Eton College ili Eton, stečevina kralja Henrika VI., znamenita je engleska privatna škola za mladiće od 13. do 18. godina osnovana 1440. godine. Nakon Etona perspektivni se zatim obrazuju na Oxfordu, Cambridgeu i drugdje...

Takav utaban i logično strukturiran put prošao je i novi britanski premijer, 55-godišnji Alexander Boris de Pfeffel Johnson. Politički pedigre vuče od oca Stanleyja Johnsona, bivšeg konzervativnog člana Europskog parlamenta i dužnosnika Europske komisije, te djedova i šukundjedova, sve do intrigantnog Osmana Ali Kemala alias Wilfreda Johnsona, ondašnjeg ministara vanjskih poslova Osmanskog Carstva. Takva ozbiljna obitelj na Borisa je djelovala opuštajuće te je on rastao slobodno, ispravno i ponekad nesputano. Među britanskim Indijcima kruži šala da je tome tako jer su Borisu već poodavno otvorene sve čakre.

Kako god, ovaj klasični old boy poznat pod nadimkom BoJo idealan je harmonijski srednjak britanskog stanovništva. Sve njegove dobroćudne mane kojima se naslađuju furiozni engleski tabloidi, a prenose ih i ostali po svijetu, donose svima u njegovoj orbiti veliku korist, popularnost i vidljivost. Tisak tako već godinama zabavlja čitatelje bizarnostima iz Johnsonova privatnog života o kojemu on sam nikada nije rekao ni riječ. Zna se da ima četvero djece, iako Wikipedia navodi da ih ima 5-6. Službeno se ženio dva puta. Drugi brak mu se također raspao jer je supruga Marina Wheeler poludjela na muža zbog prijateljice Carrie Symonds. Marina je pukla te Borisa izbacila iz 3,7 milijuna funti vrijedne zajedničke kuće u sjevernom Londonu.

Tabloidi naširoko i potanko opisuju i da se nova Borisova ljubav na njega često ljuti i galami, zbog čega i on odgovara istom mjerom pa urliče po stanu i na dvorištu. To jako uznemiruje susjede koji to sve navodno i dojavljuju tabloidima. Uglavnom, ljubavni jadi i patnje su identični kao kod svih drugih tipiziranih Britanca - leti perje na sve strane!

Osim naslada iz intimnog života, gledatelje, čitatelje i općenito javnost veseli i Borisov profesionalni dio povezan sa starim novinskim tekstovima i izjavama koje je pisao i davao u svojoj iznimno bogatoj karijeri novinara u The Timesu, The Daily Telegraphu, urednika u The Spectatoru, zastupnika u Parlamentu Ujedinjenog Kraljevstva, gradonačelnika Londona, ministra vanjskih poslova, torijevskog spin-doktora itd. Uglavnom, ukupno uzevši, BoJo je velika pop-ikona britanske i svjetske politike koja je sada ubrzala u novu zvjezdanu brzinu. Zbog toga se, nakon potvrde premijerskog mandata, javna slika o njemu užurbano pegla. U tu svrhu prvi ministar Njezina Veličanstva skinuo je dvadesetak kilograma mase sa zadebljanog tijela te je skratio zulufe i šiške na frizuri "bitlsici".

Dok se Boris tako outfitom prilagođava svjetskim pričama i problemima, tabloidne munje i gromovi preusmjereni su na luckastog snoba i zastupnika Jacoba Rees-Mogga. On ih bez napora privlači i uzemljuje poput izvrsno projektiranog i atestiranog gromobrana. Svjesno ili nesvjesno, maštovit u svojoj samouvjerenosti i klasnoj retrogradnosti, Rees-Mogg tako omogućava rasnom homo politicusu Pfeffel-Johnsonu da se na miru posveti izvršnoj vlasti i operacionalizaciji zacrtanih vanjskih i unutarnjih politika Velike Britanije. Uostalom, zbog svega toga mu je Konzervativna stranka na unutarstranačkim izborima i ukazala povjerenje s čak 66,4 % glasova, odnosno 92.153 glasa od 138.809 (84 %) torijevaca koji su izišli na unutarstranačke izbore.

Svi sad od Borisa Johnsona očekuju rješavanje pojavno najvažnijeg pitanja - izlazak UK-a iz EU-a, odnosno "konačno rješenje" Brexita. Uz njega se veže i strateški važno redefiniranje postimperijalne i općenito vanjske politike Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske. Prema mišljenju sadašnjeg "ratnog (Brexit) kabineta", taj vanjskopolitički manevar treba prije svega osnažiti državu iznutra i homogenizirati stanovništvo. U tom smislu premijer Johnson je u inauguracijskom govoru pred Buckinghamskom palačom istaknuo da će biti zaposleno 20.000 novih policajaca te da će njegova administracija popraviti radne i životne uvjete postojećima. Na istom mjestu kazao je da će obnoviti i razvijati institucije predškolskog i školskog odgoja i općeg obrazovanja. Što se tiče zdravstva, ponovio je kako će skratiti sadašnje vrijeme za kontrolu u primarnoj zaštiti na ispod tri tjedna.

Od kada je Brexitom započela politika europske shizme, Johnson od nje ne odstupa ni milimetra. Bio je prvo na strani pobjednika pri prijeporu o stavu prema EU-u u samoj Konzervativnoj stranci, a zatim i na referendumu o članstvu Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske u Europskoj uniji. Na tom legendarnom referendumu većina Britanaca glasala je za No pasarán Europskoj uniji. Dok je Johnson samouvjereno koračao prema britanskom političkom tronu, ispred njega su se spotaknuli i pali premijeri i vlade Davida Camerona i Therese May. Gospođi May udarac je bio toliko bolan da je u ropotarnicu povijesti otišla u suzama. Nakon svega, sada Johnsonu nema druge nego Brexit materijalizirati ili će politički izgorjeti poput nevino prinošenih na zimski suncostaj (keltski blagdan Sanhain - Halloween) za koji je zakazao EU razvod rekavši: "Brexit se mora dovršiti do Noći vještica!"

Poslije je tu izjavu sekularizirao formulacijom kako će Velika Britanija izići iz EU-a do 31. listopada. Uglavnom, čini se kako 2019. Borisa neće zaustaviti ni fetva "Zima dolazi" (Winter is coming) koju je preko Therese May bacio na sve eurofobe euroljubac i stranački prijatelj Michael Gove. Boris Johnson, naravno, kao čerčilovac, ne vjeruje u novovjeke bajke i zatvara sva odškrinuta stara i nova vrata prošlim i budućim pregovorima s EU-om. Ustraje na ukidanju postojećeg - kukavičjeg jajeta - irskog zaštitnog mehanizma, tzv. backstopa, iz sporazuma o izlasku Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju. Do situacije s usporivačem razdruživanja backstopom došlo je kada su ispreskakanu Theresu May na sporazum "bez roka trajanja" navukli u Bruxellesu. Neki tumače da su je diplomatski proigrali Nijemci i Francuzi. Oni sada s tom hrpom papira trljaju nos Johnsonu! Naime, kada se povuku staro/nove granice, ponovno će biti sporna ona između Sjeverne Irske i Republike Irske, odnosno izravno bi se zadiralo u teritorijalnu cjelovitost Velike Britanije. Prema sadašnjem rješenju, kontrola robe obavljala bi se ne između Irske i Sjeverne Irske, nego na granici Sjeverne Irske i ostatka Velike Britanije. Za unioniste iz Ulstera i koalicijske partnere torijevaca Demokratsku unionističku stranku to rješenje je nepojmljivo i graniči s ludilom, a za London to je i politički i bilo kako drugačije opasno. O tom pitanju dolje na jugu razmišlja se južnjački! Republici Irskoj kao prividno emancipiranom otoku unutar nepreglednog kopna Europske unije backstop odgovara. Što bude duži, to je za njih bolje jer u protivnom gube besplatne luke, infrastrukturu i organsku povezanost s jedinim i vječnim susjedima - Britancima, a te dobrosusjedske odnose, bar što se Iraca tiče, nadzire i osigurava Washington. Naime, bez Amerikanaca, koji i danas jamče mir na Irskom otoku, nitko nije mogao izgladili "Nevolju" (eng. Trouble), odnosno sukob koji je započeo 1969. a okončan je, nakon 43.000 žrtava, ne tako davne 1998. godine. Sporazumom na Veliki petak.

Što će Trumpova administracija činiti, teško je predvidjeti. Mogli bi, prema geopolitičkoj logici, dok irski premijer Leo Vardakar, poznat po prenaglašenoj seksualnoj orijentaciji, lupeta: "Razmislite samo kako će razmišljati običan čovjek. Je li mu bolje živjeti u nacionalističkoj Velikoj Britaniji koja se zatvara svijetu i vraća smrtnu kaznu (nap. a., izjava Rees-Mogga) ili u Irskoj koja poštuje europske vrijednosti kao dio Europske unije", podržati Veliku Britaniju u Brexitu.

Osim što bi Amerikanci takvom diplomatskom aktivnošću pogurali britanska nastojanja, oni bi i "malim" Europljanima omogućili zadržati kakve-takve nacionalne identitete i minimalnu uravnoteženost u odnosu prema sustavnoj financijsko-gospodarskoj i pratećoj ekspanziji Njemačke. Koja, skrivajući se pod pokrovom tehnološkog napretka i industrijalizacije, plasira robu i standardizacijom podčinjava zapuštena, željna svega, društva europske periferije, bliskog i daljeg istoka. Kao i uvijek, Njemačka to čini kako bi na vlastitom teritoriju održala stupanj zaposlenosti u industriji od nevjerojatnih 20 % (Francuska i Engelska 10 %) te neizravno, a sve češće i izravno vršila politički i ini utjecaj. Utjecaj koji na terenu rascjepkanih država, nacija i naroda Europe gospođa Merkl iskorištava za provedbu, često izvaninstitucionalno, mutirane politike postnacionalne građanske demokracije otvorenog društva veselih potrošača njemačkih proizvoda. Ali, naravno, bez ravnomjerne fiskalne raspodjele!

Sve to kompleksira europsku periferiju i ljuti Rimland. Na to se vežu i vječni valovi izbjeglica s terena iz kojih ih je moguće nelegalno izvući i dovući u Njemačku. Lijepo zamoljeni oni godinama dolaze rutom Babilon - Berlin ili čak Peking - Berlin, sa svim usputnim i sporednim kolodvorima. Zbog toga je za mnoge graničarske države pritisak emigrantskog vala egzistencijalno neizdrživ. Kada se na to dodaju politički sporne kombinacije Njemačke s Rusijom, Turskom, Kinom i Iranom, ne čudi što je Boris Johnson jednom negdje o tome rekao: "EU je zapravo pokušaj dostizanja cilja Adolfa Hitlera o ujedinjenoj Europi, samo drugim sredstvima!"

Naravno da je izrekavši takvu nebulozu BoJo pretjerao. Ali nije imao izbora nego tako sirovo, jasno i glasno poručiti svima o čemu se tu radi. Brexitom UK zapravo neće razdvojiti i oslabiti Europu već će učvrstiti samostalnost i sigurnost velikih kulturnih i političkih nacija poput Francuske, Nizozemske, Italije, Španjolske, Poljske, Grčke, Mađarske, Bugarske i drugih ne toliko utjecajnih država. Sve će se one osnažene britanskim primjerom oduprijeti novim njemačko-ruskim kombinacijama koje su Hartland natapale krvlju kroz dva svjetska rata i prije. A osim Brexita, jamčevina sigurnosti i nadzora su i stotine moćnih američkih vojnih baza raspoređenih po euroazijskom teritoriju te flote koje patroliraju morima pazeći da se na osovinu Hartlanda opet ne namotaju propale koncepcije, sustavi i parareligije.

Što se tiče gospodarskih prijetnji, Velika Britanija i tu posjeduje sve alate za samodostatnost. Luke, pomorski putovi, geografija (otok), infrastruktura, jezik, know-how i sve ostalo što vrijedi u suvremenom svijetu oni su postavili i oživotvorili. Zato već isprintani trgovinski sporazumi sa SAD-om, Australijom, Novim Zelandom, molučkim, afričkim, južnoameričkim, indijskim i paštunskim zemljama čekaju potpisnike kako bi se "Velika igra" bez kraja i konca mogla nastaviti.