Uoči blagdana Uskrsa razgovarali smo s nadbiskupom đakovačko-osječkim, mons. dr. Đurom Hranićem, o brojnim aktualnim temama, izbjegličkoj krizi, odlasku mladih iz Slavonije, Baranje i Srijema, sve većem siromaštvu...

Nedvojbeno je da je politika dovela Slavoniju i Baranju u težak položaj. Ima li izlaza iz takvog stanja?

- U korizmenoj poslanici jasno smo naglasili kako ne želimo tražiti krivce, a još manje osuđivati one koji su Slavoniju, Baranju i Srijem doveli u ovako tešku društveno-socijalnu, gospodarsku i demografsku situaciju. Ipak, istaknuli smo kako najveću odgovornost za nastalo stanje snosi dosadašnja politička nebriga središnjih vlasti za ove krajeve, a očitovala se, prije svega, u nedonošenju jasne agrarne politike i strategije ruralnog razvoja. U tom smislu smo naglasili kako bez snažne političke volje i istinske želje političkih dužnosnika da se stanje promijeni nije moguće ostvariti preduvjete za društveno-socijalni i gospodarski oporavak Slavonije, Baranje i Srijema te izlazak iz sadašnjega teškog stanja. Osobito smo apelirali na saborske zastupnike iz Slavonije, Baranje i Srijema da se zauzmu za dolazak kapitalnih investicija, ulaganja u prehrambeno-prerađivačku industriju, kao i u druge gospodarske potencijale koje imamo. Ohrabrujuće su zvučale najave nove vlade kako će se osobita pozornost posvetiti našim krajevima. Ovih je dana donesen proračun, u kojem su određena sredstva predviđena za poticaje u poljoprivredi, a najavljene su i određene investicije. Hoće li to biti dovoljno da se zaustave negativni trendovi te smanji nezaposlenost i spriječi iseljavanje mladih ljudi i cijelih obitelji, ostaje da se vidi. Neki amandmani, koji su od iznimnog značenja za prometno povezivanje Slavonije, na žalost, nisu prihvaćeni. Situacija s niskom otkupnom cijenom mlijeka također zabrinjava, jer svakodnevno, zbog neisplative proizvodnje, nestaju farme muznih krava, a ni ukupno stanje u stočarstvu nije puno bolje. Želim biti optimističan, ali ima razloga i za zabrinutost.

Kakvo je stanje u izbjegličkom kampu u Slavonskom Brodu? Caritas Đakovačko-osječke nadbiskupije ondje ima važnu ulogu...

- Trenutno su u kampu 203 osobe, a sve su vraćene s granice sa Slovenijom. Caritas je od prvog dana izbjegličke krize bio prisutan svojim osobljem i svojom materijalnom pomoći, najprije u kampu u Opatovcu, a sada u zimskom kampu u Brodu. Kampu u Brodu Caritas je na raspolaganje stavio 1000 ležajeva i jedan grijani šator od 600 m2. U tom se šatoru sada održavaju igraonice za djecu. Caritas tako ondje surađuje s UNICEF-om. Caritasovi djelatnici i volonteri sudjeluju u podjeli suhih obroka izbjeglicama (troškove obroka pokriva Vlada RH). Caritas je za izbjeglice smještene u kampu nabavio perilice za rublje. Uskoro bi u kamp preko Caritasa trebao stići i kontejner-kuhinja, pa će biti moguće pripremiti nešto toplo i za doručak i večeru (trenutne 203 izbjeglice kuhani topli obrok dobivaju za ručak). Inače, cijelo vrijeme Caritasovi volonteri u kampu dijele toplu odjeću i obuću te higijenske potrepštine. Svakodnevno skuhaju i izbjeglicama u kampu podijele nekoliko stotina litara čaja. To je jedini topli napitak koji su izbjeglice dobivale cijele zime tijekom svoga boravka u Hrvatskoj. Caritas je prva organizacija kojoj je, nakon Crvenoga križa, omogućen pristup sektorima u kampu u kojima su smještene izbjeglice. Da bi mogli funkcionirati Caritasovi volonteri, potrebni su i Caritasovi zaposlenici. Caritas tako u kampu u Brodu ima zaposlene tri koordinatorice (jedna je u kampu svaki dan u svakoj od tri smjene), osam djelatnica te jednog vozača. U kamp kao volonteri povremeno dolaze i bogoslovi te đakoni, a jedna časna sestra i svećenik redovito. Izbjeglice smještene u kampu nemaju pravu informaciju o tome što se s njima događa, zašto im nije moguć nastavak puta prema Zapadu, ne znaju što će biti s njima... Uplašeni su za vlastitu budućnost. Zbog toga im je potrebna psihosocijalna potpora i razgovor. Kao sugovornike rado traže naše katoličke vjerske službenike i svećeničke kandidate, i to ne samo kršćani među njima nego i muslimani. Tima koji su smješteni u kampu i čekaju što će biti s njima, razgovor je u biti sada potrebniji nego hrana i odjeća.

Proteklih smo dana u Glasu objavili poražavajuću vijest da se samo u Đakovu prodaje čak 200 obiteljskih kuća. Razlozi su - odlasci, neimaština, rasprodaja nasljeđa. Kako to komentirate?

- Žalosno je što se to događa u Slavoniji, Baranji i Srijemu, koje su oduvijek slovile kao bogate regije i mjesta dobroga življenja. Međutim, loše stanje u poljoprivredi, visoka stopa nezaposlenosti u gradovima uzeli su svoj danak. Ne mogu stoga nikome zamjeriti ako poželi negdje dalje tražiti bolju budućnost za sebe i svoju djecu, ako to ovdje ne može pronaći. Ipak, ne možemo se samo pomiriti s činjenicom da ljudi odlaze. Potrebno je te trendove zaustaviti jer o tome ovisi naša budućnost. Stoga je, kako sam rekao, najveća odgovornost na državnoj vlasti i njezinim institucijama. Ali apeliram i na sve one koji razmišljaju o odlasku da dobro preispitaju svoju odluku. Možda će nekomu zasmetati moje riječi, ali najlakše je otići. Puno je teže ostati i, možda u skromnijim uvjetima, ovdje se boriti za bolju budućnost. Na tom tragu smo u korizmenoj poslanici osobito pohvalili i istaknuli one obitelji koje su, unatoč životnim teškoćama, svoju ljubav usmjerile prema rađanju i odgoju djece. Župne smo zajednice pozvali da nastoje još zauzetije duhovno, moralno i materijalno pritjecati u pomoć obiteljima s više djece i onima slabijeg imovinskog stanja te da kao Crkva snažno podržimo njihovo kršćansko svjedočanstvo ljubavi i otvorenosti daru života. Istaknuli smo kako je od iznimne važnosti njegovanje duha solidarnosti među samim obiteljima te poticanje na međusobnu pomoć i moralnu podršku. Osobito smo zahvalni onim lokalnim zajednicama koje su prepoznale hitnost trenutka te u granicama svojih mogućnosti dodjeljuju pomoć spomenutim obiteljima. Smatram kako je od iznimne važnosti da se organiziraju razni tečajevi i savjetovanja za stručnu prekvalifikaciju ljudi poradi lakšeg pronalaženja novog zaposlenja, pri čemu, svojim volontiranjem puno mogu pomoći i mnogobrojne katoličke udruge vjernika. Osim toga, potrebno je i mijenjati mentalitet koji potiče individualizam, uskogrudne interese na štetu općeg dobra, uvjerenje kako je svatko sebi dovoljan, mentalitet koji sve očekuje od države, a osobito smo svi pozvani boriti se protiv koruptivnog mentaliteta i političke podobnosti. Takvom mentalitetu moramo suprotstaviti socijalnu duhovnost i veću socijalnu osjetljivost za čovjeka u potrebi, snažniju svijest solidarnosti i osobne (građanske i vjerničke) odgovornosti, mentalitet koji promiče kulturu života i ističe da je dijete najizvrsniji Božji dar roditeljima, koji pridonosi dobru njih samih, poduzetnički mentalitet koji potiče samopomoć u traženju izlaza iz životnih teškoća te mentalitet koji njeguje zadružnu kulturu rada i duh zajedništva. Mišljenja sam da samo na taj način možemo zaustaviti odlazak ljudi iz naših krajeva. Potrebno je imati vjerničke hrabrosti ostati na svom ognjištu.

Traže li ljudi i kod vas pomoć? Na što se uglavnom odnosi?

- Na žalost, sa svakim je danom sve više onih koji traže neki oblik pomoći - u župnim uredima, u Nadbiskupijskom Caritasu i njegovim područnim jedinicama, u Nadbiskupskom ordinarijatu, pa i kod mene osobno. Mi smo na to naviknuli jer jer karitativno djelovanje trajni sastavni dio i jedna od važnih dimenzija redovitog pastoralnog rada i života Crkve. Caritas Đakovačko-osječke nadbiskupije ustanova je preko koje pružamo najveći dio redovite karitativne pomoći siromašnim pojedincima i obiteljima. Imamo tri Caritasove pučke kuhinje, a hranu svakodnevno dijelimo u četiri grada (Osijek, Sl. Brod, Vinkovci i Vukovar). Svakodnevno trenutno podijelimo ukupno 490 obroka. Osim za redovite potrebe Caritasovih pučkih kuhinja (plaće za 14 zaposlenika samo u pučkim kuhinjama, za namirnice i za režije) znatna sredstva trošimo i za Caritasov Centar za beskućnike u Osijeku, za dva bračna i obiteljska savjetovališta te za jedno savjetovalište za žrtve obiteljskoga nasilja, za Centar za majku i dijete u Osijeku, za stipendije učenika i studenata, a u novije vrijeme i za troškove pomoći u izbjegličkom kampu u Sl. Brodu. Nadbiskupijski Caritas ima ukupno 36 zaposlenih djelatnika. Iz sredstava Nadbiskupije redovito pomažemo i rad crkvenih i civilnih humanitarnih udruga. Pružamo i jednokratnu novčanu pomoć pojedincima i obiteljima. Posljednjih godina porastao je broj molbi za jednokratnu pomoć. U 2015. godini samo za jednokratnu pomoć pojedincima i obiteljima izdvojili smo gotovo 400.000 kuna. Sve se češće događa da netko traži termin za razgovor sa mnom, inzistira na tome da ga ne primi netko od mojih suradnika nego ja osobno, a kad dođu k meni, mole novčanu pomoć ili posudbu novca. Riječ je o manjim i o većim iznosima. Novac ne posuđujemo. Za odobrenje jednokratne novčane pomoći tražimo uvijek mišljenje i preporuku župnika. Takva pomoć najviše se odnosi na plaćanje režija, pomoć za neko liječenje, pokrivanje troškova operacije ili za lijekove. Svake se godine pomogne za gradnju ili obnovu poneke kuće siromašne obitelji. Tome treba dodati jednokratni novčani dar obiteljima prigodom krštenja njihova petog djeteta i naviše... Svjesni smo da sve to nije dovoljno te tražimo i nove oblike pomoći. Ovom prigodom pozvao bih sve vjernike da se uključe, u granicama svojih mogućnosti, u pomaganje onima najsiromašnijima.

Na kraju, kakva je uskrsna poruka?

- Na osobit način pozvani smo donositi nadu uskrsnog jutra i snagu Božjeg milosrđa onima koji su zbog različitih okolnosti osiromašeni: koji trpe zbog ekonomskog siromaštva, potom kulturnog zbog neperspektivnosti u pronalaženju radnog mjesta, socijalnog, koji se očituje u izoliranosti, marginalizaciji, i diskriminiranosti, ali i onima koji trpe zbog duhovnog siromaštva zbog gubitka nade, duhovne praznine i životne dezorijentiranosti. Za kršćanina je istinsko milosrđe najdublji temelj pravednosti i izričaj solidarnosti s onima koji su u nevolji.