Dvadesetsedmogodišnji Bjelovarčanin Kristian Došen, magistar novinarstva pri Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, prije nešto više od godinu dana pridružio se istraživačkom timu magazina "Provjereno" Nove TV. Radno je iskustvo stjecao prvo na studentskoj, a potom i na javnoj televiziji kao novinar, voditelj i urednik. Budući da mu je dotad neostvarena želja bila baviti se istraživačkim novinarstvom, dobio je priliku postati članom redakcije emisije koja je, pod uredničkom palicom Ivane Paradžiković, jesenas ušla u 12. sezonu prikazivanja, a nedavno je emitirana i 500. emisija.

Kako biste opisali svojih prvih godinu dana u redakciji "Provjerenog"?

- U dvije riječi – izazovno i uzbudljivo. Teško je sažeti godinu dana i više od 30 reportaža u prihvatljive tekstualne gabarite. Svaka priča mogla bi biti poglavlje nekog romana. Iza mene su stotine prijeđenih kilometara, obišao sam Hrvatsku uzduž i poprijeko – od Dubrovnika, preko Istre, do Iloka, upoznao desetke ljudi i objavio priče oko kojih se vrti njihov život. Od ljudi koji se bore za zemlju od koje žive, do osoba s invaliditetom kojima je glavna bitka ne ona sa zdravstvenim stanjem, nego s državom i zdravstvenim sustavom koji od njih želi napraviti - doslovno i nekorektno moram reći - invalide. Svaka od tih priča ostavila je traga na meni, nakon godinu dana nisam isti, u pozitivnom smislu. Ali tako je to u novinarstvu, ne možete ostati hladni na nečiju sudbinu, a morate biti nepristrani.

Kad odvrtite film unatrag, primijetite li napredak u odnosu prema prvom prilogu?

- Baš sam se nedavno sjetio koliko mi je trebalo da isporučim i napravim prvu 10-minutnu reportažu i smijao sam se sam sebi, danas je to sve mnogo brže. A rekao bih i kvalitetnije. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da potpuno polovim konce, ali kao što sam rekao, nema tu šablona. Svaka priča je nešto novo, život za sebe. Stoga morate biti maksimalno kreativni svaki tjedan ispočetka.

Pogledate li rezultate svog rada četvrtkom navečer na televiziji, koliko ste kritični prema sebi?

- Uh, vrlo sam kritičan i detaljan, ponekad si idem na živce. Nakon što napravim reportažu, prvo ju pogledam u redakciji s urednicom, ispravimo što mislimo da treba, pa onda još jednom odem u montažu i pogledam na velikom monitoru da mi nešto nije promaklo. Jednostavno je velika odgovornost, gledani smo i utjecajni, želim da svaka riječ i kadar koji imam u reportaži budu na mjestu. To ponekad nije dobro jer sve predugo traje, ali nastojim se ubrzati (smijeh).

Čemu vas je naučilo prethodno televizijsko iskustvo na HRT-u?

- Dosta toga. U gotovo tri godine prošao sam put od videonovinara i najjednostavnijih televizijskih formi, do vođenja vijesti i onog što je bilo najteže – vođenje višesatnog informativnog programa uživo (Studio 4), sve to prije 25. godine života. Iz tog razdoblja najviše su mi ostale u sjećanju turbulencije Vlade, ili kako se to danas popularno kaže, rekonfiguriranje vladajuće većine i dedramatizacija političkog života, koji nikad nije bio dramatičniji. Urezalo mi se to u pamćenje. U jednom trenutku ide prijenos sjednice Vlade, zijevamo u režiji misleći da će to biti jedan monotoni dan, običan četvrtak, a u sljedećim minutama nastaje kaos jer je premijer Plenković dao sad već slavni nalog tajnici da pripremi ostavke za Mostove ministre. I tada ste prepušteni vlastitoj improvizaciji i oskudnim informacijama, a morate uživo objasniti i pratiti što se događa. Mislim da je bilo neprekidno tri sata.

Možete li izdvojiti neke priloge iz "Provjerenog" na koje ste osobito ponosni?

- Unatrag nekoliko mjeseci radio sam dvije priče o osobama sa 100-postotnim invaliditetom kojima iz doista apsurdno-birokratskih razloga odbijaju odobriti kolica bez kojih su osuđeni na krevet i društvenu izolaciju. Bit ću ponosan ako uspijemo promijeniti pravilnik ili bar osvijestiti ljude koji odlučuju o odobravanju kolica da iza hrpe papira stoje ljudi koji su najranjiviji dio našeg društva. I da je odobravanje kolica tim ljudima jednostavno civilizacijski test države – ili jesmo ili nismo. Prema informacijama koje imam, moglo bi doći do pomaka u tim slučajevima. Osim toga, osobito mi je draga reportaža o ‘mjerenjima‘ vitamina u ljekarnama, na kojoj sam radio gotovo tri tjedna. Uspio sam dokazati da je to obična glupost, odnosno da se takvim postupcima ne može utvrditi ništa, a kamoli stvarno stanje vitamina i minerala u tijelu. No tu se vrti velik novac, pa se to radi već godinama. Dosta je odjeknula reportaža te se nadam da je što više ljudi shvatilo o čemu se tu radi.

"Provjereno" je nedavno dobilo nagradu Zlatni Studio za najbolju televizijsku emisiju 2018. godine. Što vama kao jednom od članova ekipe znači takvo priznanje?

- Svi smo ponosni. Naravno da imponira dobiti nagradu za svoj rad, a to istovremeno stvara odgovornost da budemo još bolji. Radimo puno i trudimo se svaku priču izgurati do kraja. Kad zagrizemo – ne puštamo. Dobar je osjećaj znati da to drugi prepoznaju i cijene.

Često pitamo sugovornike s televizije da nam opišu svoj radni dan kako bismo čitateljima približili svakodnevicu novinara. Vas ću pitati da nam otkrijete kako izgleda vaš radni tjedan, od četvrtka do četvrtka?

- Čim u četvrtak finaliziramo emisiju, u jednom trenutku osjetimo olakšanje, a u drugom već krećemo ispočetka, imamo 45 novih minuta emisije idućeg tjedna ispred sebe. Traže se priče, zovu se potencijalni sugovornici, raspravlja se što dalje. Petkom je kolegij, osvrnemo se na sinoćnju emisiju i predložimo sljedeće priče. I to je to, nema puno mudrosti: ide se na teren, organiziraju se snimanja, proživljava se nova priča, nosimo se s novim zapletima. I tako do idućeg četvrtka.

Jeste li već uspjeli primiti nekakve prijetnje? Kako reagirate?

- Nešto najbliže prijetnji bilo je na jednom terenu u Istri, kad je prilikom snimanja nepoznat čovjek u prolazu upozorio ekipu i mene da pazimo kako snimamo jer je opasno. Nismo se previše obazirali jer smo snimali na rubu neke litice, pa smo to uzeli kao dobronamjerno upozorenje, iako nam je bilo malo neobično. Kasnije se ispostavilo da je taj čovjek glavni lik priče, ne u pozitivnom smislu. Pa nam je onda upozorenje bilo jasnije. No ništa dramatično nije kasnije bilo. Nisam zasad doživio ozbiljne prijetnje, samo tu i tamo netko nezadovoljan reportažom nazove, ali sve se zadrži na prihvatljivom rječniku. Kolegice i kolege koji su u redakciji godinama suočavali su se s gorim stvarima.

Da imate tu moć na jedan dan, što biste promijenili u Hrvatskoj?

- Političku moć ili nekakve božanske moći, kao u filmovima? Zadržimo se na ovoj političkoj moći. Pa, sve bih dostupne resurse uložio – smijat ćete se – u digitalizaciju. Od zemljišnih knjiga i katastra do poslovnih procesa, komunikacije državnih institucija, apsolutno svega. Zašto? Iako se sve to, kao, radi već godinama, sve je presporo i bez stvarne volje da se shvati koliko je to važno. Pojednostavio bi se život građanima i poduzetnicima, a još važnije, natjeralo bi se na veću transparentnost, time manje klijentelizma i korupcije. Teško bi neki predmet zapeo u ladici da je javno dostupna informacija, recimo, koji ga službenik obrađuje, koliko dugo i u kojoj je fazi. Ovo sam simplificirao, ali to je bit. A nama je trenutačno glavni državni digitalizator ministar Kuščević, koji je nonšalantno izjavio da koristi malo službeni e-mail, malo privatni, ovisno o signalu na mobitelu. Moram li još štogod dodati?

Na kojim pričama trenutačno radite?

- Radim na jednoj ozbiljnoj i zanimljivoj priči, ali, naravno, ne mogu ništa otkriti da ne pokvarim iznenađenje.