Magazin
INTERVJU: KREŠIMIR PETKOVIĆ

I loši đaci nastoje biti političari i vladati svijetom
Objavljeno 15. lipnja, 2019.
DR. SC. KREŠIMIR PETKOVIĆ, IZVANREDNI JE PROFESOR POLITIČKE ETIKE I JAVNIH POLITIKA NA FAKULTETU POLITIČKIH ZNANOSTI U ZAGREBU

Nakon proteklih EU izbora neke od stranaka iznenađujuće su podbacile, poput Mosta, Bandićevaca, Starta Dalije Orešković..., no i oni relativno uspješni, poput Živog zida, ušli su u probleme. O tim i drugim aktualnim temama, razgovarali smo s Krešimirom Petkovićem (1982.), izvanrednim profesorom političke etike i javnih politika na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, autorom knjiga "Država i zločin", "Istina kao kušnja" i "Diskursi o nasilju i kažnjavanju", za koju je nagrađen državnom nagradom za znanost za 2018. godine.

UMIJEĆE (NE)MOGUĆEG
Što su pokazali protekli izbori za Europski parlament. Most je potonuo, Živi zid se posvađao, Start nestao... Zašto u RH dugoročno ne uspijevaju tzv. treće opcije?

- Tipološki gledano, izbori za Europski parlament možda jesu personalizirani, drugorazredni izbori s razmjerno malom izlaznošću, i to u vremenu kada ljudi poput francuskog pisca Michela Houellebecqa izlaze samo na referendume, pa čak ni na njih - ali su i pomalo protestni izbori, koji u malom prikazuju nacionalno raspoloženje elektorata, s kim se birači identificiraju, tko ih zadovoljava, a tko ne. Pitanje je, dakle, sasvim na mjestu.

Strukturno gledajući, svi su elementi koji na izborima oblikuju rezultate - oblik glasovanja, metode preračunavanja glasova u mandate, izborni pragovi, podjela na okruge - prisutni, a ideja većine njih je, u osnovi, sprječavanje pretjerane političke rascjepkanosti. Tri su liste dobile između 4 i 5 posto, a mnoge koje su dobile manje mogle su koalirati da su bile mudrije. To nisu dvokružni većinski izbori, poput onih na kojima je HDZ u proljeće 1990. s 40-ak posto glasova dobio dvotrećinsku većinu, dakle izborni moment kojim je počela priča o hrvatskoj državnosti, ali u strukturi izbornog sustava uvijek leži dio objašnjenja o uspjehu ili neuspjehu različitih opcija.

Što se pak tiče sadržaja, dakle ideološki gledajući, s jedne strane imate teme oko kojih se svi nominalno slažu. Svi su, recimo, protiv korupcije, lopovluka itd., ali nitko nije posebno uvjeren da su oni koji to nude išta bolji, a praksa u pravilu to potvrđuje. S druge strane, imate politike moralnosti koje se bave pitanjima poput pobačaja, obiteljsku politiku sa svojim sve naglašenijim kaznenim aspektima i pitanja svjetonazora koji se djeci usađuje u školama, kao i pitanja odnosa tržišta i države, da ne govorimo o politikama povijesti. U tom smo pogledu, kao i mnoga druga društva, ideološki podijeljeno društvo, a to ide u srž nečijeg složenog identiteta gdje se miješaju obiteljska povijest, klasna pozicija, rana formacija osobe, što tek počinjem razumijevati. Uglavnom, teško je u takvom, u bitnom polariziranom, a u nijansama rascjepkanom ideološkom spektru, konstituirati "treći put".

Kad smo kod nekih prijašnjih i sadašnjih političkih opcija suprotstavljenih dominaciji HDZ-a i SDP-a, koliko je takve pojave (stranke) zapravo koštao njihov populizam, amaterizam, pa i diletantizam u politici, koji, međutim, birači u startu nagrađuju glasovima?

- Sretno ste odabrali riječ "pojava". Pojam stranke ipak podrazumijeva strukturu i organizaciju. Može, bar neko vrijeme, politički živjeti po inerciji svojega stranačkog aparata, interesne i klijentelističke mreže te tradicionalne motivacije birača. S onu stranu stranaka koje ipak strukturiraju politički život, imate, recimo, višak ambicije, nedostatak discipline, pretjeranu, pa i kockarsku samouvjerenost, lokalne vladare koji, prema svemu sudeći, nemaju ideološki kapacitet za djelovanje u širim političkim arenama, pa čak i polusvijet na razmeđu različitih kartona, neplaćenih dugova i lažnih i nepostojećih diploma, koji kanalizira frustraciju prezrenih i odbačenih. Dakle, imate diletantizam i hohštapleraj. Ili, još bolje, politiku kao neku vrstu moralnog ogledala društva u kojemu ne samo da loši đaci nastoje vladati svijetom, nego neizgrađeni, pa i nesretni ljudi, koji to možda i ne znaju. Nudim vam dakle zdravorazumski, pa i moralistički odgovor za naznačenu šarolikost političkih aktera u pokušaju, koji umnogome zanemaruju pitanja ideologije i taktike i, općenito gledajući, politiku kao vještinu.

Što je inače potrebno za uspješno bavljenje politikom? Je li to znanje, zanat i vještina, profesionalizam, počevši od teorije do prakse i pragmatike, da se tako izrazim?

- Sve što ste rekli. Politika je umijeće mogućeg, prema staroj Bismarckovoj definiciji. A da biste znali što je moguće ne trebaju vam samo lukavstvo i snaga, nego i teorijska znanja. Svijet je možda površinski pitomiji, ali ipak nešto složeniji nego u Machiavellijevo vrijeme. Nešto svježije, njemački sociolog Max Weber u svojemu je poznatom predavanju Politika kao poziv, uz to što je razlučio one koji žive za politiku i one koji žive od politike, uputio na razliku između etike odgovornosti i etike volje, odnosno rađenja kompromisa i beskompromisnog slijeđenja načela kada čovjek drukčije ne može. Balansiranje između toga je pitanje dobrog političkog vodstva na koje uvijek valja upozoriti.

Ono što brine jest da mnogi ne vide više prostor za to umijeće mogućeg. Oni eshatološki nastrojeni, unutar religijskog diskursa, čekaju nekog novog i bitno drukčijeg Benedikta, jer smatraju da su medijski i politički sustav u tolikoj mjeri korumpirani da im više ne mogu osigurati ono što smatraju dobrim životom. Okreću se, dakle, tihoj gradnji iz temelja, ili bar to u očaju tvrde. S druge strane, pak, neki poput Johna Graya, engleskog političkog filozofa, ateista i postliberala, samo promatraju čovječanstvo kako tone u svojim borbama ne zato što bi bili zluradi, nego zato što znaju da mu nema pomoći, a kamoli jednoj maloj naciji, mogli bismo dodati. Gray je tako, umjesto Benedikta, našao jednako apolitičnu utjehu u antičkim materijalistima Epikuru i Lukreciju, i američkom filozofu Georgeu Santayaniju, mističnom skeptiku. Reklo bi se: teška vremena, prijatelju moj - i za ljude i za politiku.

KARIJERNA KOMOCIJA
Kako komentirate uspjeh "soloigrača" Kolakušića, te suverenista na EU izborima, s Ružom Tomašić na čelu liste? Mogu li populizam Kolakušića, ali i desna suverenistička opcija polučiti još bolji rezultat na nacionalnoj razini, kad na red dođu parlamentarni izbori?

- Iskreno, Kolakušić mi je nepoznanica. Ima velike ambicije i veoma odlučnu retoriku. Imao je i neki studio "Moj mikro". Tako se zvao jedan slovenski časopis o kompjutorima koji je izlazio još u Jugoslaviji 1980-ih. Kolakušić je pak u prostoru pod tim small is beautiful nazivom snimao djevojke starije od 18 u okružju neobaroknog namještaja. U predstečajne nagodbe se ne razumijem. Ne poznajem ni njegovu sudačku praksu, i nije mi o tome govoriti. Sve skupa neobično za suca, ali ne treba imati predrasude. Mediji su ga već pokušali odstrijeliti kao nekovrsnog novopečenog "Hitlera iz našeg sokaka". On će se sam pokazati, kao i svi drugi.

Što se tiče uspjeha "desnih suverenista", podsjetili ste me na onaj film u kojemu je glumio pokojni Ivo Gregurević: Što je Iva snimila…? U tom filmu on prigovori svojemu razbarušenom urbanom šogoru koji na obiteljsko druženje dovede seksualnu radnicu, na njegovim "lijevo-liberalnim" spikama. Ako skrenete u tom ideološkom smjeru, recimo podržite Istanbulsku konvenciju i ne trsite se baš da narod dođe do glasa na referendumima, onda ste desno biračko tijelo preusmjerili negdje drugdje. Ne možete, bar ne jako dugo, sjediti na dvije stolice. Ta se napetost osjeća i u HDZ-u, a mogla bi doći do izražaja i na predsjedničkim izborima.

S tim u vezi, ljudi općenito ne vole karijerizam, posebno u politici koja bi trebala imati veze s općim dobrom. Privređivanje od politike, koje je spominjao Weber, i karijerna komocija nešto su čemu se, razumljivo, teško oduprijeti. Valja preživjeti, osigurati egzistenciju potomstvu, tko ga ima. Od političara, pak, ljudi očekuju neku vrstu žrtve i karizme i ne pretjerano licemjerje.

KAKO PRONAĆI PUT?
Ukupno uzevši, jesmo li kao društvo još uvijek nezreli za tzv. treću opciju, novu jaku stranku kadru konkurirati HDZ-u i SDP-u, i kakva bi ta opcija trebala biti, s kakvim programom, javnom politikom, da ne bi "plesala samo jednu sezonu"?

- Ne znam, možda nisam toliko daleko od Graya. Starimo kao društvo, to se snažno osjeća. Možda javne politike trebaju zahvatiti tu dimenziju - društva staračkih domova i mirovina u kojemu je, uz prenapregnutu zdravstvenu zaštitu, glavni problem mirovinska reforma. Mnogi mladi odlaze, jer je teško biti domoljuban u vlastitoj zemlji ako nemaš posao. Mnogim se ljudima politika čini kao farsa, i to s pravom. Ideologija na kraju možda i nije važna za život koji, kao u Spielbergovom Jurskom parku "nekako nađe put". Ako su kompjutorski generirani dinosauri previše za vaše čitatelje, možda može poslužiti i onaj zaboravljeni Borroughsov Tarzan, vikont od Greystokea, za kojeg je i Twohyjev Riddick civiliziran: Tarzanu je civilizacija površinska ljuštura, a čini se da će te vještine odbacivanja civiliziranosti u mogućem postpolitičkom svijetu mnogima biti od pomoći u preživljavanju.

Ako na kraju trebate malo optimističnije povijesno podsjećanje umjesto fikcije, bilo s dinosaurima, bilo s ljudima, istina je, u poznatom eseju Hannah Arendt, ono što se ne može promijeniti voljom. Hoće li netko doista naći politički treći put za "boljitak naroda", u vezi s onim što se doista može politički promijeniti nabolje, to će povijest reći.(D.J.)
Neki su medjii Kolakušića već pokušali odstrijeliti kao nekovrsnog novopečenog “Hitlera iz našeg sokaka”. On će se sam pokazati, kao i svi drugi...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

TAJNI SVE VIŠE

Egipatske piramide otporne na moderne tehnologije

2

REPORTAŽA: VUČKO TRAIL I IZLET U SARAJEVO

Bosna zaustavljena u prostoru
i zaključana u vremenu

3

TEMA TJEDNA: SAT ANATOMIJE BANSKIH DVORA: (I.)

Kakvu Vladu imamo: Najbolja ili najgora?