O Hrvatskom saboru razgovarali smo i s poznatim politologom Tihomirom Cipekom, s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

Sabor bi trebao biti efikasno zakonodavno tijelo, no čini se kako je kod nas bio i ostao uglavnom servis vladajućih. Je li ta tvrdnja točna?

- Mislim da je točna. Jer vidimo da se ni jedan prijedlog opozicije, bez obzira na to koja ona bila, ne usvaja. Nije moguće da je opozicija uvijek u krivu, a vladajući uvijek u pravu. A kada gledate tip političkog odlučivanja u Saboru, ispada da je to tako. Ne vidim zašto netko ne bi neki dobar prijedlog opozicije prihvatio i ugradio ga u neki zakon.

Zapravo se teško i sjetiti skorijeg prijedloga oporbe, bilo u parlamentu bilo na lokalnoj razini, koji je prihvaćen...?

- Da, u pravilu se to odmah unaprijed odbija, a time se gubi i funkcija parlamenta. Parlament je, kao što mu ime govori, mjesto gdje se u nekakvoj racionalnoj raspravi traži najbolje rješenje za društvo, državu i građane, čiji je to parlament.

Kako se inače stoji s parlamentarizmom u Hrvatskoj, je li i koliko Hrvatski sabor učinkovit u svom Ustavom propisanom djelovanju, odnosno radu?

- Mislim da nije učinkovit. Vidjeli smo da je u Saboru i u prijašnjim mandatima bilo aktivno samo nekoliko zastupnika. Vi uvijek imate četiri-pet zastupnika koji se trude, analiziraju i čitaju te zakone, sami daju svoje amandmane, a većina ne radi drugo nego slijedi partijsku/stranačku liniju jedne, druge, treće ili četvrte stranke. Sabor zapravo sebi ne uzima one funkcije koje on prema Ustavu ima.

Nerijetko u izvješćima vidimo polupraznu sabornicu, a zastupnicima se predbacuje da ne rade dovoljno. Zbog takvog ponašanja ponekad i nema kvoruma za donošenje odluka u Saboru ili pojedinom saborskom odboru. Može li se tome stati na kraj?

- To s jedne strane pokazuje da tih ljudi nema na sjednicama, a s druge vjerojatno da je dobar dio njih svjestan da se odluke ne donose u Saboru, što je još tragičnije. Nego da zapravo odluke ovise isključivo o volji Vlade. I onda i ne pokušavaju kao saborski zastupnici djelovati na to da se neka zakonska odredba poboljša. Tako da u neku ruku imate tu nisku razinu političke kulture i neodgovornost prema državi i društvu koje je te ljude izabralo. I to od onih koji imaju vrlo odgovoran posao, prenositi volju naroda u političke institucije i pretvarati tu volju naroda u zakone, što je funkcija Sabora. Ako to zanemare, pitanje je koliko su građani u smislu naroda uopće suvereni. Zato imate situaciju da ljudi smatraju da ih nitko ništa ne pita i pokrete za referendum, i ovakav i onakav. Jer ljudi vide da saborski zastupnici ne prenose njihove prijedloge i njihovu političku volju u Sabor.

Koliko je takva atmosfera i način ponašanja u Saboru odraz onoga što se događa u Hrvatskoj posljednjih nekoliko ili čak desetak i više godina? Koliko je to zapravo način ponašanja koji se u hrvatskoj politici već ustalio kao takav?

- To je odraz duboke krize demokracije. Mislim da većina zastupnika ne razumije da je demokracija politički poredak koji je osmišljen za nacionalne države. I cijelo vrijeme imam dojam da se jedva čeka da dođe neka direktiva iz Europske unije i da se kaže: Evo, to moramo tako primijeniti. Pa nije to ideja EU-a. Nego da se u nekakvom dijalogu između različitih interesa ili interesa različitih država dođe do kompromisnog rješenja. A ovdje se bježi od odgovorne uloge koju parlament ima u demokraciji. Jer se misli da se demokratsko odlučivanje odvija negdje drugdje. I što je tu ključni problem? To je da su, s jedne strane, građani dijelom obeshrabreni, a i zakoni su dijelom obeshrabreni. I to zbog sljedećeg fenomena - ljudi vide da mogu promijeniti političare, ali politika ostaje ista. To je na razini država. A na razini EU-a vide da postoji neka politika odlučivanja, nekakve javne politike koje se donose, ali nema pravog političkog nadmetanja. I tu je apsurd. Mi taj “policy” prevodimo kao javne politike. Vi na razini država imate politiku, ali nemate “policy” jer države sve manje odlučuju i imaju sve manje moći, a na razini Unije imate “policy”, znači, smjer kuda će se ići - koje će se konkretno politike donijeti, ali nemate političko nadmetanje.

Istraživanja pokazuju da mladi u RH najmanje uvažavaju upravo Sabor, Vladu i političke stranke...

- Druga je tragična činjenica da se oni kod nas i ne trude. Svagdje parlamenti slabe, ali se zastupnici francuskog, njemačkog, danskog ili nekog drugog parlamenta bar trude donijeti neke odluke i kontrolirati izvršnu vlast. Kod nas nema ni toga. Naši političari ne osjećaju odgovornost prema onima koji su izabrali, nego isključivo prema stranačkom vodstvu. Mi se teško nosimo s vlastitom državom. Većina ljudi, ta naša “politička elita”, zapravo ne razumije što su funkcije države i kakva je njihova odgovornost prema državi, pa onda i prema građanima koji tu državu čine. Jer oko nekih temeljnih vrijednosti moramo se dogovoriti da bi demokracija funkcionirala. A ne koristiti svaku suprotnost da bismo jedni drugima napakostili.(Igor BOŠNJAK)