Jedina prava zamjerka koju imam na Irca iliti The Irishmana​ Martina Scorsesea jest činjenica kako je scenarij Stevena Zailliana - koji iza sebe ima zavidnu karijeru, pa mu u CV-u stoje naslovi kao što su Schindlerova lista, Američki gangster, Igra pobjednika ili Bande New Yorka - napisan isključivo za tri glavna lika koja u filmu tumače Robert De Niro, Al Pacino i Joe Pesci. Svi ostali likovi, odnosno svi ti poznati glumci, koje ćete imati prilike gledati u filmu isključivo su statisti. S jedne strane imate maestralanu razradu triju glavnih likova, a s druge mnoštvo lica koja šeću ekranom u nadi kako će u jednom trenu napokon dobiti priliku reći svoj tekst i zaraditi svoj honorar. Međutim, jednom kad vas Scorsese uhvati za ovratnik i uvuče u priču o Franku Sheeranu i njegovim poslodavcima/prijateljima vjerujem kako ćete vrlo brzo zaboraviti moj prigovor. Jer De Niro i Pacino opet dijele ekran, što je već samo po sebi dovoljna preporuka, pa možete uživati u činjenici da velikani sedme umjetnosti napokon zajedno glume u dobrom filmu, prvom nakon Vrućine. Debakl zvan Pravedno ubojstvo pokušat ćemo zaboraviti.

Možda zbog nostalgije ili možda zbog strahopoštovanja jer su se velikani sedme umjetnosti napokon odlučili udružiti u jednom ovako velikom zajedničkom projektu kritika ga je objeručke prihvatila, bezrezervno ga prigrlivši, pa čak povremeno i pretjerujući s napisima o tome kako je najbolji film u karijeri Martina Scorsesea. Međutim svatko ima pravo na svoje mišljenje - osim naravno Franka Sheerana - pa ću i ja "bubnuti i ostati živ" kako je meni Tišina koju je slavni redatelj snimio prije tri godine njegov trenutačno najdraži film, a The Irishmana bih stavio izvan mog osobnog topa deset. Uglavnom, ako ste do sada izbjegavali bar na mjesec isprobati Netflix, mislim kako je krajnje vrijeme da se ohrabrite jer The Irishmana nećete moći pogledati u kinima. Kao ni prošle godine Oscarom nagrađenu Romu Alfornsa Cuarona.