Da nema “Dva i pol muškarca, zaista ne znam što bih gledala. Eto, sad su opet počeli otpočetka, braco se doselio sa svojim sinčekom, a meni to čak niti ne smeta. Služe nam ih, eto, na “švedskom stolu”, a mi “čupnemo” nešto nabrzaka kad naletimo, bez obveza i velike gladi, samo da se osladimo. Za redovite obroke konkretnog - morat ćemo se strpjeti do jeseni.

Naravno, nije u redu ignorirati “Strasti Orijenta” na Novoj TV samo zato što smo ljutiti što su nas stavili na dijetu bez pitanja, i to baš kad smo se zaljubili u našega rasnog Kerima i namrštenu Fatu, a zamijenili ih dijetalnim, umjetno uzgojenim, pasteriziranim “Strastima” u vakuum-pakovanju i s popisom koliko kalorija i koliko umjetnog zaslađivača i konzervansa sadrži svaki obrok, uz reklamnu knjižicu kao bonus: Kako se našminkati - želite li make-over ala' Bihter, prva seansa besplatno...

A mi bismo sočno i neprskano, malo divlje, s mesom što je “trčalo po dvorištu”, servirano na domaćem, možda čak i okrhnutom tanjuru, direktno iz velike posude u kojoj se krčkalo cijelo prijepodne, i to u tolikoj dozi da poslije možemo samo do kreveta odsanjati slatke popodnevne snove.

Eh, al' eto, umjesto toga po našminkanoj Fatmagul “sline” dva bezveznjaka, jedan stari podbuhli i jedan zgodni plavi nepouzdani slabić, dok svi ostali u sapuničarskoj maniri - kompliciraju.

Ispričavam se obožavateljicama “Strasti Orijenta”, znam da je serija bila izuzetno gledana i popularna u Turskoj i dalje, ali, eto, Kerim i Fatmagul osvojili su naša srca još i jače od Onura i Šeherezade...

Ajd, hvala Bogu da smo se Lare riješili, iako - jel' se na kraju zna koji je njen izbor, ili će nam na jesen ponuditi još dvjestotinjak epizoda u kojima će se svi mučiti superplitkim scenarijem, pokušavajući bar iz pete izvući nešto malo glumačkog zanosa na te stupidne zanosne riječi. Više im ni popularnost ne može biti utjeha za rečenice koje vrijeđaju našu i njihovu inteligenciju. A joj, a tako smo se u početku veselili da, eto, i mi imamo reprezentativnu sapunicu koju smo prodali u puno zemalja... Sad mi je neugodno ako to ondje netko gleda - što misle o nama?! Čak nismo iskoristili ni priliku da im pokažemo kadrove naše prekrasne zemlje, nego uglavnom zapušteni plastično/stiroporasti studio gdje su stoljnjaci i umjetno cvijeće - ako ga ima - uvijek isti, ili sa sve više prašine, ovisno o tome jesu li platili onu tehničku pozadinsku ekipu...

Da se malo utješimo, tu su ipak divni “Dražesni pupoljci svibanjski” s punašnom bujnom suprugom i suputnicom kroz sve u životu, veselom, prpošnom i punom iskrenog razumijevanja za ljude, uz djecu koja žele prhnuti iz gnijezda, ali se toploj majčinoj kuhinji uvijek vraćaju dok tata Larkin onako malo dječji nezreo klizi kroz život samopouzdan obožavanjem najbližih i za sve komplikacije nalazi originalna, hedonistička rješenja. Kao kombinacije - šire ljubav svuda oko nas... Njihova je serija isto puna okusa, domaći, sočna i začinjena u vrtu uzgojenim travama, a šire je s imanja toplog i udobnog, s malo kućnog nereda i zapuštenih kutaka jer se više druži i smije nego pazi je li baš svuda obrisana prašina. Tu kad dolaze gosti, previše im je lijepo i zabavno da bi poželjeli otići, poreznici postaju prijatelji i zetovi, eh, čak su i guske sretne na dvorištu (srećom, ne znaju da će se naći masne i pečene na stolu u nekom spontanom nedjeljnom druženju).

Eh, u ovoj mojoj “gastropriči” tjedna u kojoj su nam ponudili TV jelovnik bez puno osobnosti, malo je teže naći desert. Čime bismo se posladili na kraju? Filmovi su svi sličnog okusa kao kolači s kupovnim biskvitom i kremom punom margarina, a s malo različitog okusa, ovdje voće - tu čokolada, vakuumirano i dehidrirano.