Razgovor s Alminom Kaplanom (1985., Mostar), bosanskohercegovačkim pjesnikom i prozaistom, potaknut je njegovom prošlogodišnjem zbirkom priča "Dubravske priče" (V.B.Z.), ali i prethodnim zbirkama poezije te romanom "Meho" (V.B.Z.) objavljenim 2019. godine. Kaplan je dobitnik više književnih nagrada, među kojima su i Mak Dizdar, nagrada Ratkovićevih večeri poezije, kao i nagrada Zija Dizdarević. Član je PEN Centra Bosne i Hercegovine. Živi u selu Pješivac-Greda, nedaleko od Stoca.

U proteklih više od godinu dana mnogo se toga zbilo i u BiH i u svijetu, uključujući i pogubnu koronavirusnu pandemiju koja ne popušta. Kako se to sve odrazilo na tebe osobno, na tvoje pisanje, kreativnost, življenje općenito?

- U početku mi je odgovaralo to kako se svijet najednom stišao. Kad se dogodio prvi lockdown, čak sam bio pozitivno uzbuđen. Najednom smo se našli u kući bez osjećaja da tamo vani nešto propuštamo, i nekako smo se fokusirali jedni na druge. Kao da je nestalo struje i neko je upalio svijeću - jedni druge počeli smo gledati u oči. Poslije sam shvatio da mi nedostaju širi socijalni kontakti, i da odsutnost istih nije i ne može biti samo stvar odluke. Mi smo jedni drugima potrebni, to što nas je virus udaljio ostavit će na nas ozbiljne posljedice. Kako su nam potrebni ljudi koje volimo, tako nam trebaju i oni koje ne volimo. Kolege pisci žale mi se da slabije pišu, iako imaju vremena. Mislim da smo svi pomalo prepadnuti neizvjesnom sutrašnjicom, jer ne znamo tko će knjige sutra čitati, ili tko će ih objavljivati.

Što se tiče tvojih knjiga, kakav je bio put od "Mehe" do "Dubravskih priča"? Je li ti u "Mehi" nešto nedostajalo, pa si to sada nadoknadio kroz priče smještene u isti prostor i s istim ljudima?

- Ma ja sam, zapravo, najprije počeo pisati "Dubravske priče", a "Meho" se događa nekako između. Mislim da su teme neiscrpne i da prostor i ljudi o kojima pišem kao građa mogu još dugo služiti. Književnost nije tu da nam ispriča priču, nrgo da nam priču priča. Knjige bi trebale biti kao ploče koje puštamo s vremena na vrijeme. Mene je pomalo strah čitatelja koji s nestrpljenjem idu prema kraju knjige da, kao, vide što će se dogoditi. Bojim se da to nije svrha književnosti i da takva radoznalost nije svojstvena istinskim čitateljima. Ne, meni ništa nije nedostajalo u romanu, ne gledam na književnost na taj način, ne pravim takve izračune.

Vidim i čitam da tvoje "Dubravske priče" uspoređuju s "Kronikama o našem Malom mistu" Miljenka Smoje. Koliko su ti narativi slični, ili su, i u čemu, različiti?

- Pa teško da ja o tome mogu govoriti. Ja sam u svoj tekst zagledan iznutra i nisam baš prava osoba za takvo pitanje. Na Smoju sam slab, meni je njegov jezik melodičan i uživam čitati ga (slušati), i kad ga ne razumijem.

S tim u vezi, u svojoj knjizi "Filosofija palanke" srpski filozof i književnik Radomir Konstantinović kritizira provincijsku (palanačku) svijest i oblike njezinog ispoljavanja. "Palanka nije u svijetu, ona je u duhu, svuda moguća...", zaključuje Konstantinović. Koliko je "palanke" i u tvojim "Dubravskim pričama”?

- Palanačka svijest je dominatna u našim društvima i nije karakteristična samo za manje i izolirane sredine, nego i za gradove. U "Dubravama", naravno, ima palanke kao što je ima svugdje, s tim da u "Dubravskim pričama" nisam htio prikazivati palanački duh - smatram to očitim - nego baviti se životima malih ljudi koji otrgnuti od jednog vremena lebde u međuprostoru odbijajući se priključiti na ovo sadašnje vrijeme.

Tvoja "gorko-slatka" proza krcata je turcizmima, što joj, prema mome mišljenju, dodatno naglašava duhovitost, dinamičnost i efektnost. Može li uopće bosanska proza bez takvih idioma kao što su turcizmi? Dojam je da bi bez turcizama bilo nemoguće pisati o Bosni i ljudima jučer, danas i sutra…

- Iznenađen sam koliko me ljudi pita za moj rječnik. Pa je li stvarno Andrić, čiji jezik obiluje turcizmima, danas tako malo čitan pisac? Nisu te riječi umetnute u jezik kojim pišem, one su svakako tu, žive u jeziku. Otud mi je iznenađujuće to kad kritika ističe da ja pišem o svijetu muslimana - kao da je to toliko važno? Ili čak kao da je to presudno? Igor Mandić se, tako, u svojoj kritici "Dubravskih priča" pita jesu li nepoznate riječi u rječniku (na kraju knjige) islamistički vjerski pojmovi (?!). Svijet iz kojeg dolazim i o kojem pišem osporava na način da likove praktično proglašava mutavim. Ali dobro, nije to ni čudo kad se radi o jezičkom čistuncu koji, u jednoj drugoj kritici, upozorava da naslov knjige "Ringišpil" nije ispravan i da bi trebalo pisati - RINGLŠPIL. Ma baš! Nije pitanje bismo li o Bosni mogli pisati bez turcizama, nego: zašto bismo?

BiH i politika, kroz povijest i danas? Koliko je u tom kontekstu tradicionalnog zazora, straha, paranoje od politike, i svega što politika donosi i odnosi ljudima. Tvoje "Dubravske priče", izravno ili posredno, referiraju se i na takve situacije, recimo u priči Plakat…

- BiH ima konfuznu političku scenu koja je jako dosadna i tegobna. Tu se malo tko ozbiljno bavi politikom, vladajuće nacionalne stranke imaju samo jedan argument, i to im je sasvim dovoljno: svoje narode brane od drugih i trećih. A birači iz njihovih etnija njima kao "braniocima" praštaju sve marifetluke, jer oni su stalno na prvoj liniji, pa im se ne treba svako zlo uzimati za zlo. Nacionalne političke stranke preko vjerskih zajednica sveprisutne su u životima malih ljudi o kojima gotovo da nije moguće pisati, a da ne pišemo o politici. Tako je i s "Dubravskim pričama".

Kako je biti rođen u Mostaru, odrastati u ratnom vremenu i baviti se književnošću, pisati i stvarati u gradu koji se ni danas nije riješio teških ratnih trauma?

- Ja živim na selu nedaleko od Stoca, a u Mostar odlazim svakodnevno. Mostar, kao podijeljen grad, nije ništa gore mjesto od ostatka države i njezinog duboko razjedinjenog društva. Malo je čak naporno slušati ljude iz jednonacionalnih sredina kako nas, koji živimo u multinacionalnim sredinama, nešto kao sažaljevaju.

Živimo u kaotičnim, histeričnim i paranoičnim vremenima. Uz knjige, pisanje i čitanje, pratiš li sva ta zbivanja oko nas i kako na njih reagiraš, hladne glave ili i tebe, kao i mnoge druge, pomalo (ili previše) hvata strah od neizvjesne sutrašnjice? Drugim riječima, kako si se, i jesi li se uopće prilagodio tzv. novom normalnom?

- Mislim da se svi mi pomalo plašimo neizvjesne sutrašnjice. Stvarno je upitno kako ćemo sutra živjeti i što je to što nas čeka kao novo normalno u odnosu na ovo novo sada. Nije lako, ali borim se, trudim se biti fokusiran na važne stvari i filtrirati cunami informacija koje nadiru kroz online platforme. I inače živim u nekoj poluizolaciji, tako da mi je u tom pogledu dobro. Međutim, primijetim u zadnje vrijeme (kako već rekoh), da sam željan živog razgovora, pa svaku priliku koristim da s nekim popričam. Sretnem li nekoga na putu do prodavaonice, s njim se ispričam, tako je i s prodavačicama, ali i sa svim drugim ljudima pokraj kojih sam prije prolazio u žurbi.

Almin Kaplan u ovo digitalno doba? Koliko si "in" s društvenim mrežama, virtualnom stvarnošću?

- Imam stranicu na FB-u i profil na Instagramu. Stranicu koristim za promociju onoga što radim, a profil da gledam što rade moji prijatelji i poznanici. Mreže su opasne i s njima treba oprezno - ali bez njih teško da možemo.

U nekom CV smislu, u široj biografskoj slici, oliti percepciji, što bi još bilo zanimljivo znati o tebi a da te to još nitko nije pitao i dobio odgovor? Ili se držiš onoga da o tebi govore tvoja djela? Usto, ukupno uzevši, kakva je budućnost Almina Kaplana kao književnika?

- O budućnosti se ne usudim razmišljati.

Planovi, što slijedi nakon ove knjige, nova poezija, ili nova proza? Je li, ili još nije, iscrpljena priča o "Dubravama"?

- Već dugo radim na novom romanu koji planiram objaviti iduće godine. Osim toga, pišem i dnevnik koji bi možda mogao biti objavljen i prije toga. Poeziju pišem, ali ne objavljujem. Imam želju da nekada objavim knjigu neobjavljenih zbirki pjesama.