O visokom i veleuvaženom zakonodavnom državnom domu, Hrvatskom saboru, danas malo tko ima visoko mišljenje. Stoga niti ne čude inicijative za promjenom izbornog zakona pa bili pokretači Željka Markić iz inicijative U ime obitelji, GONG, Vlada, ili predsjednik Josipović.

Uglavnom prazna sabornica, nerad i nerijetko nered, nepripremljenost, nekompetentnost, a uz to i prevelike plaće zastupnika za ono što (ne)čine, odlike su Sabora koje se najčešće ističu. Ni od parlamentarne demokracije u Hrvatskoj nije ostalo gotovo niša. Prvo, Sabor nije prethodno slobodno izabran od građana države, nego su izabrane osobe koje su na stranačke liste postavili njihovi šefovi, predsjednici stranka, a na građanima je da se odluče samo za manje zlo. Drugo, sabornici niti ne donose odluke o glavnim političkim pitanjima, jer sve je već odlučeno u Vladi, odnosno stranačkim središnjicama čiji ministri izvršnu vlast čine. Na zastupnicima je samo to da se u što većem broju, radi većine, najčešće petkom pojave na sjednici i automatizmom dižu ruke te tako i oni predstavljaju samo glasačku mašineriju. Treće, iako je riječ o predstavničkoj demokraciji, odnosno modelu prema kojem isključivo izabrani predstavnici naroda taj narod i predstavljaju, u praksi to nije tako.

Predstavnička demokracija alternativni je oblik izravne demokracije, gdje narod izravno glasovanjem odlučuje o temeljnim političkim odlukama pa je ta alternativnost očito i bukvalno shvaćena. Ali, isto tako, u parlamentarnim demokracijama u pojedinačnim slučajevima odluke donosi biračko tijelo putem referenduma. Što se, naravno, našim političkim elitama nikako ne sviđa te se kreće i u promjenu zakona o referendumu.

Četvrto, “Sabor kontrolira vladu. Ona odabire premijera, a ponekad i druge članove vlade, a može im se izreći nepovjerenje. Vlada je odgovorna prema Parlamentu”, stoji još u definiranju parlamentarne demokracije, ali i to je samo na papiru. Peto, rasprave i donošenje odluka uvijek se odvijaju otvoreno za javnost, što u hrvatskom slučaju znači da bi bolje bilo da se ponekad “zatvore” pa da ne gledamo prazne klupe, ili ne slušamo gluparije koje s dnevnim redu nemaju nikakve veze. Šesto, zastupnici su u parlamentarnim demokracijama slobodni zastupnici naroda te su obvezni prema njima za svoje odluke, što znači da mogu od strane birača biti kažnjeni samo ne-reizborom kod sljedećih izbora. Ni to u nas ne stoji. I tako dalje, i tako dalje... Što, dakle, na to sve reći?

Hrvatski sabor može imati najmanje 100, a najviše 160 zastupnika. Danas ih je 151. Zašto ih nema 100, jer šteta bi bila manja, također je jasno - zbog stranačkog uhljebljavanja na državnim jaslama, a još imaju i imunitet nepovredivosti.

Građani se tako nakon parlamentarnih izbora ponekad nađu u situaciji da se pitaju - zašto su uopće na njih izišli. U Saboru sjede neki ljudi koje ne samo da prije nisu vidjeli, nego ih u četiri godine, koliko im traje zastupnički mandat, nisu imali prilike niti čuti - čuti za što se isti zalažu, predlažu li kakvu inicijativu, raspravljaju li o zakonskim prijedlozima i sl. Tek će u medijima ponekad osvanuti kakav, po takvog zastupnika, neugodan tekst ili prilog koji “mjeri” zastupnikovu (ne)aktivnost. No, ništa se ne mijenja, ni od vremena kada je HDZ-ov zastupnik, inače mnogo bolji glumac i redatelj, Zlatko Vitez, Sabor nazvao najobičnijim kokošinjcem, što je među njegovim kolegama izazvalo buru negodovanja. A da je riječ o mjestu gdje se ne predstavlja narod, nego stranački i osobni interesi, vrlo je brzo shvatio također HDZ-ovac, ali bolji pjevač, Miroslav Škoro, te svoj mandat dao na raspolaganje i iz Sabora pobjegao glavom bez obzira. Valjda je prebrzo ustanovio, usprkos svim odlukama i zakonima koje je Sabor donio, da je zakonodavna institucija na Markovom trgu u javnosti tretirana kao produžena ruka izvršne vlasti koja ne služi ničemu osim da izabrani zastupnici primaju dobre plaće kako bi podizali ruke i zabavljali narod svojim folklornim doskočicama, a uz to još jako malo rade. No, zastupnici rad Sabora uglavnom ocjenjuju dobrim, ali ima i kritičnijih mišljenja. Uobičajeno produžena ruka Vlade - tim su riječima, na kraju redovne parlamentrane sezone, rad Hrvatskog sabora ocijenili predstavnici HDSSB-a, SDP-a i HDZ-a.

Nezavisna zastupnica Jadranka Kosor drži da Sabor ne treba čekati da mu Vlada šalje zakone, da sam može odlučivati o čemu će raspravljati. Sabor se, međutim, toga odriče, istaknula je Kosor, navodeći kako neki njezini prijedozi nisu ni uvršteni u saborski dnevni red, a kamoli raspravljeni. Sabor treba raditi mnogo više, ustrajala je Kosor. Za Nenada Stazića (SDP) ovogodišnji je saborski rad uobičajen, kao i ranijih godina. Bilo bi bolje da je sabornica punija, slaže se Stazić, ali i dodaje kako zastupnici imaju i drugih obveza osim onih vezanih za plenarnu sjednicu. HDZ-ov Gordan Jandroković izuzetno je kritičan prema radu Sabora. Sabor se pretvorio u produženu ruku hrvatske Vlade, posebno premijera, kaže Jandroković, zaboravivši da je tako ili još gore bilo u vrijeme mandata njegove stranke.

Što god oni rekli, većina građana danas smatra da treba stati na kraj gulikožama, izići na referendum, tražiti da se broj zastupnika smanji na 80 i svi privilegiji ukinu. Dovoljno su nas uništavali, komentirala je svojevremno jedna čitateljica istraživanje 24sata o plaćama zastupnika. Mnogi su građani postali ogorčeni visokim primanjima saborskih zastupnika, a što misle o političarima, pokazali su bojkotirajući izbore za Europarlament. Predložili su brojne sankcije za neodgovorne zastupnike i smanjenje plaća za bar 35 %, kao i ukidanje brojnih povlastica... jer unatoč lošim rezultatima zastupnici ne snose nikakve sankcije. Očajni građani, bez posla i primanja, ne mogu se načuditi kako takvi u Saboru (čast izuzecima, jer ipak ima vrijednih i vrlo konstruktivnih saborskih zastupnika), imaju obraza primati plaću i imati mnoge povlastice. Ako su ih birali, onda, kao njihov poslodavac, imaju pravo i tražiti smanjenje plaća za neučinkovit rad. To znači da bi se prosječan zastupnik s netoplaćom većom od 15.000 kuna (bez mnogih dodataka), morao odreći 5250 kuna plaće. A s plaćom od 10.000 kuna (dvije prosječne neto plaće u Hrvatskoj), o kakvoj većina hrvatskih građana može samo sanjati, i dalje se može vrlo pristojno živjeti. Tako bi oni snosili bar dio tereta krize. A red je da onda za sve propuste snose i nekakvu odgovornost. Možda s manjom plaćom, bez paušala od 1500 kuna, bez naknade za odvojeni život od 1000 kuna na mjesec te uz strožu kontrolu putnih troškova počnu nešto i raditi...

Sve u svemu, sjedeći u saborskim foteljama mnogi od njih čine uglavnom štetu društvu, nerijetko donoseći i stavljajući na snagu nebrojene zakone koji su u direktnoj suprotnosti s interesima građana. U posljednje vrijeme zamjera im se i spajanje državnih praznika i katoličkih blagdana s vikendima. Tako su za Dan neovisnosti spojili čak deset dana, a i u povodu Svih svetih neće raditi četiri dana (petak, subotu, nedjelju i ponedjeljak). Ljetna stanka je dva mjeseca, zimska mjesec dana. Vikendima također ne rade, a praznika i blagdana ima pregršt. Gotovo pola godine oni ne rade!

Piše: Damir GREGOROVIĆ