Američki National Intelligence Council (NIC), odnosno Office of the Director of National Intelligence (ODNI), objavio je sedmo izdanje Global Trends 2040. Taj dokument daje uvid u buduće kretanje nekoliko ključnih globalnih čimbenika kao što su demografija, ljudski razvoj, okoliš, tehnologija i ekonomija. U nekim su područjima ti trendovi sve intenzivniji, poput promjena u klimi, koncentracije ljudi u urbanim područjima i pojave novih tehnologija. Čak i prividni napredak, poput novih i naprednih tehnologija, narušit će život mnogih ljudi stvarajući osjećaj nesigurnosti i prisiljavajući ih na kontinuiranu prilagodbu. Najsigurniji trendovi sljedećih 20 godina bit će veliki demografski pomaci kako se globalni rast stanovništva usporava i svijet brzo stari. Neke razvijene ekonomije i ekonomije u usponu, uključujući Europu i Istočnu Aziju, brže će starjeti i suočiti se s otežanim ekonomskim rastom.

Ljudski razvoj, uključujući zdravstvo, obrazovanje i prosperitet kućanstva, napravio je povijesna poboljšanja u svakoj regiji u posljednjih nekoliko desetljeća. Mnoge će se zemlje boriti da nastave i održe te uspjehe. Prethodna poboljšanja bila su usmjerena na osnove zdravstva, obrazovanja i smanjenja siromaštva, no sljedeći su razlozi teži i suočeni su s pandemijom COVID-19, potencijalno sporijim globalnim gospodarskim rastom, starenjem stanovništva i učincima sukoba i klime. Ti će čimbenici biti izazov za vlade koje žele osigurati obrazovanje i infrastrukturu potrebnu za poboljšanje produktivnosti njihove rastuće urbane srednje klase u gospodarstvu 21. stoljeća. Kako se neke zemlje suočavaju s tim izazovima, a druge ne uspijevaju, promjena globalnih demografskih trendova gotovo će sigurno pogoršati razlike u ekonomskim mogućnostima unutar i između zemalja u sljedeća dva desetljeća, kao i stvoriti veći pritisak i sporove oko migracije.

U okolišu će se fizički učinci klimatskih promjena vjerojatno pojačati u sljedeća dva desetljeća, posebno 2030-ih. Ekstremnije oluje, suše i poplave; topljenje ledenjaka i ledenih kapa; porast razine mora pratit će porast temperatura. Taj će utjecaj nerazmjerno pasti na zemlje u razvoju i siromašnije regije te će se presijecati s degradacijom okoliša i tako stvoriti nove ranjivosti i pogoršati postojeće rizike za ekonomski prosperitet, hranu, vodu, zdravlje i energetsku sigurnost. Vlade, društva i privatni sektor vjerojatno će proširiti mjere prilagodbe i otpornosti kako bi upravljali postojećim prijetnjama, ali te mjere vjerojatno neće biti ravnomjerno raspoređene, ostavljajući neke populacije iza sebe. Rast će rasprave o tome kako i koliko brzo dosegnuti neto nultu emisiju stakleničkih plinova.

Tijekom sljedeća dva desetljeća nekoliko globalnih gospodarskih trendova, uključujući porast nacionalnog duga, složenije i fragmentiranije trgovačko okruženje, pomak u trgovini i nove poremećaje u zapošljavanju, vjerojatno će oblikovati uvjete unutar i između država. Velike korporacije s platformama - koje pružaju internetska tržišta velikom broju kupaca i prodavača - mogle bi potaknuti kontinuiranu globalizaciju trgovine i pomoći manjim tvrtkama da rastu i dobiju pristup međunarodnim tržištima. Te će moćne tvrtke vjerojatno pokušati učiniti utjecaj na političke i socijalne arene, napore koji bi mogli navesti vlade na nametanje novih ograničenja. Tehnologija će ponuditi potencijal za ublažavanje problema, poput klimatskih promjena i bolesti, te za stvaranje novih izazova, poput raseljavanja radnih mjesta. Tehnologije se izmišljaju, koriste, šire, a zatim odbacuju sve većom brzinom diljem svijeta, a pojavljuju se novi centri inovacija.

Tijekom sljedeća dva desetljeća, tempo i dosezi tehnološkog razvoja vjerojatno će se povećavati sve brže, transformirajući niz ljudskih iskustava i mogućnosti, istovremeno stvarajući nove napetosti i poremećaje unutar i između društava, industrija i država. Državni i nedržavni suparnici borit će se za vodstvo i dominaciju u znanosti i tehnologiji s potencijalno kaskadnim rizicima i implikacijama na ekonomsku, vojnu i društvenu sigurnost.



Analiza globalnih trendova jasno upućuje na nužnost kreiranja nacionalnih sustava za upravljanje prostorom, tj. implementiranje suvremenih tehnoloških rješenja za prikupljanje i obradu prostornih podataka, a sve s ciljem donošenja optimalnih i pravovremenih odluka nužnih za uspostavljanje održivih društveno-ekonomskih procesa uz efikasan odziv na ugroze iz okruženja.

Znanstvenici fokus svog djelovanja moraju usmjeriti prema otvorenim problemima društva te propitivati i analizirati postojeću situaciju i ključnim donositeljima društveno-političkih odluka predlagati konkretna i provediva rješenja. U skladu s tim temeljnim odrednicama nameće se smjer djelovanja u promišljanju o modalitetima dugoročnog i održivog razvoja Republike Hrvatske, a to je - očuvanje biokapaciteta prostora (RH u svojim granicama) razvojem svih dionika koji djeluju unutar njega (građani RH) kreiranjem dugoročno održivih aktivnosti (društveno-ekonomski procesi u RH). Iz svega navedenog nameće se potreba pronalaženja modela kojim će se uravnotežiti tri ključna čimbenika: PROSTOR, DIONICI (POJEDINCI) i AKTIVNOSTI (PROCESI). Stoga treba poticati djelovanja kojima se osigurava kontinuirani trend rasta samoupravljivosti na svim razinama u Republici Hrvatskoj.

Prostor je najvrjedniji resurs koji generira aktivnosti dionika koji djeluju unutar njega. U osnovi je prostor determiniran geografskim (tlo, voda...) i klimatskim odrednicama (atmosferska stanja). Iz svega navedenog, upravljanje biokapacitetom određenog prostora mora biti prioritet svih dionika koji ga dijele, no istovremeno potpuno očuvanje nije moguće bez zajedničkog i sinkroniziranog djelovanja na globalnoj razini (holistički pristup, tj. planet Zemlja kao jedan, cjelovit prostor).

Dionici/Pojedinci kao (privremeni) korisnici određenog prostora svojim aktivnostima znatno determiniraju dugoročnu opstojnost unutar njega. Dionici imaju ulogu poveznice između prostora i aktivnosti te su ključan čimbenik u procesima samoupravljivosti i dugoročne održivosti. Stvaranje društvenog kapaciteta adaptivnih dionika [1] na prostoru determiniranom geografskim i klimatskim odrednicama čini nultu točku od koje započinju svi procesi usmjereni dugoročno održivom razvoju.

Aktivnosti/Procesi koji se odvijaju na određenom prostoru trebaju rezultirati perspektivom za svakog pojedinca uz zadržavanje dugoročnog razvojnog potencijala cijelog sustava determiranog geografskim, klimatskim i društvenim odrednicama. U takvim odnosima geografske i klimatske odrednice, kao i ostale aktivnosti unutar društvenih odrednica, imaju podređenu ulogu. Neuravnoteženost tih međuodnosa za rezultat ima sve pogubnije procese iskazane kroz globalnu ekosocijalnu krizu.

Neodrživost tog stanja sve je očitija i zahtijeva nužne promjene u samim temeljima ekonomskog poimanja, tj. u ekonomskoj filozofskoj paradigmi. S ulaskom Republike Hrvatske u EU pokrenute su određene inicijative (kroz različite projekte, kao što su NIPP [2] ili ISPU [3]), za uspostavljanje efikasnijeg modela upravljanja prostornim podatcima. Svrha je tih aktivnosti stvaranje mreže dostupnih prostornih podataka kao temeljnog polazišta za kreiranje dugoročno održivih društveno-ekonomskih procesa. Nažalost, značenje i važnost tih projekata nisu adekvatno valorizirani od ključnih dionika društveno-političkih zbivanja u Republici Hrvatskoj. Uspostavljanje infrastrukture prostornih podataka postalo je strateška odrednica mnogih razvijenih zemalja te se ulažu znatna sredstava u uspostavljanje efikasnih informacijskih mreža unutar kojih cirkuliraju prostorni podatci koji svojom strukturom i točnošću znatno pridonose efikasnom upravljanju društveno-ekonomskim procesima. Posljednja zbivanja determinirana pandemijom COVID-19 i potresima na području Hrvatske upozorila su na nužnost žurnog zaokreta u pristupu rješavanju problema generiranih neadekvatnim i stihijskim upravljanjem društveno-ekonomskim procesima. Sve to upućuje na nužnost uspostave Nacionalnog sustava podrške prostornom odlučivanju (NSPPO). Osnovni cilj NSPPO-a je uspostava sustava za cjelovito i proaktivno upravljanje prostorom RH modeliranjem i simulacijom procesa koji se odvijaju ili će se odvijati unutar tog prostora.



Iako prostornim obuhvatom nije velika, Republika Hrvatska svojim geografskim položajem čini točku u kojoj se generiraju različiti međuutjecaji (kulturni, religijski, klimatski, demografski, geografski i sl.). Upravo ta raznolikost i prostorna pozicioniranost trebaju biti ključni element dugoročno održivog razvoja. Nažalost, zbog niza opravdanih i neopravdanih razloga RH nije uspostavila procesnu ravnotežu na svom prostoru. S obzirom na globalna predviđanja koja sam iznio u prethodnom dijelu teksta, upravljanje prostornim procesima postaje ključni faktor opstojnosti i dugoročno održivog društvenog razvoja.

Administrativna rascjepkanost RH, bez jasne središnje razvojne strategije (koja prostor RH sagledava cjelovito, tj. kao mrežu međuzavisnih društveno-ekonomskih procesa), temeljni je uzrok snažnoj prostornoj društveno-ekonomskoj neravnoteži (bilo da se radi o demografiji, gospodarstvu, bilo o prometnoj infrastrukturi, socijalnoj i zdravstvenoj skrbi i sl.). Takvo stanje prostorne ravnoteže Republiku Hrvatsku čini iznimno osjetljivom na ugroze koje generiraju kompleksni globalni procesi. Razina uspjeha suvremenih društava bit će mjeriva sposobnošćću amortizacije negativnih vanjskih utjecaja na interne društveno-ekonomske procese te brzom prilagodbom, tj. transformacijom, svojih prostornih procesa u skladu sa zahtjevima održivog rasta i razvoja.

Sve snažnije klimatske promjene i intenzivni migracijski procesi nameću potrebu djelovanja na razvijanju NSPPO-a. Ako trenutnom stanju ekonomske i društvene prostorne neuravnoteženosti dodamo kontinuirano negativan demografski trend, postoji realna opasnost od potpunog gubitka upravljivosti prostornim procesima, a što neizbježno generira buduće sigurnosne ugroze za stanovnike Republike Hrvatske. Snažna centralizacija izvršne vlasti s fokusom na četiri regionalna središta (Zagreb, Split, Rijeka i Osijek) nije dugoročno održivo rješenje za efikasan odziv spram nadolazećih prostornih ugroza. Stoga je pokretanje aktivnosti na uspostavi procesa urbanog istezanja (ekstenzije) [4] prvi nužan korak k stvaranju preduvjeta prostorne ravnoteže (ekonomske, demografske, zdravstvene, socijalne, obrazovne i sl.) kao temeljne polazišne točke za ostvarenje potrebne razine društveno-ekonomske samoodrživosti Republike Hrvatske. Elastičnom decentralizacijom [5] omogućilo bi se urbanim središtima da preuzimaju veće ovlasti i odgovornosti te ih ravnomjerno distribuiraju u svoje bliže i dalje okruženje generirajući tako dvostruko pozitivan efekt: a) rasterećuju svoj urbani prostor te stvaraju preduvjete uspostave efikasnih urbanih procesa kao preduvjeta dugoročno održivog razvoja; b) omogućavaju stvaranje uravnoteženog ekonomsko-demografskog prostora u svom bližem i daljem okruženju, što znatno smanjuje pritisak na urbani prostor regionalnih središta.      



Iz svega iznesenog razvidno je, nažalost, da Republika Hrvatska svojom strategijom sljedbeništva (za razliku od proaktivne strategije predvodništva) znatno zaostaje u prodručju prostorne znanosti kao discipline koja svojom multidisciplinarnošću i tehnološkim razvojem postaje ključni upravljački alat najrazvijenijih zemalja svijeta. Kompleksnost globalnih procesa te iznimno brze klimatološke i geopolitičke promjene generirat će niz ugroza (migracije, gubitak obradivih površina, nedostatak vodnih resursa, razne vremenske nepogode i sl.) koje svojim utjecajem mogu biti pogubne za društveno-ekonomske procese pojedinih zemalja. Kako bi se izbjegli takvi scenariji, potrebno je razviti nacionalne upravljačke alate koji će se modelirati na temelju NSPPO-a. Stoga je uspostava infrastrukture prostorne znanosti nužan korak prema kontinuiranom podizanju toliko potrebne razine samoupravljivosti društveno-ekonomskih procesa u RH. Oslanjanje na rješenja nastala djelovanjem vlastitih potencijala i dugoročnim promišljanjem utemeljnim na održivom rastu i razvoju temeljni su preduvjet za maksimiziranje prostornog potencijala, koji Republika Hrvatska nepobitno posjeduje.