Mislim da je ovo početak kraja Domovinskog pokreta. Koliko ih poznam, uskoro će uslijediti još svađa, a sljedeći sukob bi se mogao očekivati na više relacija. Brzo će se sve to raspetljati - komentirao je jedan član Domovinskog pokreta koji dobro poznaje odnose unutar stranke koju je osnovao Miroslav Škoro, i nedavno naglo podnio ostavku na mjesto predsjednika i ostale dužnosti. Ne zna zašto je Škoro baš sada podnio ostavku: "Tu su posrijedi različiti karakteri i različiti interesi. U Domovinskom pokretu od početka je svatko gledao svoje ciljeve", navodi izvor te dodaje da u stranci već dugo postoje nesuglasice i trzavice.

Što će sada uslijediti s Domovinskim pokretom to je manje važno od pitanja koje se ponovno otvara, a odnosi se na problem tzv. trećih opcija na hrvatskoj političkoj sceni. Jer, podsjetimo, kao i mnoge stranke do sada, i Domovinski pokret je naglo uzletio, ali i vrlo brzo sa 16 saborskih zastupnika pao na 10, a uskoro vjerojatno i manje. Svi su najavljivali velike promjene, a onda najednom krah. Ukratko, baš kao i svaki put od prvih višestranačkih izbora 1990., Hrvatsku vode HDZ ili SDP, a ostalima uslijedi potonuće, uz neke iznimke koje se duže zadrže, premda oslabljene i manje značajne s obzirom na početak. Zbog toga je Hrvatska, uz Albaniju, jedina demokratska postkomunistička država na prostoru od Baltika do Soče koja puna tri desetljeća izabire da je vode dvije suprotstavljene stranke. I u kojoj se nisu pojavile stranke koje bi razbile ustaljeni duopol. Bilo je pokušaja - od Laburista, ORaH-a, Živog zida do Mosta - ali sve spomenute alternative ili su se ugasile nedugo nakon početnog uspjeha ili ne uspijevaju, poput sadašnjeg Mosta, na nacionalnoj razini bitno ugroziti pozicije HDZ-a i SDP-a. Kako navode politički analitičari, Hrvati ne biraju promjene, za razliku od Čeha, Poljaka, Estonaca, Slovenaca ili Slovaka. Proizlazi da je Hrvatska zadovoljna sa stanjem ovakve političke (ne)ravnoteže odnosno demokracije, usporedive s Velikom Britanijom ili SAD-om, gdje se na vlasti smjenjuju torijevci i laburisti, odnosno konzervativci i demokrati.

Više je razloga za ovakvu situaciju, pojasnio je svojedobno sociolog Dragan Bagić. Stabilnost stranačkih sustava se obično u znanosti objašnjava teorijom društvenih rascjepa. Ona pretpostavlja da se stranke formiraju na temelju dubokih podjela u društvima, a do značajnije promjene strukture stranačkog sustava dolazi kada dođe do promjena u linijama društvenih rascjepa, odnosno kada se društva počnu dijeliti po nekim novim kriterijima, koji nisu bili važni do tada. "Dugoročna stabilnost stranačkog sustava, bar kada su u pitanju dva ključna aktera, onda bi se mogla objasniti stabilnošću pitanja po kojem je društvo podijeljeno. Razna sociološka i politološka istraživanja to upravo i potvrđuju. Hrvatsko društvo danas je podijeljeno po sličnim pitanjima po kakvim je bilo podijeljeno i 1990. Tome treba pridodati i činjenicu da je HDZ zapravo sidrišna stranka u Hrvatskoj. Sve se vrti oko HDZ-a. HDZ ima izrazito stabilnu bazu i podršku birača, što je dijelom posljedica duboke identifikacije s politikom stranke iz ranih 1990-ih... Stabilan HDZ drži stabilnim i ostatak političke sfere", navodi Bagić.



Pojedini analitičari navode i kako je to, u prvom redu, pokazatelj stabilnosti stranačkog sustava. Međutim, što je tako specifično za Hrvatsku da birači, za razliku od glasača u desetak ostalih postkomunističkih država, ovdje ne podržavaju dugoročno i šire neku treću opciju? Nitko još nije pronašao siguran odgovor na ova pitanja. Prema jednoj od teorija, hrvatski stranački sustav jako je povezan s ideološkim podjelama koje se vuku iz povijesti, a dvije najjače stranke su nastale tako što su vrlo rano svoje birače mobilizirale na tim pitanjima. Spomenuta mobilizacija je stvorila identitete tih stranaka, u prvom redu HDZ-a i SDP-a, koje ostaju sinonimi za jednu posebnu poziciju, ma koliko u međuvremenu mijenjali svoje predsjednike i političke programe. To pokazuje kako dandanas funkcioniraju ideološki identiteti koje su političke stranke preuzele još 90-ih. Birači, a da i ne čitaju stranačke programe, točno znaju što je SDP, a što HDZ, i to dovodi do toga da je stranački sustav razmjerno stabilan. U takvoj situaciji novim strankama je vrlo teško prodrijeti u prostor koji drže HDZ i SDP. Bez obzira na to što prema Ustavu svi imaju pravo osvojiti vlast, iskustvo pokazuje da to mogu jedino HDZ i SDP. Uostalom, svojevremeno se upravo i Miroslav Škoro bučno najavljivao kako će njegova lista osvojiti 76 mandata i formirati Vladu, no vjerojatno je i on shvaćao da je to nemoguće, i da može biti sretan bude li imao deset ili petnaest zastupnika. A onda je odstupio...

O prokletstvu trećih pisao je i politolog Boško Picula nakon raskola unutar Mosta nezavisnih lista, čime je nastavljen niz gubljenja utjecaja političkih opcija u Hrvatskoj koje su se u jednom trenutku uspjele nametnuti kao treće po snazi, ali su nakon toga postale politički nevažnima. Zašto? Mnoge od navedenih, bar one u startu najjače, spaja činjenica da su u jednom razdoblju od osamostaljenja zemlje, što prema rezultatima parlamentarnih i inih izbora, što prema ispitivanjima javnog mnijenja, bile treće političke opcije u Hrvatskoj. Neke od njih u jednom trenutku čak i druge. Kako Picula navodi, još je dramatičniji put najprije uvis, a zatim naniže imao Održivi razvoj Hrvatske (ORaH) Mirele Holy. Gotovo deset posto podrške birača na europskim izborima 2014. i uskoro druga pozicija u ispitivanjima javnog mnijenja ispred SDP-a zamijenio je sunovrat na parlamentarnim izborima 2015. nakon niza neshvatljivih strateških poteza ove nakratko perspektivne stranke. Gdje je danas ORaH? Ondje gdje bi uskoro mogli biti i Most nezavisnih lista i njegovi čelnici, tvrdi Picula. Raskoli u Mostu, možda najuspješnije treće opcije u suvremenom političkom životu Hrvatske u kratkom vremenu s dva uspjeha na parlamentarnim izborima 2015. i 2016. i dva sudjelovanja u vlasti na nacionalnoj razini, sve više potvrđuju da su ti izborni uspjesi bili slučajnost, a kasniji neuspjesi u obnašanju vlasti logična posljedica potpunog nedostatka političkog sadržaja, dara i dugoročnog planiranja Mostovih čelnih ljudi. Zašto? Zbog elementarnog nepoznavanja politike kao umijeća vladanja i upravljanja na temelju jasnog programa i ljudi koji ga provode.



Dovoljno se sjetiti javnobilježničkog obećanja Bože Petrova o nekoaliranju s HDZ-om i SDP-om. Uostalom, to mu se i ostvarilo. S Mostom više nitko ozbiljan ne želi koalirati, zaključuje Picula.

Jedan je razlog unutarnje prirode, a drugi vanjske, navodi Picula i također potvrđuje: "Potonji se odnosi na tvrdokornost hrvatskoga stranačkog sustava koji danas, baš kao i na početku demokratske tranzicije i na prvim demokratskim višestranačkim izborima 1990., ima iste dvije političke stranke. To su HDZ i SDP, koji su se u ova tri desetljeća uspjeli pozicionirati u svijesti svoga dijela biračkog tijela kao gotovo nezamjenjivi politički agenti, osobito HDZ, kojeg na desnici i u desnom centru nitko nikada nije ugrozio niti će uskoro. Ova zadanost hrvatskoga političkog miljea određena je temeljnim društvenim i svjetonazorskim rascjepom koji i utječe na političke preferencije. Usto, obje su stranke organizacijski divovi te kadrovski bazeni u odnosu prema konkurenciji, što pak nije kompliment nikomu", poentira Picula.

Razlog neuspjeha trećih opcija unutarnje prirode govori upravo o voluntarizmu kao osnovnoj karakteristici vođenja politike u tim opcijama. Pritom su neke stranke bile pragmatičnije (HNS, HSLS), a neke entuzijastičnije (Most nezavisnih lista, ORaH), ali na duži rok nisu se ni programski zaokružile ni kadrovski ekipirale, a da se o daru za politički marketing i komunikaciju kao neizbježnim sredstvima u radu s biračima i ne govori. Da bi se uspjelo čak i u hrvatskoj politici treba znati postaviti ciljeve stalno nalazeći sredstva njihove realizacije i pritom biti dosljedan. Što baš nije pošlo od ruke ni Domovinskom pokretu, iako se busao poduzetničkim duhom, budući da mu čelništvo navodno "krase" i poslovni uspjesi, pa su tako i svoj pokret postavili kao poduzetnički inkubator sa strogo zacrtanim zahtjevima i ciljevima pojedinaca. Dakle, slučaj Domovinskog pokreta u Hrvatskoj je već ponovljena priča pa stoga previše ne iznenađuje cijela sadašnja drama jer još se jednom potvrdilo da populističke i demagoške floskule naprosto ne prolaze. Na suprotnom polu, a sudeći prema eskalaciji problema u Zagrebu (pa i u Splitu, s nezavisnima na vlasti!), narušava se i stabilnost i vjerodostojnost platforme Možemo!, koje iz lokalne urbane priče ima ambicije osvojiti više pozicije i na nacionalnoj razini. Zasad Možemo! odlično stoji - nakon najnovijeg Crobarometra Nove TV, nakon HDZ-a druga su politička snaga u državi, ispred SDP-a! Ali takav slučaj je već viđen s ORaH-om i Živim zidom, no ni to im nije pomoglo jer je ubrzo slijedio "konačni pad".

Sve u svemu, tzv. treće političke opcije u Hrvatskoj i dalje imaju trećerazrednu ulogu u vječnoj "igri prijestolja" između HDZ-a i SDP- a. Neke smo primjere iz prošlosti naveli, a sudeći prema svemu što se zbiva, sad već povećoj skupini gubitnika i promašaja uskoro bi se mogao pridružiti i Domovinski pokret. A s obzirom na poprilično nesnalaženje u obnašanje vlasti stranke Možemo! na lokalnoj zagrebačkoj razini, baš kao i Centra u Splitu, dojam je kako su "treći putovi" u Hrvatskoj i dalje krcati zamkama i "slijepim ulicama". A u širem kontekstu birači uvijek igraju na sigurno, što je također faktor koji treba uzeti u obzir...