Što se tiče geopolitičkih i strateških interesa, Hrvatska nije za Kinu toliko važna. Hrvatska nije ni jaka tehnološka sila da bi važna bila i ta dimenzija odnosa s Kinom. Za Kinu je, gledajući širu sliku, važno konkretno preuzimanje određenih poslovnih subjekata, odnosno da se poslovi vežu uz Belt and Road inicijativu kineskog predsjednika Xi Jinpinga iz 2013., na temelju koje je do sada već 126 država potpisalo memorandum suradnje s kineskom stranom - pojašnjava dr. sc. Kristijan Kotarski, te dodaje:

- Kinezi prvenstveno gledaju ekonomsku rentabilnost većine projekata, ne samo u RH nego i šire, gledaju koliko mogu dobiti ulaganjem u neke subjekte, uključujući kod nas aktualan Uljanik ili pak velikogorički stadion i dr. Kinezi će prije bilo kojeg ulaganja provesti cost-benefit analizu kako bi saznali sve prednosti i sve nedostatke konkretnog privrednog pothvata ili projekta, dakle analiza troškova (cost) i koristi (benefit) pomaže im da se odluče. Drugim riječima, neće ulijevati novac u nekakvu rupu bez dna, a očito je da se Uljanik uklapa u tu kategorizaciju jer je brodogradilište odavno zagazilo u negativnu zonu glede dugova, gubitka kadra, prestanka rada... Zapravo je to više spin oko Uljanika i Kineza od strane RH Vlade da se podgrije optimizam oko europskih izbora, a puno su manje realne šanse da sad Kinezi krenu u veliki investicijski ciklus u RH brodogradnji jer i sami mogu kod kuće graditi brodove rentabilnije i po nižim cijenama nego ovdje u Hrvatskoj. Kina i Južna Koreja godišnje sagrade veliki broj brodova i drže najveći dio svjetske brodogradnje, pa u tom kontekstu Uljanik teško može biti u interesu Kineza. Uljanik nema visok know-how, nema tehnološke procese visoke klase koji bi bili vrijedni za podizanje dodane vrijednosti u kineskoj brodogradnji.

Koliko god na Kineze gledali s optimizmom, treba li njihova ulaganja u RH ipak uzeti s rezervom?

- Što se Kineza tiče, već smo imali situaciju da se njih spominjalo dok je bilo aktualno spašavanje Agrokora, da će neki kineski milijarder ući sa svojim kapitalom u Agrokor, ali na kraju od toga nije bilo ništa pa je Agrokor završio onako kako je završio. Kineska strana ni u slučaju Uljanika neće uzeti u obzir tu neke altruističke motive, nego će se voditi isključivo ekonomskom logikom, procjenom ima li u Uljaniku mogućnosti za kvalitetnu proizvodnju, ostvarivanje profita, ima li ikakve dugoročne koristi...

Doduše, Kinezi, gdjegod u svijetu, svjesno ulaze i u projekte koji im ne donose dobitak, dok god na taj način ostvaruju svoje geopolitičke ciljeve. Primjerice, određene investicije u Africi i Jugoistočnij Aziji, gdje Kinezi svjesno ulaze u projekte za koje znaju da neće biti rentabilni, ali znaju da će zaduživanjem druge strane, koja s njima ulazi u posao, dobiti mogućnost kontrolirati aktivnosti vlade određene države. Jednostavno imate situaciju da države, nastojeći realizirati projekte s Kinezima, ulaze u zagrljaj kineskog kapitala, akumuliraju veliku količinu duga, pa ako više nisu u stanju servisirati taj dug, onda Kina može zatražiti pokrivanje štete preko nekog materijalnog dobra, recimo luke u Šri Lanci, a to se može događati i u nekim drugim državama koje više neće imati manevarskog prostora da servisiraju dugove pa će Kinezi kao vjerovnici poduzeti korake da naplate dugovanja na druge načine.

Jedan takav slučaj imamo i u našoj blizini, u Crnoj Gori, koja je svoj javni dug povećala sa 60 na 80 posto BDP-a, upravo zato što su rizično ušli u veliki infrastrukturni projekt u kojemu kineski partneri i kineska građevinska operativa grade državnu autocestu kroz jedan od najnepristupačnijih terena u južnoj Europi. Sad je dakle pitanje što će se dogoditi sa Crnom Gorom ako ne bude mogla servisirati svoje dugove prema Kinezima, koji su već tražili određenu zemlju kao kolateralu. Kinezi to tako rade jer nisu uvijek u mogućnosti biti u poziciji da posuđuju novac uz visoke kamate pa da onda dužnicima mogu zavrtati ruke jer moraju izuzetno paziti na svoj image, sliku koju šalju ostatku svijeta jer to zavrtanje ruke dužnicima dugoročno podriva kineske ambicije.

Kad se sve uzme u obzir, imamo li razloga za strah od Kineza?

- Nema razloga za strah jer za sada Kinezi u RH ulažu ipak malo, poželjno je da ulažu više. Što se Pelješkog mosta tiče, on je investicija RH i fondova EU-a, a Kinezi su samo izvođači radova, što olakšava cijelu situaciju ako eventualno nastanu problemi. Naravno da bi bilo poželjno i da se realizira recimo investicija kineske Camel grupe u Rimac automobile te u bicikle Greyp, o tome se dugo govori, no nisam vidio neke konkretne rezultate. Jedna je kineska korporacija u mom kraju, u Zagorju, najavila gradnju nekih novih hotela, resorta, ali ni tu ne vidim da su projekti u fazi realizacije. No imate i neke poslove koji su uspješno krenuli, poput gradnje vjetroelektrane kod Senja, u što se upustila golema kineska građevinska kompanija, Norinco International Cooperation, kao i gradnje Pelješkog mosta.

Ono što je zanimljivo, kada je riječ o kineskim investicijama, jest to što Kinezi puno više obećaju nego što realiziraju u praksi, pa s te strane treba u poslovima s njima biti oprezan. Kinezi će uvijek tražiti određene garancije i određene poslovne prilike i naravno da im nije cilj subvencionirati gubitaše koje ni mi više ne možemo spašavati.

Čuli su se i negativni tonovi oko kineskih ulaganja u Hrvatskoj, čak i iz Njemačke, u smislu da se RH kao članica EU-a previše okreće Kini. Kako to komentirate?

- Što se Njemačke tiče, i Francuske i Britanije, to su tri velike države u koje idu velika kineska ulaganja. Kinezi su primjerice masovno ulagali u nekretnine u Londonu, kao i u njemačke dobro posložene i stabilne srednje velike tvrtke koje imaju određenu poslovnu ekspertizu. Ono što je s njemačke strane do sada išlo dosta lako, sad više ne ide, nakon što su Kinezi preuzeli poznatu robotičku tvrtku, situacija se promijenila. Imate posljednjih nekoliko mjeseci sve više zahladnjenje glede Kine kao partnera. Kina više nije zemlja jeftine radne snage koju uvijek možete patronizirati, Kina je sada u velikom usponu i svjesna je da mora promijeniti svoj gospodarski model, svoju tehnološki temelj koji nije dostatno razvijen, i ako to ne može ostvariti kod kuće, u Kini, onda će posegnuti za novčanikom i kupiti patente, tehnologiju drugih država, kompanija iz inozemstva, i to su Kinezi posljednjih nekoliko godina masovno radili i u tome je tajna kineske investicijske ekspanzije u Europi.

Hrvatska nema takvih tehnoloških dragulja koje bi Kinezi kupovali, ali definitivno bi RH trebala više koristiti kineski financijski potencijal. Naravno, turizam je u prvom planu, kao i izvori obnovljive energije. Sve u svemu, kineski kapital - da, ali ne pod svaku cijenu, jer neke su države platile visoku cijenu kad su se neoprezno oslonile na kinesko ulaganje.

Hrvatska i dalje može izvlačiti golema sredstva za razvoj iz EU fondova. No što kad nastanu sporovi i s Kinezima?

- To je točno, 10 milijardi eura smo dobili u ovom ciklusu, a iz EU-a ćemo dobiti još približno toliko do 2027. godine, to su nepovratna sredstva, a Kinezi kad financiraju traže određene kamate, ne daju novac nepovratno, kod njihova modela financiranja često imate netransparentne uvjete kreditiranja, što i nije baš poznato široj javnosti. Jednostavno rečeno - EU kapital još uvijek je jeftiniji od kineskog.

Primjerice, da se RH zaduži na londonskom tržištu kapitala, te obveznice se izdaju na temelju unaprijed poznatih kriterija i uvjeta, zna se koji će pravni sustav biti nadležan u eventualnom rješavanju sporova između vjerovnika i dužnika, imate uvijek međunarodne arbitražne osigurače za rješavanje sporova. Dok u slučaju kineskih ulaganja i kredita, ako nastanu problemi, imate implicite pravni sustav NR Kine koji je nadležan za sporove dužnika i vjerovnika. Drugim riječima, Britanija ima neovisno pravosuđe, dok Kina to nema, i tu je problem. Jer kad pristajete da se sporovi rješavaju u Kini, onda imate problem.

Inače, u Kini kapitalizam i nije baš prisutan u svim sektorima, kao što je, recimo, proizvodnja nafte, tu privatni kapital nema udjela, sve je u vlasti države, odnosno državnih poduzeća.

Sve u svemu, Hrvatska treba surađivati s Kinom, i ekonomski i bilateralno, uključujući i Inicijativu 16 + 1, ali okosnica naše suradnje s Kinom mora biti Europska unija kroz jačanje pregovaračke pozicije. Jer RH će daleko lakše ispregovarati poslove kao dio EU tržišta od 500 milijuna ljudi u odnosu prema Kini koja ima jednu milijardu i 400 milijuna ljudi, nego kad bi, recimo, pregovarala bilateralno.(D.J.)