Piše: Danijel MIKLIĆ

Unatoč tomu što Gram Parsons nije volio izraz “country-rock” - nazivajući svoj hibridni spoj honky-tonka, južnjačkog soula i hipijevskog rocka terminom “kozmička američka glazba” - upravo je on krajem 60-ih i početkom 70-ih godina prošloga stoljeća presudno utjecao na formiranje tog žanra. Družeći se s članovima The Byrdsa i The Rolling Stonesa, oba je benda usmjerio prema countryju, potom je inspirirao grupe kao što su Poco i Eagles (što ih je odvelo prema slavi), a nešto kasnije i izvođače poput Toma Pettyja i Elvisa Costella. U 90-ima, pak, razvojem americane kao radijskog formata, sastavi The Jayhawks, Whiskeytown, Wilco i drugi navodili su ga kao svoga sveca zaštitnika.

Parsons se počeo baviti glazbom u srednjoj školi predvodeći nekoliko cover grupa, no ono bitno započelo je tijekom prve godine njegova neuspješnog pohađanja studija teologije na Harvardu kada je formirao International Submarine Band, grupu koja je 1968. objavila “Safe at Home”, prvi country-rock album ikad snimljen. U to se vrijeme sprijateljio s Chrisom Hillmanom, koji ga je pozvao u The Byrdse, što će potpuno izmijeniti zvučnu sliku legendarnog benda. Nekoliko mjeseci nakon njegova dolaska ušli su u studio i snimili “Sweetheart of the Rodeo”, epohalno djelo koje ih je od psihodeličnog folk-rocka preusmjerilo prema, pogađate, countryju. Iako je Parsonsov autorski doprinos sveden na dvije pjesme - “Hickory Wind” i “One Hundred Years from Now”, njegov je utjecaj na album golem, što je očito iz izbora pjesama (sve ostale su obrade) i aranžmana. Nakon samo nekoliko mjeseci provedenih u The Byrdsima, odlučio ih je napustiti zbog odluke da u sklopu turneje sviraju i u Južnoj Africi, što je bilo u suprotnosti s njegovim antiaparthejd uvjerenjima.

Napuštajući bend, povukao je za sobom i neodlučnog Hillmana te su njih dvojica odlučila osnovati The Flying Burrito Brothers, sastav u okviru kojeg je Parsons na najjasniji način ostvario svoju viziju o country-bendu s rokerskom postavom i hipijevskim stavom. Godine 1969. snimili su izuzetni prvijenac “The Gilded Palace of Sin”, na kojemu se nalaze neke od najboljih Parsonsovih skladbi poput “Sin City”, “Wheels” ili “Hot Burrito (#1 i #2)”, koje su artikulirale njegove glavne opsesije - neuklopljenost u konvencionalne oblike ponašanja, usamljenost, nostalgiju za nekim davnim (i boljim) vremenima te motiv iskupljenja. U trenutku kada su The Flying Burrito Brothers objavili drugi album, vrlo dobri “Burrito Deluxe”, Parsons se zasitio grupe te se priključio nestalnom društvu rock-zvijezda koje su masovno konzumirale alkohol i drogu. Sprijateljio se s Keithom Richardsom, s kojim je provodio vrijeme u njegovoj vili na jugu Francuske ili pak u Parsonsovu omiljenom pribježištu, Nacionalnom parku Joshua Tree u Kaliforniji.

Godine 1972. vratio se skladanju, i to nakon što je upoznao pjevačicu u usponu Emmylou Harris, čiji će prateći vokal postati jedan od najprepoznatljivijih motiva i simbola Parsonsovih dvaju solističkih izdanja - “GP” i posthumno objavljenog “Grievous Angel”. Riječ je o sjajnim albumima na kojima je Parsons stišao rock-elemente u korist tradicionalnijeg country-zvuka. Izdan u siječnju 1973., “GP” bio je bez ijedne slabe točke, a sadržavao je neke uistinu antologijske skladbe poput country-soula “She” ili “How Much I’ve Lied”. Na čudesnom “Grievous Angel”, pokraj brojnih izvrsnih autorskih pjesama kao što su uvodna “Return of the Grievous Angel” i završna “In My Hour of Darkness” u kojoj je Parsons - oplakujući gubitak trojice prijatelja - ispisao i najprikladnije vlastite posljednje riječi, nalazi se nekoliko obrada među kojima se posebice ističe nenadmašna verzija klasika “Love Hurts”.

Bit misije Grama Parsonsa bila je pomirenje countryja i rock‘n‘rolla, tradicionalizma i hipijevštine u naletu, i vrlo je vješto pronašao točke koje će ih spojiti. Beskrajan je popis imena koja bar mali segment svojega identiteta duguju tom istinskom, iako zanemarenom heroju suvremene američke glazbe. Ovaj svijet napustio je u svojoj 26. godini, no njegov mladenački žar, stvaralački inat i nasljeđe trajna su inspiracija nadolazećim poklonicima žanrova koji su se u njegovu izričaju stapali tako harmonično.