Vlada koja se upravo približava čarobnoj granici od 100 dana kada bi u normalnim okolnostima trebalo biti jasno u kojim će se okvirima kreirati njezine politike u ostatku mandata, ne samo da ni u tragovima nije naznačila svoje stvarne namjere, nego je njeno djelovanje u bilo kojem praktičnom vrijednosnom smislu uopće nemoguće ocijeniti.

Zapravo, pred sami istek tih 100 dana najvažnija je tema vezana uz Vladu njezina rekonstrukcija, i to ne u pogledu ovog ili onog ministra, nego stranaka i koalicija koje ju čine. Pomalo histerično, zar ne?

Hrvatska se bez sumnje suočila s nizom političkih eksperimenata u trenutku kada joj je to najmanje trebalo, opterećenoj visokim dugom, neučinkovitim gospodarstvom i još manje učinkovitom javnom upravom. Vlada je neželjeno dijete partnera koji se, zapravo, ne podnose, nemaju nikakvo povjerenje jedni u druge i nikada nisu iskreno željeli zajednički raditi. HDZ je pristao na zahtjeve Mosta samo s mišlju da nakon minimalne, u biti tek formalne izborne pobjede, po svaku cijenu skine SDP s vlasti, ali žrtve koje je podnio zbog toga nije uspio refundirati pozicijom stvarne i neupitne pozicije prve političke snage u zemlji. Izuzevši Kovača, nitko od vjerojatnih pretendenata na ministarska mjesta nije završio u nekom od kabineta koje su popunili kadrovi iz drugog i trećeg ešalona, s nekim doista bizarnim odabirima zbog kojih je Vlada prve promjene doživjela nakon svega šest dana, postavivši tako teško oboriv rekord.

Most se, pak, na savez s HDZ-om odlučio u okolnostima koji će ostati tajna, poput ubojstva Kennedyja, i od prvog dana neskriveno pokazuje koliko mu se sve to skupa gadi, jer HDZ-u ne vjeruje ni kada ovi tvrde da po danu vide Sunce, a noću Mjesec. Organizacija koja ni sama ne zna što je, skup nezavisnih lista, politička stranka, ili nešto treće, i koja tek treba definirati vlastiti program, ustroj i budućnost, putem je gubila članove, a preostali se na dnevnoj bazi predomišljaju jesu li vlast ili oporba. Isto kao i HDZ, Most je većinu svojih ministara izvukao iz šešira i u Vladu uveo ljude koji tjedan, dva prije konstituiranja Vlade ni u snu nisu pomišljali da će se uskoro probuditi u ministarskoj fotelji.

Kao šlag na tortu stigao je premijer koji je i prije nego je uspio dati smislenu izjavu na hrvatskom jeziku, osjetio u sebi snažnu političku ambiciju koja je potpuno zasjenila činjenicu da mu se realna politička težina još uvijek mjeri u miligramima.

Hrvatska je tako u 100 dana od jedne dobila, zapravo, tri vlade koje se međusobno nadmudruju, a dodamo li tome oporbu posvećenu traženju imaginarnih fašista, predstava dobija sve elemente groteske. Bilo bi stoga hvalevrijedno da akteri konačno uoče kako publika nastavlja bježati glavom bez obzira i uozbilje se prije negoli ostanu sami na sceni.