Uskrsnu Isus - povik je koji navješta najveći blagdan kršćanske Crkve i kršćanskog svijeta. Pobjeda nad smrću, svjetla nad tamom, dobrog nad zlim, ovim činom je konačna. Dan je to veselja i velikog zanosa i u puku i u selima naše slavonske ravni. Sve “muke” i odricanja kroz korizmeno vrijeme prestaju, a Crkva sjaji novim svjetlom.

No, prije Uskrsa, vratimo se malo pripravi za Uskrs i raznim običajima koji su specifični za Slavoniju, Baranju i Srijem. Prvo moramo odgovoriti na pitanje: Znamo li što je korizma?

Daklem, ponovimo za neznalice - korizma je vrijeme crkvene godine u trajanju od 40 dana. To je vrijeme koje će nas podsjetiti na Isusovih 40 dana provedenih u pustinji, u postu i molitvi. Korizma počinje na Čistu srijedu (Pepelnicu), a završava na Cvijetnu nedjelju. Na Pepelnicu su žene iskuhavale posuđe u pepelu kako bi bilo besprijekorno čisto. Pepelili su se i ljudi. Simbolika je u riječima: “Prah si bio, prah ćeš biti”. Vrijeme je to molitve i dobrih djela. Crkva nas uči da je svaki kršćanin dužan činiti pokoru. Naši stari su se toga i držali, postili su sve petke, a ne samo na čistu srijedu (Pepelnicu) i Veliki petak. Postili su na drugačiji način, na kruhu i vodi.

Čovjek je kroz stoljeća mislio na sebe i način ishrane prilagođavao sebi. No smisao korizme ne svodi se samo na pokoru. Njezin smisao treba prije svega biti u duhovnom i moralnom smislu. A to je ono što nam danas nedostaje.

KROZ KORIZMU IMAMO ŠEST NEDJELJA I SVAKA IMA SVOJE IME.

Prva nedjelja je Čista, jer dolazi odmah iza Čiste srijede (Pepelnice).

Druga nedjelja je Pačista ili Pračista; tako se zove zato što je čistija od prve.

Treća nedjelja je Bezimena. Ona je bezimena iz poštovanja prema muci Isusovoj.

Četvrta nedjelja je Sredoposna, jer je to vrijeme sredina korizmenog posta.

Peta nedjelja je Gluha. Te nedjelje pjevalo se bez glazbene pratnje. Pokrivale su se slike, kipovi i križevi u crkvi kako bi sama crkva izgledala što skromnije.

Šesta korizmena nedjelja je Cvijetna, ili Cvitna nedilja. Nedjelja je to muke Gospodnje. Na ovu nedjelju čita se ili pjeva muka. U rano jutro umivalo se u cvijeću kako bi lice cijele godine bilo čisto i lijepo.

Na Cvijetnu nedjelju ostao je običaj nošenja grančice na blagoslov. Obično su to grančice masline, a uz njih i grančice drijena, bršljana i sl. Grančice su se čuvale tijekom godine zataknute primjerice za okvir svete slike, prozor ili zrcalo. Nosile su se i u staju kao zaštita stoke.

Postojala su razna vjerovanja uz blagoslovljene grančice. U mnogim našim selima običaj je na Cvijetnicu okititi tarabe i bunare (specifično za selo Gundince), ranim proljetnim cvijećem, a naročito cicamacom, i da se tom prilikom pjeva pjesma “Ja urani, Jelo”. Pjevali su i momci i djevojke. Obilazili su selom, a tom prilikom bili i nagrađivani - jajima, kobasicom, voćem, u ono vrijeme rijetko novcem. Ovaj običaj nije nestao, nego se iz godine u godinu obnavlja u mnogim našim mjestima.

A što se nekad jelo u vrijeme korizme i na Uskrs?

Na meniju je bio ćoravi paprikaš, papula, ajpren juha, zafrigana čorba, posni grah, cicvara, paradajz juha, rezanci s makom i orasima, tašci, valjušci, trganjci, žganjci i mnoga, mnoga druga jela od ribe. U ono vrijeme smatralo se da ako ova jela imate na stolu, da je to pravo bogatstvo.

Od slastica pravili su se listarići, poderane gaće, salenjaci s pekmezom, gužvare s orasima i makom, razne štrudle. Dakako, treba spomenuti da su naši stari jela pravili od onih namirnica koje su imali u svojem domu. Pečenje kruha nije bilo obično već bi se šarala uskrsna pogača, te bi se nosila na svetenje i blagovala u uskrsno jutro. Šarena jaja bi se šarala ujutro, a poslije križnog puta, koji bude oko podne, dijelila bi se maloj djeci od rodbine, susjeda, prijatelja.

Subotom se kuhala za svetenje šunka, kulen, kobasica, slanina. Nedjeljom ujutro nosilo se na svetenje. Stavljale su se i šljivove grančice. Navečer se išlo u crkvu, na uskrsnuće, a najviše se radovalo uskrsnom jutru. Uskrsno jutro nudilo je bogat stol jer se blagovalo svetenje. Popila se i rakijica, a na stolu se našla posvećena pogača, šunka, kulin, slanina, jaja, kobasica, mladi luk koji blaguje cijela obitelj, ali obavezno je prvo probati posvećene soli, pomoliti se uskrslom Gospodinu i onda blagovati.

U svojoj knjizi “Običajnik župe Sikirevci”, župnik Josip Marković-Čolin, iznosi sljedeće:

“Do pred Drugi svjetski rat postilo se strogo, samo što su kod nas pod riječju 'post' smatrali samo nemrs, pa su se tih posnih jela dobro najeli sva tri puta na dan”.

Jedino se u prvom korizmenom tjednu, za vrijeme proljetnog kvatrenog posta, zadržao običaj strogog posta, pa se nije ni 'bililo', što znači da se nije jelo ni mlijeko ni mliječni proizvodi, a ni jaja.

Slično piše i župnik Josip Lovretić u svom djelu “Otok - narodni život i običaji”, objavljenom još 1897. godine:

“U post jedu samo posna jela bez škramice masti. Sad imade samaca koji zafrigaju ili zaprgaju mašću. Ljudi će kadgod primrstit, ali žene neće nikad, osobito starije. Imade i danas svita, osobito starijeg, koji poste čitavu korizmu, pa neće ni nedilje ni sveca primrsit”.

A kako se oblačilo za vrijeme korizme i na Uskrs?

U skladu s korizmenim razdobljem, u Slavoniji i Baranji, tradicijom je bilo propisano i odijevanje. Treba naglasiti da za vrijeme korizme nije bilo svatova i veselja, pa sukladno tome se i odijevalo. Sve ono blještavilo koje ima naša narodna nošnja, zamijenila je skromnija varijanta. Kod nas u Slavoniji nazivaju je i “pokajna”, rađena od grubljeg tkanja, vezovima tamnijih tonova. I u ovoj skromnosti, djevojke i snaše svake su nedjelje mijenjale ruvo kako bi selo vidjelo da se ima što odjenuti. Skromno, ali opet bogato. Ipak, željno se čekala Velika subota i Uskrs, kako bi opet sve zablistalo, u svili i zlatu.

Kako za Uskrs tako i za svaku prvu nedjelju, cure su opravljale glavu u pletenicu, gore oplećak šlingani koji je iznad laktova bio podvezan crvenom plantikom. Rubina je sa zlatnim vezenim prutovima (četiri ili pet prutova), a šljokana ima i do sedam prutova. Zapreg je preko rubine svileni zlatom vezeni i zlatom vezena marama oko vrata, poželjno u boji kao i zapreg, oko vrata i mali i veliki dukati, na nogama sandale svečane i tanke čarape. Snaše se oblače isto, samo na glavi imaju krpu zlataru, a na drugi dan Uskrsa crvenu svilenu krpu na glavi povezanu isto kao i zlataru.

Muškarci su također oblačili svečano ruvo, kao i na mise Uskrsnog bdijenja. Momci su za Uskrs, a i kroz cilo ljeto nosili odilo mrko plavo ili braun, tko je imao, kamizol, rubinu, lakovane sandale, čarape, plišanu kapu i veliki dukat za kapom.

Naravno, za djecu je Uskrs bio i ostao posebno veselje. Ostala je tradicija pravljenja gnijezda. Odjekivalo je nekada ispred crkve: “Šilja, tuba, šilja, tuba”, tucanje jajima bilo je obilježje toga dana. Jajima bojenim u lukovini obilježava se prastara simbolika novog života. Već rano ujutro na Uskrs se doručkuju svetenje i od toga ne smije ništa pasti na zemlju niti se baciti, jer je sveto, a mrvice kruha i ostaci mesa daju se živadi, ili se spaljuju. Grijeh je gaziti po mrvicama svetog kruha, jer simbolizira tijelo Kristovo.

Poslije mise na Uskrs nije se razilazilo kući, već se ostajalo pred crkvom neko vrijeme i čestitalo svima pojedinačno, a momci su curama darivali prilikom čestitanja i jaje. Cijeli tjedan između Uskrsa i sljedeće nedjelje, tj. bijele ili Mladog Uskrsa zvao se “Mlada nedilja”, a tako i idući dan u tjednu “Mladi ponediljak. Također je to neradni dan, u župi je i tada svečano, blaguju se bolja jela, a dio svetenja čuvao se i za Mladi Uskrs te se opetovalo s tucanjem i bojenjem jaja.

Ovisno o datumu (jer je pomična svetkovina), Uskrs je i nagovještaj proljeća i buđenja prirode, doba kada seljački svijet počinje s prvim radovima u polju, a da ne govorimo o tomu da se, kao i danas, za blagdane posebno pripremalo, spremalo na sve strane po kući i oko nje.