Trenutak kada smo shvatili kako ćemo ovim našim feljtonom samo zagrebati po površini najboljih albuma prošlog desetljeća, značio je kako se opasno približio trenutak našeg rastanka. Brišuću prašinu s vlastitih sjećanja, ali i s polica na kojima nam stoje oni plastični podmetači za šalice, čitaj CD-i, spoznali smo kako neki dragi nam albumi nikada neće pronaći svoje mjesto na našim listama. Jer samodopadno bi bilo u posljednjih nekoliko izdanja našeg glazbenog vremeplova staviti album poput “Saturnalija” dvojca Gregg Dull i Mark Lanegan, potpisanih kao Gutter Twins, ili pak Salemov “King Night”, a izostaviti bilo koje izdanje Arctic Monkeysa, The White Stripesa ili pak Mogwaija, o kojima smo tijekom dva desetljeća uglavnom pisali hvalospjeve. A u današnjem osvrtu na “bolju prošlost” album koji je Eminena ustoličio kao kralja bezobraznosti, dva HM klasika, dva pop-bisera i Arcade Fireov debi “Funeral”. Ali ni to nije sve...

l Svaka generacija morala je imati jednog većeg od ostalih, pop-idola koji nam se smijao sa zidova mladenačkih soba, luđaka koji je preuzeo breme na sebe i čovjeka kojemu smo se klanjali, uzdizali ga na pijedestal, kao da ga je neka viša sila postavila u taj određeni trenutak povijesti. Marshall Mathers, čovjek koji je jednom zauvijek promijenio naličje glazbenog svijeta, te davne 2000. godine isporučio je proročki album koji svakim novim slušanjem, a posebice danas, gotovo dva desetljeća kasnije, ledi krv u žilama. Ako nam ne vjerujete, poslušajte iznova “Stan” ili “The Way I Am”, pa nam se javite.

l Adrenalinska bomba. Nesvakidašnji spoj hardcore-punka, Dead Kennedysa, RATM-a, thrash metala i klasičnog heavy metala. Drugi album Serja Tankiana i njegova društva, objavljen pet dana prije 9/11, postao je klasikom. Četrdeset i četiri minute razuzdanog ludila koje je dotjerao, a tko drugi nego Rick Rubin, inspiriranog Beatlesima, folkom, progresivnim rockom, Charlesom Mansonom, jazzom, ali i tradicionalnom glazbom Armenije i Grčke. “Toxicity” je prodan u 12 milijuna primjeraka, lansirao karijeru System of A Downa u neslućene visine, da bi se dečki razišli samo četiri godine kasnije.

l Negdje na pola puta između sna i jave, na razmeđima svjetova, između noćnih sanjarskih šetnji velegradom i sjedenja na dokovima velikih rijeka, na mjestima gdje još nikada niste bili, a sanjate otići, rovarenja po second-hand shopovima izlizanih ploča ili iz kofera izvađenih prašnjavih singlica vaših roditelja i glazbe koju slobodno možete nazvati budućnošću, stoji “The Private Press”, drugi album DJ Shadowa, “princa lopova” i neprijatelja broj 1 svih društava za zaštitu autorskih prava. Dovoljno da ga nazovemo klasikom svog vremena.

l Prvi studijski album čileansko-njemačkog producenta Ricarda Villalobosa, nazvan u prijevodu “Atričoka”, iako se žanrovski pripisuje minimal technu i microhouseu, nevjerojatno je slojevit, bogat detaljima i tajnama koje se otrkivaju slušatelju svakim novim druženjem. Nakon što je godinama igrao, odnosno svirao, po pravilima svojih prethodnika, Villalobos je na “Alcachofi” raširio krila i zauvijek promijenio lice elektroničke glazbe. Bilo je to prekrasno otkrivanje u smisu osobne imaginacije i slobode koju je prenio svojim sljedbenicima. Desetljeće i pol kasnije ovo životno djelo čileanskog velemajstora i dalje upijeva razoružati svojim idejama zbog kojih zapravo i volimo plesnu glazbu.

l Na svojem nedostižnom debiju Arcade Fire zvučali su kao budućnost, ali i prošlost glazbe. Teme na albumu tako savršeno pogođene za vrijeme digitalne ere, u kojima gubimo doticaj sa stvarnosti, zatim ljubav, odrastanje, starenje, u ruhu tako eklektično zavodljivom i euforničnom, s crescendima koji ne staju iz strofe u strofu, kao shizofreni napad na vaše osjećaje, ponekad prošaptani, a u većini vremena popraćeni uz vrisak, kao simfonije koje se istovremeno mogu svirati i u svatovima, ali i na pogrebima. “Funeral” je bila hrabra i inovativna ploča, koja u sebi nije imala ničeg novoga, ali svejedno je postala remek-djelom 21. stoljeća.

l Iskreno, tko bi očekivao ovakvo nešto od Damona Albarna u devedesetima dok se s braćom Gallagher borio za prijestolje brit-popa. A onda je već na prvom Gorillaz albumu nagovijestio kako bi ovaj virtualni bend mogao poharati planet. Što se u konačnici i dogodilo s “Demon Days”, koji je najbolja kolekcija pop-hitova u 21. stoljeću. Krenimo redom, “Feel Good Inc.”, “Dare”, Dirty Harry”, “All Alone” i tu ne staje. Prosvjetljujući trenutak kada smo si napokon priznali da volimo Damona Albarna, koji nam pak svakim novim izdanjem, bez obzira na to kako ga potpisao, zahvaljuje.

l Na prvu je zvučao kao sjajni novi album Outkasta, na drugu kao nekakve zagubljene snimke Curtisa Mayfielda, a na treću kao možda najveći kandidat za album desetljeća u kategoriji “grešnog zadovoljstva”. No, kako su godine prolazile, a oduševljenost “Crazyjem” bila samo lijepo sjećanje, tako je svaka pjesma ovog izdanja postala priča za sebe. Od soula preko funka sve do rapa koji se ne stidi rocka, ma kompletna povijest pop-glazbe sažeta na samo jedan album, koji bi bez problema mogao biti snimljen prije ili za 40 godina, kao što će “St. Elsewhere”, ako bude pravde, biti u svim antologijama. Ili možda samo u ovoj našoj.

l Zima krajem 2006. godine. Koliba u Wisconsinu zametena snijegom. U njoj čovjek imenom Justin Vernon opremljen velikom količinama piva i puškom koja mu služi kako bi si ulovio obrok. Uglavnom jelene. I gotovo zaboravih ono najvažnije. Sjećanje na jednu prošlu ljubav. U tom okruženju nastao je maestralni album “For Emma, Forever Ago”, nestvarno lijep i pretjerano sjetan. Priča oko prvog albuma Bon Ivera toliko nas je zaintrigirala/oduševila da smo se navukli na njega prije nego smo ga uopće poslušali. A onda smo otkrili “Flume”, “Skinny Love” i “The Wolves (Act I and II)”. Ili kako bi autor sam rekao: “Emma nije osoba. Emma je mjesto na kojemu si zapeo. Emma je bol koju ne možeš izbrisati.”

l Sumorni jesenski crno-sivi ugođaj ovitka novog studijskog albuma Emmylou Harris mogao bi navesti na pomisao da se nenadmašna američka country-folk kraljica umorila, da je rezignirana, u depresiji... No nema straha, prije slušanja treba samo prelistati knjižicu CD-a i vidjeti gospođin razoružavajući osmijeh i božanski izgled u koloru, pa da sve dvojbe u startu budu odagnane! Emmylou i njezin anđeoski pjev i osjećaj za mjeru prigodom izbora country i folk standarda spojenih s nekoliko vlastitih pjesama i dalje su na visokoj razini i tu spora nema.

l Tko bi rekao?! Nakon petnaest godina glazbene karijere i šest studijskih albuma, Jacob Bannon i Kurt Ballou uspjeli su na “Axe To Fall” ujediniti sve svoje heroje - Black Flag, The Accüsed, Born Against, Black Sabbath, Slayer, Entombed, Starkweather, Suicidal Tendencies, Rorschach, Depeche Mode i Cure te još više zabrazditi u grindcore, post-hardcore, post rock, post punk i sve to ujediniti u jednu nedostižnu kolekciju pjesama kakvu nikada nisu snimili u karijeri. Možda pretjerujemo, ali sedmi album Convergea je apsolutno remek-djelo. Deset godina kasnije, još nas nitko nije uspio razuvjeriti u suprotno.