U Puli se od 27. do 30. lipnja ove godine održava 6. Iseljenički kongres, na kojem će se raspravljati o temama bitnima za odnose domovine s hrvatskim iseljenicima, između ostalog i o uključivanju pripadnika druge i treće generacije Hrvata u osmišljavanje razvojne strategije gospodarskog i društvenog života hrvatske države.

Kakva bi bila ocjena proteklog razdoblja, proteklih pet Kongresa, od prvotne ideje preko realizacije do sadašnje percepcije koju Kongres/Kongresi ima u javnosti, i općenito takvog načina predstavljanja hrvatskog iseljeničkog korpusa, pitali smo prof. dr. sc. Marina Soptu, predsjednika Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva i predsjednika Programsko-organizacijskog odbora Hrvatskog iseljeničkog kongresa.

 

- Na vaše pitanje nije lako odgovoriti jednostavno zato što je tema hrvatskog iseljeništva, a naročito odnosa s domovinom, vrlo slojevita. No, kako je vaše pitanje vezano uz Kongres, nastojat ću odgovoriti u tom kontekstu. Dakle, imajući u vidu da smo do sada održali pet Kongresa u različitim gradovima Hrvatske i jedan izvan domovine, u Mostaru, na kojima je sudjelovalo 450 znanstvenika, ekonomista, stručnjaka, svećenika, pripadnika druge i treće generacije poznatih nogometaša, poput Josipa Šimunića, da smo tiskali pet vrlo kvalitetnih i zanimljivih zbornika radova na gotovo 3000 stranica, onda s pravom mogu reći, bez neke lažne skromnosti, da mi članovi Programsko-organizacijskog odbora možemo biti više nego ponosni na ostvarene uspjehe. Držali smo se glavne ideje - upoznati širu hrvatsku javnost s temom vezanom uz hrvatsko iseljeništvo. O njegovoj bogatoj povijesti, njegovoj borbi za očuvanje hrvatskog nacionalnog i etničkog identiteta u svijetu, njegovoj borbi i doprinosu širenju ideje o pravu hrvatskog naroda na slobodu i demokarciju, da sam odluči o svojoj budućnosti, a naročito o njegovu doprinosu tijekom Domovinskog rata.

Kako je sve počelo, koji su bili "okidači", da se tako izrazim, što su inicirali pripreme i održavanje prvog Kongresa...?

- Nakon što smo u incijativnom odboru bili frustrirani, bolje rečeno, razočarani i ogorčeni politikom tadašnjih državnih vlasti, koje su nakon izbora 2000. godine vodili jednu antiiseljeničku politiku, odlučili smo organizirati Kongres. Sama činjenica da je na svakom od održanih Kongresa sudjelovalo više od 200 sudionika iz gotovo trideset država svijeta, od Austarlije i Novoga Zelanda preko Argentine, Venezuele, SAD-a, Kanade do mnogih europskih država gdje žive i rade hrvatski iseljenici, dokaz je da je naša ideja urodila plodom. No svi naši Kongresi pokazali su i veliki rascijep između nas organizatora i državne vlasti. O čemu je riječ? S jedne strane imali smo, i imamo i dalje, javnu podršku od najviših predstavnika državnih institucija poput predsjednika Sabora Republike Hrvatske pa do najviših predstavnika Katoličke Crkve u Hrvata, a u isto vrijeme sve naše rezolucije usvojene na završetku svakog Kongresa, u kojima smo predlagali konkretne mjere i poteze koje bi naša država u danom vremenu trebala poduzeti prema hrvatskim iseljenicima, uglavnom su više-manje bile ignorirane. No, bez obzira na tu činjenicu, vjerujemo da smo organizirajući Kongrese, koji su, moram istaknuti, bili uvijek medijski vrlo dobro popraćeni, nastavili raditi na dobrobit našeg iseljeništva i odnosa s maticom državom, Republikom Hrvatskom.

Inače, o značenju i potrebi što kvalitetnije suradnje domovine i njezinih iseljenika suvišno je i govoriti. Kao pozitivan primjer uvijek treba istaknuti našu nogometnu reprezentaciju, u kojoj konstantno igraju igrači rođeni izvan Hrvatske, a mogli bismo navesti i mnoge druge sportaše, znanstvenike, kulturnjake... koji, svi skupa, svatko na svoj način, u svijetu promoviraju domovinu Hrvatsku. Osim toga, sama činjenica da su hrvatski iseljenici prošle godine poslali 19 milijardi i 300 milijuna eura u novčanim doznakama u Hrvatsku govori sve.

Naziv ovogodišnjeg Kongresa glasi: Hrvatski iseljenici - potencijal za budućnost Hrvatske. Koje su glavne teme i ključna pitanja što će dominirati u raspravama tijekom četiri dana Kongresa s brojnim sudionicima...?

- Svjesni situacije u kojoj se Hrvatska nalazi danas, od demografskog deficita nastalog odlaskom gotovo 400 tisuća njezinih građana u europske zemlje, uglavnom u Njemačku i Irsku, dolaskom više od stotinu tisuća stranih radnika, s naznakom da će se u nekoliko sljedećih godina taj broj znatno povećati, vodeći računa da je glavni cilj organiziranja Kongresa, kako sam već naveo, uspostaviti što kvaliteniju i efikasniju suradnju domovine i iseljeništva, u Puli će se govoriti o sljedećim temama: Uključivanje pripadnika druge i treće generacije Hrvata u osmišljavanje razvojne strategije gospodarskog i društevnog života hrvatske države; Postoji li kultura povratka među hrvatskim iseljenicima?; Uloga katoličkih misija i župa među hrvatskim iseljenicima; Hrvatski iseljenici kao potencijal demografske obnove domovine; Ekonomski i investicijski potencijal hrvatskih iseljenika; Znanstveni, sportski i kulturni potencijal hrvatskih iseljenika.

Prihvatljive su i druge teme potencijalnih sudionika koje se tiču odnosa domovine i hrvatskih iseljenika.

Hrvatski iseljenici jučer, danas i sutra, uključujući odnose s matičnom domovinom i obratno, odnos RH prema iseljenicima diljem svijeta? Kad sve uzmete u obzir, širu i dublju sliku, kakav bi bio vaš zaključak?

- Jednostavno rečeno, državna politika prema hrvatskim iseljenicima uglavnom je deklarativna i svodi se u mnogim stvarima na nastavak iseljeničke politike iz 2000-ih. Pritom je i dalje puno krivih percepcija o iseljeništvu, nažalost, i još uvijek utjecaja rigidne propagande iz bivšeg jugoslavenskog sistema. No, kako sam ja vječni i nepopravljivi optimist, uvjeren sam da će se odnosi hrvatskih iseljenika i domovine promijeniti nabolje. Na to me, između ostalog, navodi činjenica da danas živimo u jednom velikom globalnom svijetu, gdje su komunikacije i putovanja vrlo jednostavni i iznad svega brzi. Moramo imati u vidu da je među iseljenicima došlo do generacijske smjene i da pripadnici druge i treće generacije Hrvata imaju drukčiju vrstu osjećaja i odanosti domovini svojih roditelja ili pak predaka. Činjenica da je velik postotak iseljenika stekao visoka akademska ili pak stručna zvanja i da su mnogi od njih pokazali dobru volju i želju da pokušaju svoj život, kao i profesionalne ambicije i planove ostvariti u Republici Hrvatskoj, daje mi za pravo da budem optimist. Već sada u Hrvatskoj imamo impozantan broj pripadnika druge generacije iz Australije, SAD-a, Kanade, Njemačke, Argentine, Venezuele, Francuske, Južnoafričke Republike i nekih drugih država svijeta, koji su postigli izvrsne rezultate u poslovanju, znanosti, državnim institucijama, da ne govorim u sportu. Primjerice, nedavni dolazak triju mladih ragbijaša pripadnika druge generacije Hrvata iz Argentine koji već igraju za reprezentaciju Hrvatske izvrstan je primjer da treba vjerovati i raditi na tome da odnosi domovine i iseljenika budu što bolji. Da bi se to ostvarilo, država mora konkretnim potezima pokazati da joj je stalo do povratka njezinih iseljenika u domovinu svojih predaka...



Kako vidite protekle parlamentarne izbore u Hrvatskoj...?

- Na izborima su neke stranke i njihove stranačke liste javno propagirale mnoge ideje koje smo mi konstantno iznosili u našim rezolucijama, što nam daje za pravo da vjerujemo da smo i mi tome pridonijeli. Svakako, to je pozitivan iskorak u odnosu prema prethodnim izborima, međutim, to nije dovoljno. Čak je, usudim se reći, to na neki način omaložavanje hrvatskih iseljenika s obzirom na njihov broj i doprinos domovini. Ako se to ima u vidu, zar nije apsurd da manjine u Hrvatskoj, uz Srbe kao najveću manjinsku grupu, imaju osam predstavnika u Saboru, a pripadnici hrvatskog iseljeništva nemaju ni jednog svog predstavnika! Tvrdnja da hrvatski iseljenici u svojoj 11. jedinici, tzv. jedinici za dijasporu, imaju tri predstavnika, koji uglavnom dolaze iz BiH i izabrani su u BiH - jednostavno ne stoji. Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu pripadnici hrvatskog iseljeništva, oni su jedan od tri konstitutivna naroda u toj drugoj domovini Hrvata.

Da podsjetim na također još jedan apsurd, a to je da hrvatski iseljenici odlučuju koja će stranka formirati vladu u Hrvatskoj, što nikada nije odgovaralo činjenicima. Osim toga, što reći i na situaciju u kojoj jedan ili pak dva izabrana kandidata koja su na izborima dobila manje od tisuću glasova kao predstavnici manjina koje predstavljaju sad mogu odlučiti tko će formirati buduću hrvatsku vladu.

Kakav je bio odaziv hrvatskih iseljenika na glasanje i kakve su reakcije nakon izbora?

- Kako sam i predviđao, rezultati su katastrofalni. U SAD-u, u kojem živi milijun Hrvata, pripadnika nekoliko generacija, samo su 104 osobe glasale. U Kanadi, gdje službeno živi gotovo 200.000 Hrvata, samo je 229 osoba glasalo, slično se dogodilo i u Australiji, gdje su glasale 442 osobe! Prema službenim podatcima, u 11. izbornoj jedinici, tzv. jedinici za dijasporu, glasalo je 41.120 birača, od toga broja 33.806 u BiH, a preostalih 7314 iz hrvatskog iseljeništva. Svakako jedan od glavnih razloga što je odaziv bio tako malen jest što su izbori održani na radni dan. Nije bilo realno očekivati da će ljudi izgubiti jedan radni dan da bi izišli na izbore. No to nije glavni razlog za tako mali izlazak. To je posljedica i kronične nebrige RH prema hrvatskim iseljenicima. Zato, prema mom skromnom mišljenju, dosadašnju politiku i odnose prema hrvatskim iseljenicima treba radikalno promijeniti. Pod tim podrazumijevam, i javno predlažem novoj vladi, da obnovi Ministarstvo za useljeništvo. Tim aktom poslat će se jasna poruka hrvatskim iseljenicima da su svi oni nerazdvojivi dio hrvatskog nacionalnog bića.