U razgovaru za ovotjedni Magazin, dr. sc. Branimir Vukosav, docent na Odjelu za geografiju Sveučilišta u Zadru, analizira stanje u NATO-u, članstvo RH u Savezu, kao i budućnost Saveza te najave da bi EU mogla formirati vlastite oružane snage. Dr. Vukosav predaje na kolegijima "Uvod u političku geografiju", "Geopolitički sustavi i granice u svijetu" (na preddiplomskom studiju geografije), te "Jadran - političko-geografska problematika" (na poslijediplopmskom doktorskom studiju "Jadran - poveznica među kontinentima").

Hrvatskih 12 godina u NATO savezu - kako biste ocijenili to razdoblje, što nam je članstvo dobroga donijelo, a što nije? Drugim riječima, isplati li se Hrvatskoj članstvo u NATO-u? Doduše, povlačimo se iz NATO misija, ali…

- Prije svega, članstvo Republike Hrvatske u NATO savezu treba promatrati iz perspektive dugoročne sigurnosti u regiji. Naime, Hrvatska u širem smislu pripada onomu što se u zapadnim krugovima naziva "Zapadni Balkan", a riječ je o politički nestabilnoj regiji kakva se u geopolitici još naziva i "shatterbelt". Takvu regiju možemo definirati kao nestabilan pojas kontinuirane političke fragmentacije i znatne etničke, kulturne i religijske raznolikosti s visokim stupnjem povijesnog neprijateljstva i antagonizma. U takvim područjima bilo kakve političke promjene regionalnog, ili globalnog karaktera, mogu dovesti do nestabilnosti, pa i ugroze sigurnosti. To se najbolje vidjelo početkom 1990-ih, kad je prostor dotadašnje Jugoslavije postao poprište niza oružanih sukoba, čega nije bila pošteđena ni Hrvatska koja je pretrpjela četiri godine ratnih razaranja zbog velikosrpske agresije.

Takvo geografsko okruženje dugoročno zahtijeva posebnu pažnju u obrambenom i sigurnosnom smislu te je u tom smislu pristupanje Hrvatske NATO savezu prije 12 godina bilo logičan korak i naš sigurnosni imperativ. Maloj zemlji kao što je Hrvatska bilo bi neizmjerno teže graditi dugoročnu obrambenu politiku samostalno, bez vojne i političke suradnje i povezivanja s drugim, utjecajnijim zemljama, a kamoli biti čimbenik u kreiranju globalne sigurnosne politike. Sudjelovanje naših vojnika u NATO-ovim misijama možda nije naročito popularno u javnosti, ali je također vrlo značajno za koordinaciju, unaprjeđenje odnosa te još snažnije povezivanje s drugim zemljama članicama u vojnom i političkom smislu. Sve navedeno potvrđuje da nam se članstvo u takvoj organizaciji itekako isplati. Ne treba zanemariti ni pomoć u razvoju i modernizaciji oružanih snaga koju je Hrvatska imala u ovih 12 godina, poglavito od strane SAD-a, kao najutjecajnije članice Saveza.

Nakon što je Donald Trump zamalo razmontirao NATO savez, dolaskom Joa Bidena u Bijelu kuću SAD nastavlja s punom
podrškom Savezu i već su održani prvi sastanci.
Koje promjene - reforme očekivati, jesu li se upće stekli uvjeti za "reset" Saveza?
Navodno NATO savez
djelomično ukida pravo veta da bi postao
učinkovitiji...

- Ne bih rekao da je Trumpova namjera nužno bila "razmontirati" NATO savez, kako se to na prvi pogled moglo činiti iz njegovih brojnih bombastičnih izjava i "tvitova". Iako je povukao SAD iz nekih drugih međunarodnih ugovora i inicijativa, što je dodatno izazivalo bojazan kod saveznika koji su se bojali američkog zaokreta prema izolacionizmu, njegove naizgled kaotične i šokantne izjave i kritike upućene NATO-u imale su svoju stratešku logiku boljeg američkog pozicioniranja u savezu u skladu s njegovom politikom "America first", ali bez ikakve ozbiljne namjere napuštanja saveza. S takvom ocjenom se, uostalom, slažu i neki analitičari. Unatoč njegovim kritiziranjima savezničkih država u NATO-u te funkcioniranja samog saveza, kao i pragmatičnom stavljanju američkog interesa ispred zajedničkog, SAD su u Trumpovoj eri zapravo konsolidirale svoj položaj u savezu te nisu prekinule nijednu značajniju NATO-ovu inicijativu ni u financijskom ni u strateškom smislu. Kao dokaz za to može se navesti i porast budžeta i ulaganja u određene inicijative vezane uz obranu i odvraćanje u Europi, osobito nakon ruske aneksije Krima. Što se tiče Bidenove administracije, može se očekivati kontinuitet američke krovne uloge u NATO-u, ali uz povratak na staru, predtrumpovsku retoriku i narativ zajedničke suradnje na koji smo navikli, a koji će svakako izazivati manje kontroverzi.

Prije koju godinu Macron je izjavio da je NATO savez u stanju "moždane smrti", a počelo se govoriti i o formiranju "Vojske Europske unije" (Merkel). Koliko je uopće realna opcija da EU dobije vlastite zajedničke vojne snage? Bi li Hrvatskoj više odgovarala EU vojska nego NATO?

- EU od svojega osnutka ima tendenciju postati zaseban geopolitički čimbenik na svjetskoj pozornici, ali ne u smislu raskidanja saveza sa SAD-om, nego u kontekstu veće neovisnosti u vanjskoj politici i postupnom smanjenju utjecaja "američkog kišobrana", o kojemu je sigurnosno dosta ovisna. Unatoč višegodišnjoj ekonomskoj i vojnoj snazi pojedinih zemalja članica EU-a, poput Njemačke i Francuske, zalaganje za buduće snažnije i samostalnije geopolitičko pozicioniranje EU-a postoji tek odnedavno. Dijelom je bilo to zbog Trumpove politike kritiziranja EU-a, a dijelom zahvaljujući Brexitu, odnosno izlasku jedne od ključnih američkih zemalja saveznica iz Unije. Stoga se i Macronova izjava o slabosti NATO-a, kao i izjave Merkel o europskoj vojnoj sili, mogu shvatiti u kontekstu tih dviju okolnosti te se na opciju vojske EU-a može gledati kao na određeni dugoročni cilj. No, sve je to još prilično daleko od realizacije. Glavna prepreka snažnije zajedničke obrambene i sigurnosne politike EU-a, pa i u smislu zajedničke oružane sile na razini Unije, ipak ponajprije leži u unutarnjim čimbenicima. Posljednja su dva desetljeća, naime, pokazala popriličnu disfunkcionalnost i sterilnost zajedničkog političkog odgovora EU-a na svaku veću krizu, od zadnje velike recesije 2007.-2008., preko izbjegličke krize 2015., pa do trenutačne situacije globalne pandemije. Svaki put se bez iznimke pokazala slabost zajedničkog odgovora na krizu, odnosno pokazalo se da u slučaju krize pojedine zemlje članice EU-a gledaju ponajprije svoje individualne interese. U tom smislu izrazito sam skeptičan glede osnivanja bilo kakve zajedničke "Vojske EU-a" u bliskoj budućnosti te smatram da su takve najave bile više stvar dnevnopolitičkog trenutka i dugoročnih želja, negoli trenutačnih realnih mogućnosti. I NATO savez i SAD, kao najsnažnija i najutjecajnija članica tog saveza, još uvijek su jedini pouzdan jamac europske sigurnosne politike i obrane zajedničkih vrijednosti.

NATO i Rusija, što u tim "odnosima" očekivati u sadašnjim, ali i budućim okolnostima? Strah od Rusije gura Švedsku sve bliže NATO-u, primjerice...

- Svakako da rivalstvo Rusije i NATO-a i dalje dominira dijelom geopolitičke pozornice, osobito u kontekstu zbivanja na istoku Europe i dijelu Bliskog istoka. Novoimenovani američki ministar obrane Lloyd Austin u prošlotjednoj izjavi uoči sastanka predstavnika 30 zemalja NATO saveza jasno je izrazio stav čvršćeg pristupa nove američke administracije prema Rusiji, što je sličnim riječima potvrdio i glavni tajnik saveza Jens Stoltenberg, koji je naglasio čvrsto signaliziranje "spremnosti za sukob" u slučaju potrebe, ali uz istodoban imperativ dijaloga s Moskvom.

Svakako da će države poput Švedske, koja s jedne strane želi zadržati neutralnost, ali je geografski u neposrednoj blizini Rusije, biti primorane na daljnju vojnu i sigurnosnu suradnju s NATO savezom. Unatoč svemu tome, ruski geopolitički utjecaj u Europi i dalje će ostati realnost, dijelom zbog tradicionalnih veza s pojedinim zemljama (npr. Srbija), a dijelom zbog činjenice da je Europa i dalje poprilično ovisna o ruskim energentima, osobito o plinu. U svakom slučaju, i Rusija i zemlje članice NATO-a svjesni su da su, unatoč često suprotstavljenim interesima, širenje područja međusobne suradnje i smanjenje tenzija i dalje ključni za njihove dugoročne sigurnosne politike, osobito u svjetlu činjenice strelovitoga gospodarskog i vojnog uspona Kine, kao novog čimbenika u svjetskoj geopolitici u posljednja dva desetljeća.

Zaključno, ima li NATO savez budućnost, prije svega na tlu Europe, napose EU-a, ali i šire, u regiji Balkana, između ostaloga?

- Istok i jugoistok Europe i dalje su politički relativno nestabilna područja te je NATO-ova uloga u tim područjima zajamčena. Balkan u tom smislu ostaje kontaktno područje dviju velikih geopolitičkih subjekata - Rusije - koja svoj utjecaj projicira putem vojne suradnje sa Srbijom i srpskim entitetom u BiH, a s druge strane SAD-a i NATO saveza, koji je svoju prisutnost osigurao primanjem u članstvo Hrvatske, Albanije, Crne Gore i Sjeverne Makedonije. Stoga je budućnost NATO saveza u europskim okvirima, a posebno okvirima naše regije, u doglednoj budućnosti zajamčena. (D.J.)