Stigli smo do kraja. Tijekom proteklih deset tjedana pokušali smo pobuditi vaš interes za dvijetisućitima jer, kao što smo rekli na početku ovog putovanja, proteklo desetljeće još uvijek nema svoju bazu nostalgičnih fanova pa mnogi klasici iz tog razdoblja nemaju zasluženo mjesto na panteonu popularne glazbe. Držali smo se međusobnog dogovora pa se svako ime u našim izborima pojavilo samo jedanput, a prije nego zaključimo naše putovanje, koje u ovom broju donosi čak dvadeset različitih izdanja, prisjetimo se pedesetak albuma koje smo nepravedno zaobišli u ovim našim izborima. Mi se odjavljujemo. Hvala i doviđenja. BADLY DRAWN BOY: The Hour of Bewilderbeast. LAURENT GARNIER: Unreasonable Behaviour. GHOSTFACE KILLAH: Fishscale. MODEST MOUSE: The Moon & Antarctica. CLIPSE: Lord Willin’. CALEXICO: Hot Rail. MY DYING BRIDE: Songs of Darkness, Words of Light. SPIRITUALIZED: Let It Come Down. SPARKLEHORSE: It’s a Wonderful Life. HI-TEK: Hi-Teknology. BJÖRK: Vespertine. THE LIBERTINES: Up the Bracket. MADVILLAIN: Madvillainy. LIARS: They Threw Us All in a Trench and Stuck a Monument. BASEMENT JAXX: Rooty. EELS: Souljacker. MOS DEF: The Ecstatic. MERCURY REV: The Secret Migration. BRUCE SPRINGSTEEN: Rising. 2 MANY DJ’S: As Heard On Radio Soulwax Pt. 2. EDITORS: The Back Room. FOO FIGHTERS: One by One. THE CORAL: The Coral. BELLE & SEBASTIAN: The Life Pursuit. CAT POWER: You Are Free. FRANZ FERDINAND: Franz Ferdinand. ROBERT WYATT: Cuckooland. DEERHUNTER: Cryptograms. ROBYN: Robyn. KINGS OF LEON: Because Of The Times. AESOP ROCK: None Shall Pass. METALLICA: St. Anger. SONIC YOUTH: Rather Ripped. MACHINE HEAD: The Blackening. BLOC PARTY: Silent Alarm. JUSTIN TIMBERLAKE: Justified. VITALIC: OK Cowboy. ANTONY AND THE JOHNSONS: I Am a Bird Now. JUNIOR BOYS: So This Is Goodbye. PEARL JAM: Binaural. SLAYER: Christ Illusion. J DILLA: Donuts. SPOON: Ga Ga Ga Ga Ga. LIL WAYNE: Tha Carter III. THE GUTTER TWINS: Saturnalia. FUCKED UP: The Chemistry of Common Life. RAEKWON: Only Built 4 Cuban Linx Pt.II. THE MOUNTAIN GOATS: Heretic Pride. FUCK BUTTONS: Tarot Sport. MONO: Hymn to the Immortal Wind. THE HORRORS: Primary Colours. THE XX: xx. JAPANDROIDS: Post-Nothing. MANIC STREET PREACHERS: Journal for Plague Lovers. DIRTY PROJECTORS: Bitte Orca. HOT CHIP: The Warning

Sve počinje tamo negdje u beskraju osjećajne ljepote, te lažne americane koja topi i najledenija srca kada savršene orkestracije u 6.20 minuta uvodne “The Old Gold Shoe”, stvore nešto nestvarno lijepo, da pri svakom novom slušanju, čak i dva desetljeća poslije, gotovo da nemamo dovoljno pridjeva za podijeliti. Kada je album došao u naše ruke, na njemu je pisalo nova vrsta countryja, nova vrsta soula, a dodate li tome i nebesko predivan glas Kurta Wagnera, jedino što o “Nixonu” možemo reći je kako 50 minuta savršenstva s draguljem imenom “Nashville Parent”, koji nije ništa drugo nego njezino veličanstvo ljubav.

Nedostižna kompilacija underground hip-hopa koju nitko, ali baš nitko, nije uspio skinuti s trona. Prije svega zastrašujuće mračan, teško uhvatljiv za refren, koji nećete nigdje primijetiti, ploča koja se idealno slaže s vašim ritmom srca, s podlogama iz svijeta gdje caruju čudnovati alkemičari produkcije, koji žele biti dio pop-svijeta, negdje između svemira i hadskog podzemlja, neba i zemlje, pakla i raja, mora i kopna, apokaliptične robotske budućnosti i sjajne hip-hop prošlosti. Apsolutni klasik “The Cold Vein” ploča je koja nas nije ostarila ni minute, upravo suprotno.

Sanjate li i vi ružičaste robote, radioaktivno nebo, ljeto u svim njegovim bojama i egotripove u kojima je “Yoshmini Battles...” psihodelično putovanje s one strane Mliječne staze, gdje su granice pomaknute samo zbog njih, njihovih neuhvatljivih i popičnih antema, prije nego se taj meteor spusti na zemlju i izbriše sve pred sobom. Jer koliko istine ima u Wayne Coyneovim stihovima “Do you realize, that hapinness make you cry, that everything one day will day”, zaključite sami. Ukratko, pop u njegovu najljepšem izdanju, sonično, izvanvremenski lucidno, kao iz nekog drugog ljepšeg svijeta.

Za jednog 18-godišnjaka, Dylan Mills a.k.a. Dizzee Rascal, imao je snagu desnog krošea Mikea Tysona, inovativnost i prosvijetljenost jednog Rootsa Manuvea, čudnovatost i ludost, primjerice, najboljih izdanja DJ Krusha, totalno underground, da bi ga mogle zavoljeti mase, ali toliko zarazan jer kada vam se jednom zavuče pod kožu, jednostavno se ne možete odvojiti od njega. Jer “Boy In Da Corner” bio je i ostao remek-djelo modernog urbanog britanskog zvuka, apsolutno nedostižan za sve grime pratitelje, koji se danas množe kao gljive nakon kiše.

Bilo bi dovoljno napisati: još jedno ukazanje starog čudaka među nama običnim smrtnicima! No onda bi vas zakinuli za šesnaest pomaknutih priča o grijesima naših očeva, o životu u cirkusu, tužnim danima poslije sutra, o izgaženim ružama na vrhu brda i kiši koja nikako ne prestaje padati. Uz pomoć životne mu družice Kathleen Brennan, Waits nam je još jednom pokazao kako cijeli svijet ide u pakao, zar ne? Stoga svi vi rokeri, punkeri, reperi, metalci, blueseri, jazzeri, dubsteperi, emači, amerikanosi i svi ostali, Tom Waist ima, ne jedan, nego dva nova albuma. I što čekate?

Šesto izdanje skupine ovih čudaka, korak dalje od prošlog, također sjajnog albuma. “Feels” ima u sebi mrvice Beach Boysa, Chopina, ranih Mercury Reva, prstohvate Soft Machinea i mnogo ranih The Beta Banda. Sve je to nagurano u samo jednu pjesmu, ali i u cijeli album. Stoga dok je svijeta, a ako je vjerovati zloslutnim najavama neće ga biti dugo, neka nama žive Animal Collective i neka snimaju svoje čudne, ali, istovremeno, i sjajne albume, toliko izvan svih žanrova, originalno svoji, nezaustavljivi dok svakim izdanjem odaju počast njezinom veličanstvu – Glazbi.

Album “The Black Parade” jest pretenciozno, dramatično i do bola ambiciozno djelo, ali nekako “alkemijski” pitko posloženo, besprijekorno odsvirano, producirano i miksano, s bar pet-šest primjera mraka i darkerskog ugođaja koji izazivaju ekstatično ushićenje. No zrelost, energija i nadahnuće, kojim su MCR posložili svoj najbolji album, upućuju da smo imali posla sa stvarno velikom rock-grupom, koja je nakon izdanja albuma “Danger Days: The True Lives of the Fabulous Killjoys” iz 2010. godine otišla u ropotarnicu povijesti. Ili možda ipak nisu.

Naziv Tinariwen na jeziku Touarega Tamashek znači - prazni prostori, a opisuje njihov dom; beskrajne pustinje Sahare. Oni su neprikosnoveni kraljevi desert bluesa, koji su puške zamijenili gitarama, a njihovom glazbom oduševljeni su mnogi poznati glazbenici, poput Roberta Planta, Thoma Yorkea ili Carlosa Santane. Na albumu “Aman Iman” Tinariwen su se otvorili novim horizontima. Njihova je glazba jednostavna i izravna. Tuarezi ostaju vjerni svojim pustinjskim korijenima. I kažu da je, hm, voda život!

Australci koji kradu gdje stignu, od synth grijeha osamdesetih, do frankofonskog house miljea, a sve to posložili su u jednu gotovo čarobnu formulu na albumu koji, kad prvi put poslušate, jednostavno više nikad neće izići iz vaših ušiju. “In Ghost Colours’’ prava je ljetna plesna ploča, trijumf mladosti i veselja, bezgrešni pop-dragulj. Jer ako ste se ikada zaljubili u plesni podij, ako ste u masi znojnih ljudi, strpali u sebe nekakvu sintetičku drogu i na rubu suza od sreće i ljubavi dizali ruke u zrak do ranih jutarnjih sati dok se grad u kojemu se nalazite tek počinje buditi i upadati u svoju kolotečinu, znate o čemu pričam.

Priznajemo, imali smo mnogo predrasuda prema Florence Welch i njezinoj mašini, čitaj Isabelli Summers, možda čak i previše. I tko zna bi li se ikada ovoliko družili da nas nije pogodio grom imenom “Dog Days Are Over”, pa smo se bez zadrške prepustili njihovom debiju “Lungs”. A kad na njemu kreativne hrabrosti jedne Kate Bush, iskrenosti Sinead O’Connor, ranjivosti Fione Apple, mistike Annie Lennox, imaginacije Joanne Newsom i pop-ludosti Regine Spektor. Zato udahnite punim plućima i uživate u svakom trenutku “Lungs” albuma.

Teško se mogu pronaći prave riječi za album koji je cijeli svijet etiketirao kao remek-djelo. I kao rijetko kada u povijesti pop-glazbe, bez obzira na žanr, kritika je pogodila i osigurala D’Angelu mjesto među velikanima, ali mu i natovarila veliko breme. No nitko nije kriv više od njega samoga, koji se sabrao nakon pet godina diskografske pauze i isporučio savršeni miks jazza, funka, hip-hopa, bluesa, soula, ali i ambijentalne glazbe koja daje savršenu formulu koji rijetki uspijevaju pretočiti u nešto ovako čarobno kao što je “Voodoo”. Na novi bezgrešni nastavak D’Angelove priče čekali smo punih 14 godina.

Prvo što nas svaki put oduševi jest njegovo ime - “Rock Action”. Album koji kreće s testiranjem vaših ušiju i zvučnika u “Sine Wave”, a završi u polupijanom svemiru škotsko-velške suradnje “Secret Pint” vodio nas je na putovanja galaktičkim prostranstvima, poput supernove prvog susreta, eksplozije ljepote, u toj pukotini među svjetovima, među granicama glazbe gdje žive vilenjaci poput Mogwaija. Idelan za sjedenje na obali mora, dok vam sol grize usta i oči, a vjetar nosi sjećanja na njihove šumeće, sanjarske, bučne i psihodelične bajke s obje strane Mliječne staze.

Hladan, klaustrofobičan, frenetičan, virtuoznih rima, semplova koji žive jedino u glavama genijalaca poput njega, album koji je trebao postati postulat zvuka koji smo bez imalo straha mogli zvati glazbom budućnosti. “Fantastic Damage” je poput glazbe koju nikada prije niste poslušali, a koja prema svojoj formi može dobiti naziv hip-hopa, ali je, na sreću puno puno više od toga. Sedamnaest godina godina poslije, debi album Jaimeja Melinea i dalje zvuči moderno i inovativnije od svega što trenutačno imate prilike poslušati na glazbenoj sceni. Album koji je najbolji dokaz kako za dobru glazbu ne postoje nikakva ograničenja.

Iako se isprva činilo gotovo nemogućim, Jason Lytle i ostatak čudnovate družine iz Modesta, sjeverna Kalifornija, uspjeli su te 2003. godine snimiti svoj najbolji album, skinuti s trona “Summer Here Kids” kao najljetniju pjesmu ikada s “El Caminoes In The West’’, te nastaviti sjajan niz započet s “Under the Western Freeway”, a nastavljen sa “Sophtware Slump”. Sam album, pak, uobičajeno za omiljene skatere iz Modesta, iznova odvodi slušatelje na mjesta na koja nisu ni sanjali da će ikada stići, tamo gdje se zaljubljuje jedino u snovima, gdje je život samo nastavak onoga vala koji je jednom dosegnuo vrhunac i prelomio se.

Pisati ili pričati o Caveu oduvijek je poput hodanja po minskom polju, neprestana bojazan od pogrešnog koraka koji vam može opasno ugroziti dobra prijateljstva, prosječne veze koje naviru u sjećanja, a može vas odvesti i na dugačka putovanja i cjelonoćne rasprave o tomu koji je album najbolji. Nakon dva loša albuma, u trenutku dok smo mu priređivali sprovod, jer je i Blixa u međuvremenu napustio bend, gospodin Cave i njegova “vesela” družina snimili su dva albuma puna lijepih pjesama, samoironičnih kao nikada prije, neki kažu i nešto najbolje još od “Let Love In”. Izgleda da nisu bili u krivu.

Kultni album kvarteta iz Montreala, jednan od stjegonoša kanadskog zvuka sredinom prošlog desetljeća. “Apologies to the Queen Mary” prekrasan je album, raznolik, s jedne strane malo previše melankoličan, a s druge gotovo neuhvatljiv za većinu konkurencije, vrckav, britak i neodoljivo šarmantan. Intenzivni i neuhvatljivi kao rijetko što u svijetu polutalenata, Wolf Parade su bend koji su postali nešto nestvarno veliko, primjerice kultni omiljeni bend koji smo gotovo zaboravili. A onda nakon pauze od sedam godina vratili su se 2017. godine sa “Cry Cry Cry”.

Zadržite dah, njegovo veličanstvo Scott Walker vratio se nakon jedanaest godina diskografske pauze, ne računamo li glazbu za film “Pola X” sa svojim novim studijskim albumom. I ako ste pomislili kako je izgubio oštricu i odlučio nakon 40 godina vratiti se pop-pjesmama, prema kojima ga pamte vaše bake, u krivu ste. Jer ipak je to Scott Walker, živahni djedica koji sebe u šali zove Orsonom Wellson glazbe, kojega će svi glazbenici uzdizati na pijedestal, ali nitko od njih nema hrabrosti, ideja ni volje snimiti ovakvo čudovište od albuma. Uglavnom, svako ukazanje Scotta Walkera pobudi kataklizmu, a ako ga ikad odlučite poslušati, shvatit ćete i zašto.

Propustivši svoj novi album “In Rainbows” besplatno na internet, Radiohead su šokirali diskografe i započeli... pa, iskreno, ništa. Otvaranje u “15 Step’’, sa svojim arhaičnim drumm’n’bass ritmom, upućuju na inspiraciju nekim Warpovim izdanjima, a nastavak sa škriputavo-metalnom “Bodysnatchers’’ ipak donekle evocira vrijeme “OK Computera’’, prije svega svojom uvrnutom rokerskom strukturom, no glavni favoriti albuma su fascinantne “All I Need’’, “House Of Cards’’, “Jigsaw Fallimng Into Place’’ i završna “Videotape’’, pjesme gotovo nadrealnog ugođaja, kao da su “klonirane’’ od najboljih elemenata, primjerice Boards Of Canade, Aphex Twina, Cana, Briana Enoa, Roberta Fripa i Nicka Drakea.

Treći studijski album The Buga “London Zoo’’ opasno je prijetio da se pretvori u ključni generacijski temelj prema utjecaju na scenu ravan onom kakav su nekad imali, primjerice, istupi P. I. L.-a (“Metal Box’’), Lintona Kwesi Johnsona (“Bass Culture’’) ili pak Leftfielda, ranog Underworlda i nekih drugih britanskih inovatora s većim ili manjim vezama u tradicionalnim jamajkanskim stilovima. Učinak koji “London Zoo’’ ostavlja na slušatelja zapravo se ne da opisati, to treba svatko osobno iskusiti. Adrenalinska bomba i jedan od temelja glazbe budućnosti. Stoga, da vas pitamo zašto ga pobogu još uvijek niste slušali.

Lady Gaga ima ludistički i hedonistički gen, ekshibicionističku nepredvidljivost, slonovsku upornost i profesionalnost koja graniči (ili jest!) s mazohizmom te u konačnici spektakularni vizualni identitet u kojemu se provokacija i ekscesi podrazumijevaju. Lady Gaga zvuči upravo onako kako zvuči svijet u kojemu ona dominira - eskapistički umjetno, konzumeristički totalno i medijski definitivno otuđeno. I baš zato je Lady Gaga opijum za mase, njezina slava posve je zaslužena i opravdana, njezina pop-glazba apsolutno je znak vremena u kojemu živimo. Veličanstvena iluzija, efektna besmislica, stvarna koliko i virtualna. A danas i ponosna vlasnica Oscara. Svijet se uistinu promijenio, na bolje ili lošije, na vama je da odlučite.