Jednom je prigodom, čini mi se prije dvije godine, politički analitičar dr. sc. Branimir Vidmarović izjavio kako je Hrvatska još 2009., dakle prije jednog desetljeća, mogla postati dio investicijske karte Kine.

Možete li to malo šire pojasniti?

- Tada je Hrvatsku posjetio kineski predsjednik Hu Jintao. Unatoč tome što se radilo o posjetu na najvišoj razini, taj susret nije bio toliko medijski i politički "razvikan" kao nedavni posjet predsjednika državnog vijeća Kine Li Keqianga, iako je i tadašnjeg predsjednika Hua pratilo izaslanstvo od 200-tinjak gospodarstvenika. Kina je bila zainteresirana za Luku Rijeka i terminal Ploče. Pričalo se, naravno, i o željezničkoj infrastrukturi. U tom je razdoblju Kineska korporacija za izgradnju zračnih luka (CACGC) iskazala interes za izgradnju novog terminala zračne luke Zagreb. Okvirna brojka svih predloženih ulaganja bila je oko desetak milijardi dolara. Trenutak za suradnju bio je izuzetno dobar. Osim što su se tada u Hrvatskoj počele osjećati posljedice globalne recesije, imajmo na umu da je Kina službeno pokrenula suradnju sa zemljama centralne i jugoistočne Europe "16 plus" tek tri godine kasnije. Hrvatska je, dakle, imala pravu regionalnu konkurentnu prednost, bili smo među prvim zemljama koje je Kina razmatrala kao uporište za ulazak u Europu. Uz to, tada nismo bili dio EU-a pa nismo imali današnjih ograničenja i okvira. To je bio onaj pravi geostrateški položaj, kojim se dandanas volimo dičiti. No državni vrh i razne političko-gospodarske interesne skupine odbacile su suradnju s Kinom, a kineske kompanije brzo su našle prilike u Grčkoj, Srbiji i drugim zemljama. Grčka luka Pirej postala je kineska luka u Mediteranu. Kako je Kina jačala suradnju s okolnim zemljama, tako je famozni geostrateški položaj ostao samo neostvarena fantazija.

Također sam pročitao da ste rekli kako je kineski vrh već davno pripremio strategije odnosa s Trumpom, no kakva mu je strategija prema EU-u, uključujući i RH?

- Strategija odnosa s Europom je za Kinu delikatnija stvar od odnosa sa sadašnjom Amerikom. Europska unija najveći je kineski gospodarski partner, mjesto koje vrvi privlačnim kompanijama, nekretninama, mogućnostima za ulaganje i širenje svog utjecaja. Europu i Kinu povijesno veže puno toga, od nesretne europske kolonijalne vladavine u Kini tijekom 19. stoljeća i prodaje opijuma pa do socijalizma dijela europskih država tijekom Hladnoga rata. Najviše od svega Kinu danas privlači činjenica da Europa nije vojni ili ideološki "hladnoratovski" suparnik; da EU nije centar vojne moći i da nema hegemonističkih težnji. Iako su od stasanja Kine bilateralni odnosi EU-a i Kine bili i još uvijek jesu trnoviti, Bruxelles nikada nije držao Kinu na geostrateškom nišanu. Istovremeno, Kina se želi etablirati kao svestrano razvijena i snažna država, ponajprije ozbiljna država koju se ne može samo tako gurnuti u zapećak. To zahtijeva veliku dozu odmjerenosti i balansiranja između svojih interesa, obostrane suradnje i pokazivanja moći. Pri tome se Peking želi ukorijeniti u Europi i postati neizostavan (čak i neizbježan) dio europskog gospodarstva i politike. To je također teško. Kina zna da prenagli potezi plaše EU i svjesna je ranjivosti odnosa zbog starog "paketa" problema poput Tibeta, Tajvana, ljudskih prava, slobode medija, položaja Ujgura i svih sličnih pitanja koja brinu Europu. Zato nastoji izgraditi svestrano i isprepleteno gospodarstvo i odnose koji bi, tako reći, zasjenili sve negativno i smanjili rizik naglog zaokreta EU-a od Kine.

Gdje je tu Hrvatska kao članica Europske unije?

- Hrvatska je dio šire kineske strategije na europskoj periferiji. Tu je manja koncentracija novca, starija infrastruktura. Postoji glad za investicijama, a političke elite žele pošto-poto građanima prezentirati brze uspjehe. Među zemljama jugoistoka, pogotovo u onima koje još nisu dio EU-a, elite i interesne skupine su dalje od europskih normi i standarada, financijske transparentnosti i vladavine prava pa je i brzo dogovaranje kineskih projekata lakše. Kina planira dugoročno i računa na to da će te zemlje prije ili kasnije ući u EU i razviti se, pa nastoji ostaviti svoj trag prije nego što se to dogodi. Ali si ne smijemo laskati, mi nismo više u unikalnom položaju. Pekingu je bitan dugoročan rezultat. Cilj je srce Europe - Njemačka, Francuska, Velika Britanija… Ako ne ide kroz Hrvatsku, ima drugih zemalja.

Koliko su stvarno moguća veća ulaganja u Hrvatsku, o čemu to sve ovisi?

- Moramo biti realni. Za početak valja razjasniti neke stvari i pojmove jer pod riječju "investicija" često podrazumijevamo sve i svašta. Prvo, postoje direktna strana ulaganja (eng. FDI), odnosno ulaganje strane kompanije u domicilnu kompaniju kroz kupnju ili širenje njezina opsega proizvodnje. Takve investicije Kina primarno čuva za velike europske igrače gdje su kompanije uspješnije, opseg globalan, a tehnologija naprednija. U našem susjedstvu su izuzeće npr. Srbija i Slovenija. Direktna strana ulaganja Kine u Hrvatskoj ovise o procjeni Kine da je neka kompanija dugoročno profitabilna ili da se može uklopiti u širu strategiju ili da je izvor vrijednih znanja i tehnologija. To je obično dogovor na razini kompanija (iako Njemačka odnedavno na državnoj razini blokira neke kineske akvizicije bez obzira na to što se radi o privatnim njemačkim kompanijama). Kina pokazuje sporadičan interes, ali daljnji razvoj suradnje teško je predvidjeti jer on ovisi o tome što Hrvatska ima za ponuditi. Postoje bizarni slučajevi. Kineska kompanija Zhejiang Jinke je za astronomsku milijardu dolara kupila slovenskog proizvođača mobilnih videoigrica Outfit7, kompaniju koja je stvorila virtualnog mačka Toma, koji visokim glasićem ponavlja sve što kažete u mikrofon svog telefona.

Drugo, postoje takozvane greenfield investicije, kada strana kompanija otvori podružnicu ili proizvodnju u zemlji primateljici i sagradi svoja postrojenja (npr. IKEA). Takvih ulaganja od strane Kine je na razini čitavog EU-a izuzetno malo, samo 5 % od ukupnih direktnih stranih ulaganja. Opet, Srbija je jedna od rijetkih zemalja u kojima Kina gradi tvornice. Kompanija Linglong počela je izgradnju tvornice gume u Zrenjaninu, a kompanije Mei Ta i Minth grade tvornice autodijelova u Bariču i Loznici. Za veća greenfield ulaganja u nekoj industriji mora postojati, osim ekonomske računice, i izuzetno dobra politička suradnja s Kinom.

U Hrvatskoj, kineska kompanija Norinco kupila je većinski udio u senjskoj kompaniji Energija Projekt d.d. i pokrenula projekt izgradnje vjetroparka. Projekti obnovljive energije su za Kinu privlačni, a Hrvatska ima pogodne uvjete za male i srednje projekte na tom području.

Treće, postoje infrastrukturni projekti - ceste, mostovi, zračne luke, željeznica, terminali. To su strateški projekti u okviru kineskog plana Pojas i put. Oni se najčešće kreditiraju od strane kineskih banaka i mogu biti, ovisno o uvjetima ugovora, dani Kini u koncesiju. To je izgradnja kroz kineske pozajmice. Pelješki most je unikalan po tome što ga financiraju EU i Hrvatska, a Kinezi su samo izvođači radova. U segmentu infrastrukture uvijek ima prostora za suradnju - Kina potiče zaposlenost svojih radnika i koristi svoje građevinske materijale, što pomaže zbrinuti proizvodne viškove poput čelika ili aluminija. Koncesija ili kredit stvaraju političko-gospodarsku vezu s Kinom.

Četvrto, tu su nekretnine i turizam. U nekretninama nemamo što ponuditi Kini jer nemamo ni položaj, ni sadržaj, ni značaj vodećih europskih i svjetskih gradova. Turistička suradnja je moguća i znamo da se već neko vrijeme vode razgovori o ulaganju u Kumrovec i Krapinske toplice. Interes privatnih kineskih poduzetnika je naglašen i tijekom nedavnog posjeta Li Keqianga Hrvatskoj.

Sada se osvrnimo na fantom Uljanika. Kineska kompanija Zijin Mining je u Srbiji kupila talionicu RTB Bor koja je imala više od milijardu dolara dugovanja. Međutim, kako bi poduprla sektor, Kina je kupila i Željezaru Smederevo koja je jedna od osnovnih izvoznih kompanija u Srbiji. Drugim riječima, interes za Uljanik je teoretski moguć, bez obzira na loše stanje. No pitanje je s prodajnim potencijalom - gdje su ta tržišta Uljanika, gdje su ti kupci? Koja je korist od Uljanika u današnjem obliku i stanju? Čak i da ga se hipotetski smjesti u projekt Pojas i put, Uljanik bi bez radikalnih poteza i golemih dodatnih ulaganja bio najslabija karika u nizu. Vrijeme će pokazati.

Dojam je da se Europska unija previše boji Kine. Koliko je to opravdano?

- Europska unija boji se da Kina svojim zajmovima, donacijama i ulaganjima udaljava postojeće članice i buduće kandidate od europskog centra. Od normi, standarda, financijske i političke transparentnosti. Da kroz svoje neinzistiranje na unutarnjim demokratskim promjenama potiče u zemljama status quo i ohrabruje korumpirane elite, koje osjećaju da se zbog kineske podrške mogu odlučnije postaviti i suprotstaviti Bruxellesu. Iako je EU najveći izvor novca i investicija u zemljama europskog jugoistoka, za lokalne političare Kina je puno simpatičnija, a svaka kineska investicija ili projekt iznimno dobro medijski razvikani. Sve to ljuti centar EU-a. Bruxelles i vodeće europske zemlje jednostavno ne vjeruju da mi i drugi imamo dovoljnu stručnost, kritičnost te financijsku i političku moć i principijelnost da se nosimo s Kinom. Smatra se da postajemo kineske kolonije, kineski predstavnici u EU-u. Njemačka, Francuska i Velika Britanija imaju strahovito jaku suradnju s Kinom i donedavno su prihvaćale enormne količine kineskih ulaganja i akvizicija. A male se kritizira. Ostavljam čitateljima da sami izvuku svoje zaključke.

Kad se povede riječ o Kini i Kinezima, dojam je također da se brkaju ideologija i biznis?

- Mislim da je ideologija problem samo na razini društvenog razgovora, udruga ili proameričkih interesnih skupina. Poduzetnicima to nije nikakav problem. Mogućnost većih ulaganja u Hrvatsku i suradnje s Kinom remete samo na početku spomenuti političari koji se dijele na dvije kategorije: karijeriste i umrežene. Ovi prvi paze da slučajno ne povuku neki potez koji bi, kako su uvjereni, bio loše primljen u EU-u ili SAD-u i tako naštetio njihovoj mogućnosti da nastave svoju karijeru kod kuće ili vani. Ovi drugi štite interese svojih prijatelja, povezanih kompanija, konzultantskih i klijentelističkih mreža. Za takve je glavno pitanje "gdje sam tu ja i moj komšo?" Lokalni šefovi su često daleko moćniji i organiziraniji od centralne vlasti u Zagrebu. A Kina je veliki konkurent jer svi potencijalni financijski benefiti od ugovaranja projekta ostaju na višim, a ne lokalnim razinama vlasti.

Spomenuo bih i Rimca, koji zajedno s kineskom privatnom kompanijom Camel Group pokreće zajedničku proizvodnju električnih baterija i motora u Kini. Naime, ta je suradnja vrlo znakovita jer je riječ o strateški važnom za Kinu sektoru električnih vozila i relevantnih inovacija i istraživanja. Činjenica da je mala hrvatska kompanija iz male Hrvatske dospjela na tu razinu sektora je fenomenalna. No čini se da hrvatska Vlada ne njeguje simpatije prema Rimcu, stoga se ta suradnja nije ni spominjala tijekom posjeta kineskog premijera. Sa svoje strane, Kini je u interesu promocija državnih poduzeća, pa je Rimac bio izostavljen na obje strane.

Uzimajući sve u obzir, imamo li ikakvog razloga bojati se kineskih investitora?

- Nipošto. Kina nije vojna prijetnja, nije ideološka prijetnja. Ona ne izvozi socijalizam niti promovira svoj model. Kina se principijelno ne upleće u unutarnje poslove država i ne brine se o vladajućim ideologijama. Jedina opasnost je megalomanija domaćih političara. Problem nastaje onda kada vlada gladnih očiju odluči uz pomoć kineskih kredita ostvariti velike projekte, a ispadne da je zalogaj, odnosno povrat kredita, veći od probavnih mogućnosti. To se događa u Crnoj Gori na projektu izgradnje autoceste Bar - Boljare. Dug prema Kini već se popeo na milijardu dolara. Europa to naziva kineskom dužničkom jamom, no Kina nije prisilno nametnula projekt. Problem je bio u populističkoj pohlepi vlasti. Osim toga, zbog golemog tržišta i količine kompanija u Kini, postoji rizik od upuštanja u poslovanje sa sumnjivim kompanijama i poduzetnicima koji se bave izvlačenjem i pranjem novca ili servisiranjem dugova lokalnih kineskih vlada. Treba paziti i na odnose direktora krupnih kompanija s državom. Ruski naftni div Rosnjeft opekao se kada je potpisao ugovor s krupnom privatnom kompanijom CEFC o prodaji udjela vrijednog devet milijardi dolara. Kina je nedugo nakon lukrativnog dogovora uhitila vlasnika CEFC-a za korupciju i financijske malverzacije. Prodaja je, naravno, propala, a biznis i javnost počeli su se pitati kako je Rosnjeft mogao biti toliko naivan.

Odgovor se, naravno, krije u manjku stručnosti i ljudi koji se bave istraživanjem potencijalnih kineskih partnera i procjenom rizičnosti poslovanja. Imajući na umu sve navedeno, možemo se bez straha upustiti u suradnju s Kinom na svim područjima od zajedničkog interesa ako smo pažljivi, pripremljeni i realistični.(D.J.)