TvObzor
POVRATAK U DVIJETISUĆITE

Nostalgično putovanje glazbenim čarolijama prošlog desetljeća 9. dio
Objavljeno 10. svibnja, 2019.

U našem pretposljednjem izdanju glazbenog vremeplova o dvijetisućitima malo smo se previše raspisali o samim albumima pa stoga ovaj put vrlo kratak uvod. Nostalgija nas je ovaj put skoro dotukla, što samo znači kako smo se naslušali dragih nam albuma iz proš
log desetljeća u proteklih nekoliko dana.

PHOENIX: United (2000.)
Pješčana plaža negdje na Azurnoj obali, muškarci s brkovima u bijelim odijelima a la Sony Crockett i žene u jednodijelnim kupaćim kostimima, djeca umazana sladoledom i Sophie Marceau na prepunoj terasi uz ljigave ritmove Richarda Sandersona ili pak Vladimira Cosme, pleše posljednji sentiš našeg najljepšeg ljeta osamdesetih. "They say an end can be a start/Feels like I‘ve been buried yet I‘m still alive/It‘s like a bad day that never ends/I feel the chaos around me". Ako je ikada postojao ljepši album koji oslikava mladost, sve njegove ljepote i patnje slikovitije od "Uniteda", onda ga trebate pospremiti u vremensku kapsulu za budućnost. Mi vjerujemo ili, bolje reći, znamo da nije.

PULP: We Love Life (2001.)
Nakon najglamuroznijeg albuma svih vremena "This Is Hardcore", Jarvis Cocker i društvo snimili su uz pomoć Scotta Walkera album koji zvuči kao da je dodirnut nekom božanstvenom rukom. Uputa za upotrebu: otiđite u prirodu i prepustite se pričama o lošim verzijama ljubavi, imitaciji života i rijeci koja donosi život i vraća nam žene čije su usne okusa karamele. Ili onima o dvoje ljubavnika opjevanih u pjevu ptica, o noćima u kojima umiru mlade djevojke, o drveću, glupom drveću, ljepoti življenja, divoti umiranja, pokraj ceste, negdje u bespućima Amerike. Svaki put kada nam se putovi susretnu, jasno nam je zašto su Pulp odlučili da im "We Love Life" bude labuđi pjev.

THE STREETS: Original Pirate Material (2002.)
Piratski ritmovi, obračun s polupismenim vladarima, lošom glazbom ili jednostavno glasnogovornik generacije budućnosti. Tako smo mu tepali u početku. Zatim smo okrenuli jednu novu stranicu i zaboraviili sve što smo znali o britanskoj klupskoj glazbi. Točnije, zaboravili smo rave, acid-house, drum‘n‘bass, 2step, sve od "Blue Mondaya" do "Re-Rewinda", jer "Original Pirate Material" zvučao je te 2002. godine kao najbolji album 21. stoljeća, kao budućnost glazbe kojoj smo se radovali s velikim osmijehom. Prorok imenom Mike Skinner razotkrio nam je brojne tajne koje su nam vješto krili iza "Union Jacka", koje su isplivale na površinu glasovanjem za Brexit 14 godina kasnije.

THE WHITE STRIPES: Elephant (2003.)
Danas, kada "Seven Nation Army" odjekuje sa svakog stadiona na planetu, možemo se samo s nostalgijom sjetiti vremena kada nas je prvi put pogodio jedan od najboljih gitarističkih rifova/singlova/himni još tamo od "Smell Like Teen Spirit". "Elephant" je bio najhvaljeniji album godine, slavodobitnik većine godišnjih izbora koji je glazbenim kritičarima uspio vratiti vjeru u rock’n’roll. Snimili su Meg i Jack White boljih albuma od "Elephanta", no ovu vrlo dobru ploču razvikanog ili vrlo često loše shvaćenog duhovitog dvojca, čiji je adrenalin znao povremeno prijeći i na inzulinsku stranu, treba uvijek slušati do daske odvrnutu. O kako su se vremena promijenila! Srećom.

THE KILLERS: Hot Fuss (2004.)
Na prvu su zvučali kao Duran Duran s malo žešćim gitarama, no sa svakim novim slušanjem "Hot Fuss" izrastao je u jedan od ponajboljih debija prošlog desetljeća, pokazujući nam kako dobro može zvučati jedan indie-pop album. A kako su proklete osamdesete bile u modi te 2004., ali nažalost i ove 2019. godine, ovi momci iz Las Vegasa nanjušili su krv, uzeli najbolje iz najgoreg razdoblja i pri tome uvijek zvuče sjajno. Album koji danas zvuči kao best of benda, jer pogledajte samo taj niz zaraznih hitova koje nudi na A-strani "Jenny Was a Friend of Mine","Mr. Brightside", "Smile Like You Mean It","Somebody Told Me" i himnu "All These Things That I‘ve Done". Imam dušu, ali nisam dušman.

KANYE WEST: Late Registration (2005.)
U početku nismo bili sigurni je li Kanye uistinu toliki genijalac ili samo vrlo marljivi šljaker za kojega su se dobre pjesme jednostavno lijepile. Nakon što nam je isporučio "808s & Heartbreak" (2008.), "My Beautiful Dark Twisted Fantasy" (2010.) i "Yeezus" (2013.) znali smo odgovor. Lažemo, znali smo ga već nakon "Late Registration", ali se nismo usudili to izgovoriti naglas, a možda je bolje da mu nikada tako nismo ni počeli tepati. Trebali smo ga jednostavno nastaviti zvati jednim od najboljih lopova u glazbi, jer pokrasti sve te velikane soula, r&b-ja, funka, Tamla Motowna i smiksati kao vlastiti originalni stil i stav, to je zbilja mogao samo Kanye West. Sigurno ne bi kombinirao papuče na čičak i odijela te mislio kako je kul.

BOB DYLAN: Modern Times (2006.)
Nacionalno blago! Ili jednostavnim riječima, koje bi shvatili svi od 7 do 77, dame i gospodo, Bob Dylan. "Modern Times" bio je njegov 32 studijski album u karijeri. Da ponovimo ako niste bili pažljivi - 32 studijski album. Nastavivši sjajan niz započet s "Time Out of Mind" (1997.) i "Love and Theft" (2001.), album je ovo na kojemu se Dylan još više okrenuo vlastitim korijenima i snimio zavodljivu, iskrenu i moćnu ploču. "Modern Times" je posveta američkoj glazbenoj tradiciji u svim njezinim formama, oblicima, bojama i nijansama. Dylan i njegov prateći bend jašu kroz blues, jazz, country i rock pričajući nam priče koje su nekada prenošene s koljena na koljena.

RIHANNA: Good Girl Gone Bad (2007.)
Možda Rihanna jest ljigava pop-konfekcija. Svijet pop-glazbe je uistinu preplavljen mediokritetima koji svoje prosječne ideje i šljakersko odrađivanje posla prodaju kao nešto uzbudljivo i svježe. Možete za sve kriviti čovjeka imenom Jay-Z koji nam ju je stavio pred nos, grešno slatku s meketavim glasom i tim očima u kojima se možete izgubiti. Ali, draga djeco i mrzovoljni stari ljudi, kakav je "Umbrella" bio hit, dovraga, još uvijek je, kao što to još uvijek jesu "Be My Baby", "Dancing Queen", "Heaven Is a Place on Earth" ili pak "...Baby One More Time". Ako je i bilo sumnje na albumima ranije, "Good Girl Gone Bad" bio je trenutak kada je Rihanna nezaustavljivo krenula u osvajanje svijeta. I vidi gdje je danas.

PORTISHEAD: Third (2008.)
Od prvog susreta sa "Silence" znali smo kako stvari više nikada neće biti iste, a svako novo druženje s "Third" značilo je da dobrovoljno ulazimo u svijet prepun depresije, tuge, boli i patnje, ali i nesvakidašnje ljepote jer, c‘mon, glas Beth Gibbons uvijek nudi nadu bez obzira na to koliko je noć mračna i puna užasa. Oslikavši kaos vremena u kojemu smo živjeli te 2008. godine, Portishead su snimili albumčinu koja zahtijeva od slušatelja potpunu predaju, a darovi koje donosi sa sobom su brojni. No, kako se svijet nije proljepšao i promijenio nabolje u posljednjih desetak godina, upravo suprotno, "Trojka" danas nažalost zvuči aktualnije i uznemirujućije nego ikada prije.

SUPER FURRY ANIMALS: Dark Days/Light Years (2009.)
Deveti put zaredom Super Furry Animalsi snimili su album prepun psihodeličnih ljetnih balada, sanjivih harmonija i suludih ideja u svijetu prepunom kaleidoskopskih boja. Super Furry Animalsi su na jednu ploču uspjeli nagurati sve ideje koje su tijekom svoje spektakularne petnaestogodišnje karijere isprobali te otpjevali mnoštvo zaraznih melodija, eksperimetirali sa zvukom, produkcijom i ludošću. A opet, s druge strane, zvučali su toliko svježe kao da su upravo snimili svoj debi album. I normalno je da smo se godinama pitali zbog čega nisu postali jedan od najvećih bendova svih vremena. Gruff Rhys i dečki znali su kako je vrijeme za okrenuti novi list i više nikada nisu snimali albume zajedno.
Nikola Kučar
Možda ste propustili...

NEKADA SLAVNA HOLIVUDSKA GLUMICA I PJEVAČICA PREMINULA JE U 98. GODINI

Stoljeće Doris Day