VALPOVO/BARANJA – Za stanovnike Slavonije i Baranje šunka, pisanice, mladi luk, hren, pun stol i obitelj na okupu glavne su asocijacije na najveći katolički blagdan Uskrs. No, osim toga, kao i korizmene priprave, kojoj se u tim sredinama pridaje posebna pozornost, blagdan kojim vjernici slave Isusovo uskrsnuće od mrtvih oduvijek je među pukom imao poseban čar. Gotovo svako selo i danas njeguje svoje specifične običaje. I premda se činilo kako je riječ o običajima koji su već pomalo zaboravljeni ili su se izgubili pod naletom uvoznih i modernih trendova koje nam nameće Zapad, posljednjih godina dogodio se pravi “bum” oživljavanja tradicije, kojom su Slavonija i Baranja iznimno bogate.

Hrvatskom katoličkom življu nezamislivo je priču o uskrsnim običajima početi bez uvertire o početku korizme ili Pepelnice, od kada se tijekom 40 dana Slavonijom i Baranjom razliježu jedinstveni korizmeni napjevi i specifičan jelovnik, koji završava pred misu Večere Gospodnje na Veliki četvrtak. Tada počinje Vazmeno trodnevlje, koje je neizostavna priprema svakom kršćaninu za doček Uskrsa i u svom domu i u svom srcu.

U mnogim je selima Valpovštine običaj da se već u subotnje poslijepodne počinje slaviti blagdan Uskrsa. Skuhana šunka, pisanice, mladi luk, uskrsni kruh i kolači spremljeni u košaru donose se u crkve na blagoslov. Nakon povratka kući počinje se blagovati na posebno uređenom i ukrašenom stolu. Prije jela obvezna je molitva, međusobne čestitke, a potom se kretalo susjedima i rođacima čestitati blagdan. Večer je bila predviđena (nakon 21 ili 22 sata) za uskrsnuće – blagdanski obred paljenja vatre na kojoj su se palile svijeće i nosile u domove.

Prema priči Catarine Novoselić, voditeljice habjanovačkog KUD-a “Ravnica”, na Veliku subotu se u Habjanovcima brala tzv. guba, odnosno gljiva koja raste na vrbama. Nakon što je uberu, domaćice iz Habjanovaca gubu bi stavljale u posebne posude ili tzv. željeznu čipku i nosile u susjedno selo Brođance na misu. U Brođancima bi se tada zapalila i blagoslivljala velika vatra ispred crkve, a svaka osoba iz Habjanovaca uzimala bi žar iz posvećene vatre, stavljala ga u gubu i tako je nosila u svoje kilometar udaljeno selo. S tim bi žarom naložili vatru na kućnom ognjištu i u “šporetima” i tek se na toj blagoslovljenoj vatri mogao početi kuhati ručak za Uskrs.

I dok se u nekim selima počinjalo slaviti već u Veliku subotu, kada bi se “odvezala” crkvena zvona, drugdje je to bilo u ranu zoru u nedjelju, kada su na ranu misu domaćice nosile hranu na blagoslov.

Često nepravedno zapostavljani i zaboravljani, monoštorski Šokci itekako se osjećaju pripadnicima hrvatskog naroda i ljubomorno čuvaju svoje starinske običaje Velikog tjedna, korizmenog i uskrsnog vremena. Kako je i nedavno prezentirano, prigodom IV. Pasionske baštine, koja se ovaj put održala u mađarskoj Vršendi, s tematikom korizmeno-uskrsnih običaja i pjesama, monoštorski Šokci uistinu se imaju čime pohvaliti.

Uz običaje Velikog tjedna, kada su se u crkvi služila laparišća – večernjice Velike nedilje, klepetala, koja su se na Veliki četvrtak koristila kao zvono do Uskrsnuća, te četarice, odnosno 12 djevojaka koje su birane svake godine da, uz ostale dužnosti, nose koplje barjaka na Veliki petak, Velika subota navečer već je bila u znaku Uskrsnuća i tog su se dana tradicionalno bojila jaja i kuhala šunka.

Kako je ispričala Marija Šeremešić, nekada su se jaja šarala samo u crvenu boju i zvali su ih “broćke”. Mlade djevojke vezu jaja svilenim koncem i pripremaju za dar svom mladiću. Vezena jaja stavljaju se u paketić, a uz njih se prilaže maramica, parfem, mirisavi sapun i slično. Takav paketić djevojka daruje mladiću na Uskrs, a on njoj uzvraća licitarskim srcem kupljenim na kirbaj, na Petrovdan.

U nedjelju, na Uskrs, služi se jutarnja misa na kojoj se posvećuje jelo, šunka i kruh. Obično su bake nosile jelo na posvetu, jer su one i mala djeca išle na jutarnju misu, a svi ostali, svečano odjeveni, na veliku misu u 10 sati. Na Uskrsni ponedjeljak su mladići koji nisu dobili “broćku” od djevojaka odlazili do njihovih kuća, na prijevaru ih izmamljivali do bunara te ih polijevali vodom.

- Korizmeni običaji nisu u svim šokačkim mjestima jednaki, niti se zovu istim imenom, ali su sličniji od običaja Hrvata Bunjevaca i veoma su stari. Ne može se točno utvrditi od kada su i jesu li nastali još prije tri stoljeća, kada su preci Šokaca stizali iz oblasti Soli, iz Bosne Srebrene, niti jesu li ih otamo donijeli pa sačuvali. Neke riječi koje su i danas u uporabi upućuju na podrijetlo iz Bosne, primjerice, broćka, što znači bojeno jaje. Biljka broć, koja je davala intenzivnu crvenu boju, pa su se u njoj bojila i jaja, raste isključivo u Bosni i Hercegovini i u Istri. Riječ klepetalo koristi se i danas u Lašvanskoj dolini, Kreševu i Varešu, kao što je i riječ praćak još uvijek u uporabi u selima oko Tuzle - zaključuje Marija Šeremešić.