Piše: Nikola KUČAR

U potpuno mračnoj sobi, s mačkom na ramenu, izbezumljen od straha čekao sam nekakav znamen. Želio sam pobjeći iz svoje kože poput izbjeglice koji se prepušta sudbini valova Mediterana u potrazi za boljim životom, a tama se polako uvlačila u sve moje pore, nespokoj je već odavno stanovao u mojih kostima, a jedino što mu moje oči razaznavale bile su bijele linije na Miču. A onda se iz praznine pojavio potpuno goli Tom Gotovac s onim Samuel Fullerovim bijelim psom na povodcu i pozvao nas da ga pratimo. Mič me je pogledao s nevjericom u očima, ali jednostavno nismo imali izbora, pa smo krenuli za njima prema ništavilu.

Slušajući danima uznemirujući vokal Jacopa Incanija, koji pjeva uglavnom besmislice na talijanskom, francuskom, engleskom i arapskom, pa čak i na nekom "svome jeziku", neprestano su mi kroz glavu prolazile razne slike, ali i ideje poput one kako bi ja vizualizirao spot za "ojos" (o tome i jest uvodni dio teksta), ili kakvu bi koreografiju osmislio za "jabal". Danima sam bio u potrazi za novim "album tjedna", a onda sam naletio na neočekivani dar u obliku talijanskog trubadura koji se nazvao "ja sam pas", čije ideje su se razletjele mojim zvučnicima, ali i mojim mislima, poput onih pucketavih bombona u ustima. Kada bih krenuo rasčlanjivati svaku od ovih pjesama pronašao bih u njima tragove Lucija Battiste, ali i Radioheada, Mauricea Louce, This Mortal Coila, Goblina, Swansa, Sabe Elizadeha, Xiu Xiu, Salema, Buriala, Lowa, ili pak Nicolasa Jaara, ali spominjanje svih ovih imena trebalo bi vas samo privući da pružite šansu ovom albumu da vas povede sa sobom u zečju rupu u kojoj se nalazi toliko prekrasnih, ali istovremeno i zastrašujuće neumoljivih melodija. Kompleksno, ambiciozno, mračno i prije svega klaustrofobično djelo koje stoji na razmeđu između kaosa, zbunjenosti i izolacije, čija ju nepovezana strukura svake od pojedinih pjesama čini jednostavno rečeno čudesnom.