Premda je rad "Pristrani i neprijateljski mediji te polarizacija u novom medijskom okolišu" dr. sc. Dina Vozab objavila 2017., dojam je kao da je ta analiza pisana danas, jer se ne samo teorijski nego i praktično niz stvari, događaja kojima svjedočimo posljednjih tjedana može promatrati i kroz sve što je u tom radu predstavljeno.

Slažete li se s tom mojom opaskom?


- Problem takozvanih lažnih vijesti, dezinformacija ili manipulirajućih informacija vrlo je prisutan u javnom diskursu posljednjih nekoliko godina, a posebno od američkih predsjedničkih izbora 2016. Međutim, kao i druge riječi koje postaju poštapalice, a i koje nisu jednoznačne, postoji opasnost da se njihovo značenje reinterpretira i koristi iz različitih (političkih) interesa. Zbog toga se političari često koriste pojmom lažnih vijesti da bi tako označili informacije koje im ne idu u prilog ili diskreditirali određene medije. Označavanje svega i svačega etiketom "lažne vijesti" zamagljuje raspravu o problemu. Sve više se zapravo i savjetuje da se pojmom lažnih vijesti prestane koristiti zbog njegove višeznačnosti te kako bi se spriječila njegova zloupotreba. To je ujedno i jedan od zaključka stručne radne skupine koja je za Europsku komisiju pripremila preporuke za borbu protiv lažnih vijesti. Reutersov institut za novinarstvo pri Oxfordu u posljednjem je izvještaju o digitalnim vijestima (iz 2018.) predstavio razumijevanje lažnih vijesti kod publika, koje ih shvaćaju kao potpuno izmišljene informacije plasirane radi profita ili političkog utjecaja, vijesti u kojima su činjenice iskrivljene zbog političkog cilja, kao loše novinarstvo, kao pojam koji se koristi za diskreditaciju medija, kao sadržaje koji izgledaju kao vijesti, no zapravo su reklame te kao satirične sadržaje. Dakle, razumijevanje tog pojma varira i zato je vrlo lako skrenuti raspravu u krivom smjeru.

Pišete i o tri značenja pojma kad se radi o lažnim vijestima. Objasnite nam to malo šire?


- Pojam lažnih vijesti nije jednoznačan, a dosad se pojavljivao u tri inačice značenja. Prvo se pojam koristio za satirične medijske sadržaje kao što su američki Daily Show, The Colbert Report, Prošli tjedan s Johnom Oliverom... Hrvatska inačica takvih programa bila bi News Bar. Radi se o programima koji izgledaju kao vijesti, no jasno naznačuju da se radi o satiričnom sadržaju koji ismijava događaje i osobe iz javnog i političkog života te kreira priče (često na temelju stvarnih događaja) koje su prilagođene kako bi se dobio humoristični efekt. Takav sadržaj ne ulazi u kategoriju dezinformacija, odnosno namjernog dijeljenja lažnih informacija ili iskrivljavanja činjenica radi manipulacije i krivog navođenja publika. Naprotiv, istraživanja su pokazala da praćenje takvih sadržaja ima mnoge pozitivne učinke. Primjerice, pokazalo se da će publike koje nisu zainteresirane za vijesti privući takav zabavni sadržaj te da će usput postati informiranije o političkim procesima.


Drugo i treće značenje pojma odgovara načinu na koji govorimo o lažnim vijestima danas. Drugo značenje lažnih vijesti odnosi se na sigurnosni problem korištenja lažnih informacija i dezinformacija u propagandne svrhe ili u svrhu "informacijskog" ratovanja. Ovdje bi bilo uključeno manipuliranje informacijama i širenje lažnih vijesti kako bi se utjecalo na rezultate izbora i propagandno djelovanje ruskih aktera u vrijeme američkih predsjedničkih izbora i u Europi.


Treće značenje pojma odgovara pojavi iznimno pristranih i ideoloških, često populističkih, medija. Takve medije često se optužuje da proizvode lažne vijesti, no njihova je glavna karakteristika proizvodnja visoko ideologiziranog sadržaja i preuveličavanja priča kako bi bolje "služile" njihovu političkom cilju. Najveća je opasnost od ovakvih medija u polarizaciji medijskog sustava i publika, njihovoj radikalizaciji i poticanju nepovjerenja u medije.


Analizirali ste i polarizaciju medijskih publika. Što nam o tome možete reći?


- Fenomen lažnih vijesti u širem se kontekstu može promatrati u okviru polarizacije medijskog sustava, a time i medijskih publika. Rasprava o lažnim vijestima počela je u angloameričkom medijskom sustavu, koji je dugo njegovao ideju o objektivnom, neutralnom i nepristranom novinarstvu. Prvo je pojava Fox Newsa, a potom i drugih jasno politički pristranih medija počela snažnije polarizirati publike. Veća polarizacija sa sobom nosi i veće nepovjerenje u medije koji ne odgovaraju našem svjetonazoru. Takvi medijski sustavi manje potiču konsenzus i uravnoteženu raspravu ili deliberaciju o političkim pitanjima, a više uzavrele konflikte dviju naizgled nepomirljivih pozicija. U američkom medijskom sustavu snažnije se konsolidira zasebni medijski sustav koji zastupa američku desnicu. Neki od tih medija zbilja proizvode lažne vijesti, a neki proizvode samo izrazito pristrane sadržaje ili isključivo jednostrano izvještavanje o određenim temama. Ovakvi su mediji šokantni jer ne poštuju norme neutralnog, uravnoteženog novinarstva, koje u izvještavanju predstavlja različite strane određenog problema, kao i različite pozicije aktera upletenih u određenu priču. Pristrani mediji više sliče tisku u svojoj ranoj fazi razvoja, prije postojanja snažnog medijskog tržišta. U tom je razdoblju tisak funkcionirao kao propagandno sredstvo političkih stranaka, odnosno novine su bile politički pamfleti. Ideja politički uravnoteženog i neutralnog novinarstva počela se snažnije njegovati s uspostavljanjem medija kao komercijalnih poduzeća. Naime, kao komercijalna poduzeća, mediji imaju interes privući što masovnije, i lijeve i desne, publike, kako bi, naravno, imali što više potrošača i profit. Zbog toga nemaju interes biti pristrani i na taj način unaprijed odbiti dio potencijalnih publika. Međutim, razvoj tehnologije smanjio je troškove za uspostavu novih medija, pojeftinio proizvodnju sadržaja i promijenio poslovne modele. Publike su dobile mnogo širi izbor medija, informacija i sadržaja. Za neke je medije u takvom sustavu natjecanja za pozornost publika ekonomski isplativije naći određenu manju nišu vjernih publika. U tom se smislu javljaju i pristrani mediji, koji pokušavaju privući nišu publika određenih političkih svjetonazora.


U Hrvatskoj pristrani mediji nisu novost. Hrvatski je medijski sustav polariziran te publike prepoznaju medije koji zastupaju određeni politički svjetonazor i očekuju političke promjene u javnom medijskom servisu sa svakom promjenom vlasti. Izvještaj Reutersova instituta za novinarstvo iz 2018. pokazao je da je danas nepovjerenje u medije najniže upravo u takvim polariziranim sustavima. Hrvatska je visoko na listi i po nepovjerenju u medije i po stupnju polarizacije medija. Također, publike iz istočnoeuropskih i mediteranskih zemalja u najvećoj mjeri izjavljuju da su bile izložene lažnim informacijama (više od 40 % publika u Turskoj i Grčkoj, a u Hrvatskoj, koja je na 11. mjestu, isto je izjavilo 31 % publika). Istočnoeuropske i postsocijalističke zemlje specifičan su slučaj u razlikovanju novih pristranih medija i mainstream medija. Naime, javni i tradicionalni mediji u mnogim su istočnoeuropskim zemljama vezani uz političke stranke i djeluju kao njihovi glasnogovornici.


U zaključku rada koji sam naveo pišete kako javni diskurs o fenomenu lažnih vijesti funkcionira kao svojevrsna moralna panika. Kad tu konstataciju stavimo u šire društvene okvire, možemo li govoriti i o svojevrsnom potkopavanju stabilnosti države?


- Moralna panika uglavnom se javlja u javnosti kod novih fenomena, ili fenomena koji se percipiraju kao novi. Kod problema lažnih vijesti moralna se panika očituje u strahu da će većina građana pasti pod utjecaj takvih sadržaja, što će ugroziti društvenu stabilnost. U medijskim studijama poznat je efekt trećeg, koji također objašnjava moralnu paniku oko lažnih vijesti. Naime, istraživanja pokazuju kako većina građana smatra da sami ne potpadaju pod utjecaj lažnih vijesti, no smatraju da lažne vijesti imaju velik utjecaj na druge, posebno na ranjivije skupine, manje obrazovane ili građane različitog društvenog statusa ili političkog uvjerenja. Empirijska istraživanja nam, s druge strane, pokazuju da, iako se lažne vijesti brzo šire internetom, većina građana ipak najviše prati tradicionalne ili matične (ili mainstream) medije. Jedno od nedavnih Eurobarometrovih istraživanja pokazalo je da većina europskih građana najviše vjeruje tradicionalnim medijima. Mediji koji su označeni kao nevjerodostojni ili oni koji proizvode lažne vijesti uglavnom privlače jednoznamenkaste postotke publika. Također, ne možemo odmah očekivati da će svaki susret s lažnom informacijom rezultirati prihvaćanjem tog sadržaja ili promjenom stava ili mišljenja. Načini na koji se publike koriste medijima i putevi utjecaja su kompleksni. Publike se, posebno koristeći se društvenim mrežama, jako oslanjaju na društvene "signale" o poželjnosti ili vjerodostojnosti određenih informacija. Također, informacije dobivaju iz različitih izvora, pa su moguće i različite reakcije i interpretacije različitih informacija. Zapravo, ono što se pokazalo jest da je utjecaj takozvanih lažnih vijesti najveći kod politički najmotiviranijih i najpristranijih publika. Budući da se radi o izrazito politički pristranom sadržaju koji dezinformacije i manipulacije rabi radi ocrnjivanja političkih protivnika, takva vrsta sadržaja najviše odgovara "najzagriženijim" pristašama određene političke stranke ili svjetonazora. Redovito oslanjanje na takve sadržaje može dugoročno radikalizirati takve građane, jer se istovremeno gradi snažno nepovjerenje prema medijima koji ne odgovaraju vlastitom svjetonazoru, a koji potencijalno mogu pružiti drukčiji pogled na određeni problem i na taj način uravnotežiti stajališta.


Iako je moralna panika rijetko korisna, znamo da lažne vijesti imaju opasne političke posljedice, posebno kad se intenziviraju tijekom političkih kampanja ili kad se koriste za napade na određene društvene skupine. No potrebno je da se problem razumije, a ne da se preuveličava ili reinterpretira. Efekt trećeg nam također govori da su građani koji vjeruju u snažan negativni utjecaj medija na druge spremniji podržati snažniju regulaciju ili oblike cenzure. Lažne vijesti moraju se regulirati na način da se istovremeno osigura sloboda govora i medija, a ne na način da se pretjeranom ili lošom regulacijom otvori prostor za snažniji politički pritisak na medije. Zato je važno da se fenomen razumije, a ne da se prepusti različitim interpretacijama političkih aktera. U ovom razdoblju svjedočimo kako se govor mržnje i zaštita od klevete, što su fenomeni koje je potrebno regulirati, krivim interpretacijama zloupotrebljavaju u svrhu političkog pritiska na medije i ograničavanja slobode govora.


Uloga medija u širenje lažnih vijesti je ključna. No većina medija, mainstrem i nezavisnih, pristaje biti sudionikom takve manipulatorske "igre istina i laži". Drugim riječima, postoji li još uopće, i jesu li mogući, neutralni i neovisni mediji a da se ne bave, recimo tako, fake newsom?


- Olaka upotreba pojma lažnih vijesti može relativizirati problem te pojmove činjenica i vjerodostojnosti u novinarstvu i medijima. Postoje standardi provjeravanja činjenica i kvalitetnog i odgovornog novinarstva koji se moraju podržavati, a ne relativizirati problem s generalizacijama da "svi mediji i novinari lažu i da im ne treba vjerovati". Postoji velika razlika između poštenog i kvalitetnog novinarstva, temeljenog na činjenicama, i lošeg, nevjerodostojnog i nepoštenog izvještavanja. Nedavni izvještaj Reutersova instituta za novinarstvo zaključio je da je možda veći problem od lažnih vijesti izrazito nisko povjerenje građana u medijski sustav. Ulaganje u kvalitetno i nezavisno novinarstvo, razvoj sustava provjeravanja činjenica (kao što je u Hrvatskoj Faktograf), razvoj programa medijske pismenosti strategije su koje su preporučene u borbi protiv lažnih vijesti.

Osim o fake newsu govori se i o tzv. hibridnom ratu, ma što to značilo. Kakve su, i ima li ih uopće, poveznice tih dvaju fenomena?



- Mnogi političari u Hrvatskoj ne razumiju koja je uloga medija u demokraciji. Mediji ne postoje da bi služili vlasti, nego oni služe javnosti ili građanima tako da vlast nadziru, da informiraju građane i da potiču raspravu o važnim društvenim i političkim pitanjima. Autoritarni politički sustavi promatraju ulogu novinara kao onih koji trebaju čuvati vlast i poredak. Tako je i u socijalističkoj Hrvatskoj novinar promatran u ulozi društveno-političkog radnika čija je uloga održavanje sustava i zaštita socijalističke vlasti. Od tranzicije u višestranački sustav uloga medija i novinara se promijenila, te oni nikako više ne služe vlasti, nego građanima, koji vlast mogu evaluirati, kritizirati i smijeniti na izborima ako je korumpirana ili ne ispunjava obećanja koja je dala. Nažalost, iz izjava mnogih političara može se vidjeti da ne razumiju kako funkcionira demokracija i višestranački sustav, a ponekad zvuče kao da smo u izvanrednom stanju. Optužbe da mediji koji kritički pišu o vlasti "hibridno ratuju" nisu u skladu s demokratskim vrijednostima. Mediji imaju dužnost pratiti kako vlast djeluje i transparentno obavještavati građane o tome, a posebno kad čini pogreške, krši svoje ovlasti, djeluje nezakonito i suprotno javnom interesu.