom od 160 kilometara na sat, rekao je tada predsjednik Uprave HŽ Infrastrukture Darko Peričić. Rekonstrukcija i elektrifikacija željezničke pruge Osijek - Stizivojna - Vrpolje uključivat će, između ostalog, rekonstrukciju željezničkog kolodvora Osijek, gradnju novih željezničkih teretnih kolodvora u Osijeku i Đakovu te novog željezničkog stajališta Čepin, modernizaciju signalno-sigurnosnih i telekomunikacijskih uređaja. Pa ako sve to bude realizirano i do 2030., bit će dobro, no o tom potom.