Talijanka Leonilda Conti Ribić, danas ravnateljica Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku, i Stjepan Ribić, predsjednik uprave Regionalne razvojne agencije Slavonije i Baranje, u braku su od 2005., a upoznali su se nekoliko godina ranije, u Vatikanu.

- Ja sam nakon studija filozofije bio na doktorskom studiju u Vatikanu, te sam na Svjetskoj kongregaciji mladih predstavljao Euharistijski pokret mladih. Leonilda je u to vrijeme radila u Kongregaciji za laike u Vatikanu i bila je u organizaciji ovog velikog skupa. Odlučio sam je pozvati na “hrvatsku kavu”, a nju je zanimalo kakva je to kava. Rekao sam joj da se javi kada bude imala jedno tri sata vremena pa ću joj objasniti, jer mi ne pijemo kao Talijani espresso s nogu. No, tada sam otišao u Afriku i kavu smo ostvarili tek kada sam se vratio, te smo se počeli više družiti. Moram reći da sam joj odmah otvoreno rekao da mi je želja vratiti se u Hrvatsku - priznaje danas Stjepan.

Inače, Leonilda je iz Bergama, točnije nedaleko od Milana, ali je živjela dvije godine u Brazilu te u Koreji, Japanu, SAD-u, Kanadi, Njemačkoj i Austriji.

- Leonilda je uistinu svjetska žena koja se ne boji novih zemalja i jezika, te nije imala strah od toga da bi sa mnom došla u Hrvatsku. U to je vrijme ministar znanosti bio Dragan Primorac i on je pozvao sve hrvatske znanstvenike iz inozemstva da se vrate u domovinu, jer ih ovdje čeka posao. Stoga smo se oboje javili i usmeno, ali i pismeno nam je obećano da nas na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera oboje čeka posao, te da ćemo biti i stambeno zbrinuti. U Italiji smo obavili civilno vjenčanje i stigli smo u Hrvatsku, a u osječkoj smo se konkatedrali crkveno vjenčali. No, priče o poslu su se ispostavile samo kao pusta obećanja. No, tada je župan bio Krešimir Bubalo, koji je rekao kako ne dolazi u obzir da se vratimo, jer on treba visokoobrazovane ljude sa znanjem stranih jezika. Tako smo ostali, a u međuvremenu su se dogodili i naši Sara i Luka, ispričao nam je Stjepan.

Leonilda pak kaže kako su joj i danas, nakon deset godina života u Osijeku, portugalski, njemački i engleski lakši od hrvatskoga.

– Odluka o dolasku u Hrvatsku bila je racionalna, a kako sam već živjela diljem svijeta, nije mi bila nova još jedna selidba. Što se tiče prilagodbe na život u Slavoniji, moram priznati da se još nisam naviknula na slavonsku kuhinju, koja mi je preteška, ali kulen volim. Ipak, u našoj se kući jede puno više tjestenin nego u prosječnoj hrvatskoj kući, a istina je da i razgovaramo na talijanskom i gledamo talijanske TV programe. Što se tiče klime, ona je vrlo sličana onoj u sjevernoj Italiji, gdje je ponekad čak i hladnije nego ovdje. Danas mi najviše nedostaje moja velika obitelj. Naime, u Bergamu mi živi mama, šestero braće i sestra, pa moju užu obitelj s njihovim supužnicima i djecom čini tridesetak ljudi. Zbog poslovnih obveza rijetko uspijemo češće od dva puta godišnje otići do tamo i uistinu mi je teško zbog toga, otvorena je Leonilda. N. Z. Eberhard