Kada se gleda ukupna slika, malo toga se u Gradskom vrtu promijenilo u odnosu na finiš jesenskog dijela sezone. Tada su počela ozbiljna rezultatska posrtanja bijelo-plavih, koja su se nastavila i ovog proljeća.

Bljesak protiv Dinama bila je samo iznimka koja ne potvrđuje pravilo, a nakon tih pet minuta slave Osječani su se vrlo brzo vratili u sivilo prosječnosti. Međutim, promjena u odnosu na jesen ima. Posebno u organizacijskom dijelu jer su zimskim transferima namaknuta sredstva pomoću kojih su se polako počela podmirivati dugovanja prema igračima. Međutim, to lagano koračanje prema financijskoj konsolidaciji nije i neće izmijeniti sliku kvalitete momčadi Osijeka. To je stara priča. Niti igrači igraju bolje kada su redovito plaćeni, niti igraju mnogo slabije kada im se duguje. To su obične floskule i alibiji, a Osijek je najbolja potvrda da je to tako. U dva susreta s momčadima koje su lošije plasirane od njih osvojili su samo jedan bod, a da pri tome nisu postigli pogodak. To je neumoljiva istina koja stvara opravdanu zabrinutost kod struke.

- Imam osjećaj da smo sada u gorem psihološkom stanju nego jesenas, iako s financijske strane stojimo mnogo bolje. No još uvijek ima stvari koje igrače čine nespokojinima. Dio ih još nije riješio svoju budućnost kada su u pitanju ugovori, dio je možda previše opušten jer taj segment ima riješen, a sve to se reflektira na terenu. Nismo pravi, nismo u 'trku', kao da nam glave nisu posve čiste - priča Stanko Mršić, trener nogometaša Osijeka.

Eto ga na. Stvarno se ne sjećamo dana kada se trener nije imao na što požaliti. To mu je valjda šarm. No sad je u pitanju i nešto drugo - trenerov ugled.

- Ne želim biti trener koji će ispasti iz Lige. To sam rekao i dečkima, objasnio sam im čime nisam zadovoljan. Ne radi se o stvarima koje se ne mogu popraviti. Evo, protiv Istre 1961 nismo napravili ozbiljan prekršaj. Tako se ne igra kada strahuješ za opstanak - kaže Mršić.

Htio je valjda reći da je to granica u kojoj nogomet prestaje biti samo igra i pretvara se u - rat. I to Stanka muči, u taj “rat” je ušao s “gušterima”. Tako se posprdno naziva mlade vojnike.

Osim toga, problem je i u tome što su “motori” koji su jesenas vukli bijelo-plave Zoran Kvržić i Marko Lešković zasad bez goriva. Prvi se uglavnom “svađa s loptom”. Trudi se, pokušava, ali zasad mu malo toga polazi za nogom. Nedostatak njegovog doprinosa se osjeti. Lešković je, pak, ugušen na poziciji lijevog beka. Tamo je njegov talent jednostavno protraćen, a i ne izgleda baš previše zadovoljno što je gurnut u zapećak ozbiljnih događanja na terenu. Marko je igrač koji voli ugroziti suparnička vrata, na kraju je zbog toga i postigao tri pogotka jesenas, a uz malo sreće ta je brojka mogla biti i dvostruko veća, pa nam zbog toga nije najjasnije zbog čega je žrtvovan na lijevom beku.

- Ma, ne želim nikoga izdvajati. Neću govoriti o Kvržiću i Leškoviću da ne ispadne kako su oni krivci za nešto. Nisu, da bismo igrali kao na početku sezone cijela se momčad mora podignuti na razinu više. Pojedinci tu ne mogu učiniti puno - zaključuje Mršić.