U intervjuu za Magazin od prije dvije godine, dubrovački profesor, doc. dr. sc. Davor Ljubimir, između ostalog je naglasio kako potrošačka "etika" drži da je čovjeka dopušteno tretirati kao sredstvo za postignuće sebičnih ciljeva. Prof. Ljubimir autor je brojnih knjiga, sudionik u nizu istraživačkih projekata, međunarodnih i domaćih znanstvenih skupova, predavač i prevoditelj iz područja društvenih i humanističkih znanosti...

Imate li dojam da je takav pristup čovjeku danas još aktualniji?

- Kreiranje mentalnog sklopa potrošača i nametanje potrošačke "etike" svim oblicima ophođenja već je stoljetni, vrlo uspješan projekt manipulacije ljudskom sviješću. Njegov produkt je krhak i intimno izoliran, svestrano ovisan, podatan i povodljiv pojedinac, čije se postojanje u bitnome svodi na stajanje na raspolaganju tržištu rada. Najbolji dokaz potpune pobjede te "etike" je stavljanje cjelokupnog obrazovanja u njezinu službu. Takvu degradaciju ideje čovjeka povijest ne pamti.

Ali, nažalost, promatrano iz šireg društvenog konteksta, to danas nije najveće zlo. Naime, sve je očitija ne tek instrumentalizacija, nego još radikalnija dehumanizacija čovjeka, čak globalno organizirano i sustavno provođeno fizičko ugrožavanje naše egzistencije. Stječe se dojam da su potrošačkoj "etici" prioritet oduzele neke još problematičnije "etike", one vezane uz elektromagnetizam i kemiju.

Konzumerizam ljude pretvara u potrošačke ovisnike. Jesmo li toga uopće svjesni, uzimajući u obzir da živimo u modernom, digitaliziranom dobu, koje još dodatno potencira potrošnju? I gdje je tu Hrvatska?

- Hrvatska je tek sudionik sve kaotičnije i sve histeričnije završne faze zalaska jedne potrošene povijesne epohe, a potrošačka groznica je samo najpovršnije očitovanje te potrošenosti. Još prije 150 godina konstatirana je "smrt Boga", naime nemoć religijskih vrijednosti, njihovo neuvažavanje pri organiziranju života na Zemlji. Preostao je sve manje prikriven nihilizam, beskrupulozno i bezidejno nadmetanje oko prevlasti u svim sferama života.

Treba li stoga čuditi što i kod nas takva potrošenost stvara potrošače, što i mi tonemo zajedno s drugima? To nam je, moglo bi se reći, epohalni usud: "militantni hedonizam" kao utjeha i bijeg od tjeskobe, zaborav toga da "pustinja raste", da se sa svijetom nešto čudno zbiva.

Dakako, ponuđene porcije utjehe i zaborava sračunate su na kratak rok, kako bi osigurale novu rundu groznice, odnosno ritmiku depresivnosti i zanesenosti - što je ključ magije funkcioniranja potrošačkog društva.

Zaokupljeni promjenama svojih raspoloženja možda ne primjećujemo da se i s nama samima na mnogo dubljoj razini nešto čudno događa - s koncentracijom, pamćenjem, intelektualnom radoznalošću, strpljenjem, intenzitetom osjećaja itd.

Ako to ipak primijetimo, što učinimo? Još grozničavije se bacimo, ali sad na potrošnju virtualnih sadržaja prilagođenih našim izmijenjenim kognitivnim sposobnostima i ukusu. Odlično prilagođenih, jer upravo oni su te promjene i izazvali. To je već temeljito znanstveno istraženo.

Ne postaje li stoga "konzumacija" digitalnih sadržaja ključni oblik konzumerizma danas? Ne toliko kupovanje materijalnih dobara koliko mentalno i duševno upijanje ponuđenih virtualnih sadržaja, preseljenje među njih, na mrežu, utapanje u virtualni svijet i onda projiciranje njegove logike u izblijedjeli svijet izvan ekrana...!

Uobičajena je "fraza" da smo siromašni i stalno kukamo da nemamo novca, a onda u prosincu, pred blagdane obaramo rekorde potrošnje. Postoji li uopće razumno objašnjenje takvog stanja u društvu?

- Ako prijavljenih krađa nema više nego inače, ne vidim razloga za uzbunu. Ljudi žele živjeti danas, tu i sad, žele razveseliti i sebe i bližnje. To rade sukladno onome što osjećaju i što drugi od njih očekuju. Ako u tome uspiju, što je u tome loše? Što bi drugo trebali raditi? Stisnuti se i plašljivo iščekivati bolje dane u nepredvidljivoj budućnosti? Ili se povući u virtualni svijet i posve se utopiti u njemu? Ili možda nadići okvire duha vremena - za što je oduvijek bila sposobna tek manjina?

To što riskiraju siromaštvo upozorava na njihovu neovisnost o ziheraškom "materijalističkom" duhu, naime na sklonost zajedničkom uživanju u trenutnoj sreći više nego u iluzornom uzdanju u trajnu materijalnu sigurnost. U tome ne vidim baš ništa loše, naprotiv.

Konzumerizam i Božić? Rekli ste slikovito da nije Božić ukraden ljudima, nego su ljudi ukradeni Božiću...

- Da, time sam htio naglasiti da se bitne promjene događaju u čovjekovoj svijesti, a ne u religiji ili u Crkvi. Proslava Božića se već jako dugo organizira na uobičajen način, a, koliko znam, javnost se ne zamara pitanjima o podrijetlu tog slavlja i o njegovoj simbolici. Ono što se već odavno prešutno očekuje jest produhovljeno ozračje koje bi ga trebalo pratiti.

Ali, remete li božićni ugođaj šarene krpice ili igračke kupljene kreditnom karticom u minusu i približno onoliko koliko duševna i duhovna odsutnost onih koji zajedno sjede na božićnom obiteljskom okupljanju s uključenim mobitelima? Radost darivanja, svjesno prihvaćeno buduće odricanje da bi se moglo darivati, pa veselje ljudskoj pažnji, ljubavi, plemenitosti, poticanje čitavog niza pozitivnih osjećaja, raspoloženja te žive komunikacije, nasuprot davanju do znanja bližnjima da nisu zanimljivi u usporedbi sa znancima i likovima s društvenih mreža i da ugođaj živog, intimnog zajedništva može mirne duše biti narušavan i ispresijecan do te mjere da ga se posve zatre. Na toj pozadini možda se potrošačka groznica više ne doima tako crnom. Nove okolnosti mijenjaju perspektivu i kriterije prosudbe.

Ako je potrošačka groznica rezultat kapitalističkog društva, napose materijalizma kao takvog, kako se oduprijeti toj i takvoj ugrozi i pritom ostati koliko-toliko u stanju kontrolirane potrošnje, da se tako izrqazim?

- Materijalizam je u filozofiji i u znanosti preživljena zabluda, odnosno ideologija, stara tek nekoliko stoljeća. Descartesovo razdvajanje protežne i misaone zbilje danas je smiješno, baš kao što bi to bilo i u prastarim civilizacijama. Ali još uvijek ga se forsira, osobito u obrazovanju i u medicini za mase, jer je odlično sredstvo zaglupljivanja i provođenja scenarija depopulacije. Sa stajališta moćnika, čovjek mase nije samo potrošna, nego uvelike i suvišna roba. Ima nas previše. A kad bi postao svjestan istine, nadasve svojih nematerijalnih potencijala, postao bi i opasna roba i loš potrošač. To se, dakako, ne smije dopustiti.

Jedna od za njega kreiranih popularnih "vrijednosti" je isforsirana ovisnost o vidljivoj i opipljivoj potrošnoj robi i dokazivanje putem njezina posjedovanja. Ali, po svemu sudeći, i ta vrsta materijalizma uskoro će se transformirati pred najezdom ne toliko "idealizma" po mjeri čovjeka, koliko transhumanizma po mjeri robota. To je razdjelnica današnje polarizacije u ljudskoj svijesti: jedni se epohalno osvještavaju, drugi se inertno ili čak oduševljeno prilagođavaju neljudskom okruženju pametnih gradova, kuća, automobila, telefona, parkova, hladnjaka i ostalih uređaja - pametnog svega osim čovjeka.

Izmiče li se time potrošačkom materijalizmu tlo pod nogama? Gubi li on svoju ljudsku supstanciju, draž zadovoljenja makar nametnutih želja? Može li i najlukavije manipuliranje tim željama nadvladati prjeteću prezasićenost i indiferentnost u sve više robotiziranoj i ujedno sve infantilnijoj svijesti bića u ljudskom liku? To je teško predvidjeti. Možda ipak pomogne ako se zapitamo: Imaju li roboti želje? Uživaju li roboti u shoppingu, darivanju, u blagdanskom zajedništvu? (D.J.)