Magazin
INTERVJU: IVICA RUBIL

Mnogi još jedino u potrošnji vide prostor slobode
Objavljeno 27. srpnja, 2019.
DR. SC. IVICA RUBIL, EKONOMSKI INSTITUT ZAGREB

Subjektivno ekonomsko blagostanje je nečiji osobni doživljaj vlastitog životnog standarda, odnosno životnog standarda svoje obitelji (kućanstva). Ne radi se o tome da osoba ne zna kolikim dohotkom ili unovčivom imovinom raspolaže, pa u neznanju daje procjenu na temelju vlastita osjećaja, nego o tome da osoba izražava razinu zadovoljstva svojim financijskim mogućnostima ili pak razinu dostatnosti sredstava kojima raspolaže za ostvarenje željenog životnog standarda - kaže dr. sc. Ivica Rubil sa zagrebačkog Ekonomskog instituta, te dodaje:

- Taj subjektivni osjećaj ovisi o dvama faktorima, naime o stvarnom financijskom stanju i o osobnim aspiracijama izraženima kroz željeni životni standard. Stoga, primjerice, relativno imućna osoba može izraziti nisko subjektivno ekonomsko blagostanje ako su njezine aspiracije visoke. Jedan pokazatelj subjektivnog ekonomskog blagostanja je vlastita procjena koliko teško/lako kućanstvo "spaja kraj s krajem". Tako, primjerice, prema podatcima Eurostata, u Hrvatskoj oko 14 posto stanovništva ima velikih poteškoća u spajanju kraja s krajem dok je na razini EU-28 brojka upola manja. Kod ovoga pokazatelja subjektivni element je kako osoba shvaća značenje "spajanja kraja s krajem".

Za razliku od subjektivnog ekonomskog blagostanja, za objektivno ekonomsko blagostanje osobe nije važno što sama osoba smatra. Važno je kako drugi vide ekonomsko blagostanje te osobe, odnosno kako ga vidi okolina, društvo. Ono što takvu društvenu procjenu osobnog blagostanja čini "objektivnom" je to da se procjena temelji na određenom skupu kriterija, eksplicitno ili implicitno prihvaćenih u društvu. Primjer eksplicitnog društvenog kriterija je službena granica siromaštva, odnosno iznos dohotka po osobi koji razdvaja siromašne od nesiromašnih. Možemo reći da je za procjenu objektivnog blagostanja potreban neki oblik grubog društvenog slaganja oko toga što je u materijalnom smislu nedostatno, dostatno i više nego dostatno za dostojanstven život.

I objektivno i subjektivno ekonomsko blagostanje imaju svoje prednosti i nedostatke, pa stoga ne možemo govoriti da je jedno relevantnije od drugoga kada se radi o praćenju društvenih pokazatelja. Ono što pobornici određenog koncepta blagostanja smatraju njegovom prednošću, drugi mogu istodobno smatrati nedostatkom, ovisno o zauzetim stavovima o tome koliko su za evaluaciju ekonomskog blagostanja relevantni subjektivni faktori naspram objektivnih kriterija.

KONCEPCIJE
Koliko razvijenost ekonomije, kvalitete života i životnog standarda govori i o kvaliteti i razvijenosti društva?

- Odgovor ovisi o tome kako shvaćamo pojmove "kvaliteta" i "razvijenost" društva. Ekonomisti obično te pojmove sažimaju u jedan - pojam društvenog blagostanja. Iako se praktički svi slažu oko toga da je cilj društva postizanje što više razine društvenog blagostanja, ne postoji slaganje oko toga što zapravo konkretno čini apstraktan pojam društvenog blagostanja.

Tradicionalno, ekonomisti su skloni izjednačiti individualno blagostanje s dohotkom kojim osoba raspolaže (npr., dohodak po članu kućanstva), a društveno blagostanje s prosječnim dohotkom u društvu. U skladu s time, taj pokazatelj koriste za usporedbe blagostanja među zemljama, društvenim skupinama, kroz vrijeme i sl. Iako je dohodak važan za individualno, pa tako i za društveno blagostanje, sve je više ekonomista i znanstvenika iz drugih društvenih znanosti koji smatraju da je usredotočenost na dohodak preuska. Drugim riječima, smatraju da se usredotočenjem na dohodak neopravdano zanemaruju drugi dimenzije ljudskog blagostanja, poput zdravlja, sigurnosti, kvalitete međuljudskih odnosa i sl. Oni usredotočeni na dohodak uglavnom pretpostavljaju da, implicitno ili eksplicitno, ekonomski rast u vidu povećanja prosječnog dohotka biva praćen poboljšanjem i nedohodovnih dimenzija blagostanja. Međutim, ta pretpostavka je samo (pre)gruba aproksimacija stvarnog stanja stvari. Može se reći da je istinita kada uspoređujemo, primjerice, visokodohodovne zemlje Europe i Sjeverne Amerike s jedne strane, s niskodohodovnim afričkim zemljama s druge strane. Ako pak uspoređujemo među visokodohodovnim zemljama, povezanost prosječnog dohotka i nedohodovnih dimenzija blagostanja nije više tako snažna. Poznato je, na primjer, da očekivano trajanje života pri rođenju, kao jedan od indikatora opće razine zdravlja, raste s prosječnim dohotkom do određenje razine potonjega, nakon čega se veza gotovo gubi. Kao posljedicu imate da opća razina zdravlja u SAD-u nije toliko veća (a možda je i manja) nego u Grčkoj, koliko je veći prosječni dohodak u SAD-u u odnosu prema Grčkoj.

HIPERPOTROŠAČI
Nakon izlaska iz ekonomske krize započete 2008., neki analitičari govore o novoj razini potrošačkog kapitalizma - hiperpotrošačkom društvu. Vaš komentar?

- Mislim da fenomen hiperpotrošačkog društva nije zapravo ništa novo, nikakva nova razina potrošačkog kapitalizma. Rekao bih da je tipični građanin razvijenog Zapada hiperpotrošač već bar pola stoljeća. Ja sam hiperpotrošač, vi ste hiperpotrošač, svaki od čitatelja je hiperpotrošač. Ja hiperpotrošačem smatram svakoga tko većinu konačnih proizvoda i usluga koje konzumira ne proizvodi sam, nego ih kupuje na tržištu. Time se hrani kapitalizam, ali nije to hrana samo za kapitalizam; i u socijalizmu je bilo tako. I kapitalizam i socijalizam, bar u oblicima u kojima su do sada postojali, u biti su političko-ekonomski sustavi koji se u praktičnom smislu nisu značajno pomaknuli od izjednačavanja individualnoga blagostanja s dohotkom, i društvenoga blagostanja s prosječnim dohotkom.

Utoliko je hiperpotrošnja pojava koja je dio strukture modernog društva - dio koji je teško iskorijeniti a da to ne promijeni potpuno karakter postojećeg dominantnog političko-ekonomskog sustava. Drugim riječima, da društvo ne bude hiperpotrošačko, moralo bi postati nešto posve drugo, nešto zasnovano na posve drugim temeljima od onih koje sada imamo. K tome, za to su nam potrebni drugačiji odgoj i obrazovanje. Ne znam kakvo bi to društvo bilo, brojne su mogućnosti, ograničene samo maštom. Međutim, ono što je sigurno je to da smo po tom pitanju svi manji ili veći licemjeri. Znamo se zgražati nad današnjim društvom, kako je zarobljeno u hiperpotrošnji, a da pritom nismo svjesni koliko sami tome pridonosimo brojnim svojim navikama koje uzimamo zdravo za gotovo. Hiperpotrošač je uvijek netko drugi, pa neka se izvoli promijeniti. Kakogod, hiperpotrošnja je pokretač modernog gospodarstva i bez nje ne bi bilo materijalnog blagostanja koje danas uživamo, a njega su se samo malobrojni spremni odreći.

Po meni, problem s hiperpotrošnjom je u tome što ona zahtijeva hiperzaposlenost, budući da nema besplatnog ručka. Ako nam je draže trčati na pokretnoj traci u teretani nego po parku, onda to moramo moći platiti. Dakle, što više svojih potreba zadovoljavamo kroz tržište, to više moramo sami sebe izložiti tržištu rada, učiniti se više ovisnim o poslodavcu, kako bismo zaradili za trčanje na toplom. To je primjer samo jedne potrebe, a kada ih skupimo sve, dobijemo to da se gotovo potpuno odričemo slobode u korist poslodavca. Poslodavac tada postaje glavni, a mi mu dopuštamo i ono što bismo nazivali kršenjem ljudskih prava i antidemokratskim praksama da nam to radi država. Ukratko, podvrgavamo se privatnoj vlasti, protiv koje ne možemo ništa, i koju bismo, da se radi o nacionalnoj razini, smatrali tiranskom. S druge strane, velik broj ljudi još jedino u potrošnji vidi prostor slobode, koju onda uživaju ne bi li kompenzirali neslobodu s kojoj se susreću na radnom mjestu. Radi se o zatvorenom krugu koji je teško presjeći i zaustaviti povratnu spregu.

SIROMAŠTVO
Kakva je ekonomija kućanstva u RH danas? To je područje i Vašeg interesa...

- Prema podatcima za 2018., prosječno kućanstvo u Hrvatskoj raspolaže s oko 55 tisuća kuna netodohotka (uključene socijalne naknade) po ekvivalentu odrasle osobe, što je samo 35 posto u odnosu prema istom pokazatelju za cijeli EU. Prosjek, naravno, skriva velike razlike, tako da je najniži dohodak među najbogatijih 10 posto stanovništva više od četiri puta veći od najvišeg dohotka među najsiromašnijih 10 posto stanovništva. U prosjeku, oko jedna četvrtina dohotka troši se na hranu, znatno više u odnosu prema prosjeku EU-a, što je neizravan pokazatelj niskog životnog standarda. Oko 19,5 posto stanovništva živi u riziku od siromaštva, otprilike jednako kao u posljednjih pet-šest godina. Za usporedbu, na razini cijelog EU-a stopa rizika od siromaštva je oko 17 posto, a mala razlika u odnosu prema Hrvatskoj posljedica je činjenice da je stopa rizika od siromaštva više mjera nejednakosti nego siromaštva, a nejednakosti u nas ne odstupaju previše od prosjeka u EU-u. Oko 15 posto stanovništva je u riziku od siromaštva u tekućoj godini i u prethodne dvije, u odnosu prema oko 11 posto na razini cijelog EU-a, što upućuje na to da je u Hrvatskoj teže izaći iz rizika od siromaštva jednom kad se u nj uđe. Kao i u većini zemalja, najvažnija odrednica rizika od siromaštva je nezaposlenost radno sposobnih članova kućanstva. Situaciju pogoršava činjenica da je naš sustav socijalnih naknada zbog oskudnih naknada manje učinkovit u borbi protiv rizika od siromaštva u odnosu prema prosjeku EU-a.

Nedavna istraživanja pokazala su da su iznosi glavne socijalne naknade - zajamčene minimalne naknade - jedva dovoljni za minimalno dostojanstven život. Djeci iz kućanstava koja primaju zajamčenu minimalnu naknadu roditelji vrlo teško osiguravaju čak i osnovne potrepštine poput nove odjeće, a aktivnosti važne za socijalizaciju i društvenu uključenost djece, poput školskih izleta i izlazaka s vršnjacima, roditelji vrlo često ne mogu uopće priuštiti. (D.J.)
Možda ste propustili...

TEMA TJEDNA: INVESTIRANJE U KAPITALNE PROJEKTE (I.)

Hrvatska postaje veliko gradilište

GARI CAPPELLI, MINISTAR TURIZMA REPUBLIKE HRVATSKE

Turistički rast u skladu je s očekivanjima

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana