Bio tako jednom jedan dječak Julije. Rodio se 9. travnja 1924. u Osijeku, u obitelji Njikoš, u Ružinoj ulici, u kući br. 68, znanoj po Schmidtovoj mesnici. Dječak kao dječak: udarao nogom krpenu loptu po Pampasu, na kojem su uz djecu i kravice pasle, pecao u Zimskoj luci kraj Šajzike jer je tamo štuka u raubu, šličuhao se s veselim dečkima po zaleđenom potočiću Foku na kosti od šunke, jer nije bilo dinara da se kupe prave; grickao perece i salc-štange pekara Jobsta, a iz korpe bi onog staroga susjeda Ivana Palića, onoga u slamnatom šeširu, iz Ružine, s broja 71, kao i sva djeca iz ulice, na kraju svake školske godine, primao s radošću jabuku petrovaču na dar... i svaki bi dan pristojno pozdravljao krojača Schwendermana i umornog fijakeristu Bolkovcu iz Dubrovačke... i sve je bilo tako očekivano, tako dječački mirno, i tako obično, i tako licht, i tako blau und grün...

A onda - jednoga dana - trčkarajući kaldrmom kraj Wallerove brijačnice, čuo je prvi put u životu zvuk tambure, zvuk tambure kapelnika Viktora Perasa. I osjeti dječak biblijsku radost. I sjeti se dječak baš onoga dijela iz KNJIGE POSTANKA, u kojem piše ovako: I reče Bog: “Neka bude svjetlost! I bi svjetlost.”

Pa pomisli dječak: „To je ta svjetlost! To je moj svijet i postanak! To je moj početak!”

I dječak tad sebi zada veeeeliko stvaranje, i rad kao život, pa reče: “Neka bude tamburica!”

I bi mu tamburica! Za sve vijeke vjekova njegovih... I bi mu ona i korablja, i blagoslov... i žar-ptica, i zdravica, i hrvatski planet, i osječki zlatni danci, i vidik, i jutrik, i vatrište i pojište, i glagoljica i podoknica, poskočica i štamplica tuge, i stručak fergismajnihta, i notno platno starogradsko, i sva lijepost zemaljskoga zvuka. I bi mu tambura duhovni hrast i hommage Osijeku...

A Osijeku je Njikoš poput drevne Tvrđe: znamen, iskon i počelo.

Čitav je Osijek spomen-ploča na jednog dječačića Julija iz Ružine 68.