Suvremeni mediji unijeli su goleme promjene u način i organizaciju svakodnevnog života i rada. Grade nove modele društvenih zajednica. Ugrožavaju temelje poslovnih modela većeg dijela medijske industrije - tiskanih novina, distribucije glazbe, fotografije, televizije - napominje doc. dr. sc. Mirela Müller, te dodaje:

- Sead Alić postavlja pitanje "Je li čovjek zatvoren, hipnotiziran spektaklom, ili troši kredite izrabljivanja neumreženog svijeta?" U svijetu smo u kojemu je istina često zamjenjivana gledanošću, a argument ponižavan ponavljanjem laži. EU građanin postao je fukoovski zatvorenik, odnosno radnik na pokretnoj traci liberalnog kapitalizma, koji ne zna što će sa svojim slobodnim vremenom i svojom slobodom pa poseže za industrijom zabave. Naime, kritika prema medijima je toliko stara koliko i sam medij. Mnoge informacije u medijima su danas spektakularno formirane. Latinski izraz “non testatum” ili novinarska patka je žargonski izraz za dezinformaciju, odnosno namjerno krivotvorenu, lažnu vijest, a kojom se mediji služe radi bolje prodaje. Laganje je ono što ostaje ako promašite ili odbacite istinu. Postavlja se pitanje koliko su suvremeni mediji uopće neovisni.

Današnje novinarstvo je u velikoj mjeri potaknuto ubrzanom komercijalizacijom. Važno je biti prvi, biti brz i imati jednostavne priče u kojima se plasira nažalost uglavnom loše. Jer loša vijest nije dosadna. Ako se vijest transformira u emocionalnu, onda je zarada velika. Primjerice, na web-stranicama korisnici nisu samo primatelji poruka, već i pošiljatelji i/ili koordinatori vijesti. Profitira se od ostalih korisnika tzv. followera, koliko puta će netko lajkati, toliko će se zaraditi. Plasirane tzv. emocionalne vijesti zato su učinkovitije, bolje su sredstvo zarade. Zato bi svaki korisnik medija trebao postaviti sebi sljedeća pitanja:

Dobivamo li punu sliku relevantnih događaja? Tko prima vijest, kome i zašto su vijesti namijenjene? Zašto nastaju iskrivljene, lažne informacije, zašto su neke izostavljene, skrivene informacije, i koji mediji i zašto plasiraju određenu (dez)informaciju, s kojim ciljem ili kojom svrhom? Idealizam slobode medija ne postoji. Nažalost, danas onaj (pojedinac) koji kritizira određene medije koji plasiraju (dez)informaciju odmah biva proglašen državnim neprijateljem. Prisjetimo se 1960-ih godina, kako su tiskovine i televizija u SAD-u javnost obavještavale o Vijetnamskome ratu. Slično se dogodilo i prilikom ukrajinske krize, kao i prilikom vijesti o Putinu, gdje su (dez)informacijama povrijeđena mnoga ljudska prava kao i za vrijeme Staljina.

Masovni mediji imaju danas ciljanu listu korisnika. Taj popis funkcionira kao skup "filtra" kroz koji prolaze informacije i mišljenja. Takvi "filtri" dizajnirani su tako da sve informacije, mišljenja, pozadine priča... nemaju jednaku šansu biti vjerodostojna vijest kao ona koja se tehnikama manipulacije (poput uvjeravanja, nagovaranja, zavođenja, rotacija slika, manipulacijama boja i dr.) plasira u javnost. Uz neke časne izuzetke, masovni mediji postali su glasovi moćnika, a odnosi moći u društvu odražavaju se i u strukturi modernih masovnih medija. Sve ostalo izvan toga "kruga" graniči s čudom. Danas je uloga medija u širenje lažnih vijesti ključna kako bi se opstalo ili preživjelo na tržištu. Dakle, razina medijske manipulacije u svijetu, ali i u RH, svakim je danom sve veća, šira i opasnija, a posljedice sve trajnije. Pritom je građanima bitno osvijestiti, razlučiti koja vijest je lažna, a koja bi mogla biti vjerodostojna. Zato nam je potrebno razvijati refleksivnu-kritičku svijest koja bi kao prevencija mogla ublažiti i/ili spriječiti medijsko manipuliranje. Ciljana publika moćnih medija uvijek su bila i djeca, mladi i ljudi treće dobi. Prisjetimo se emisije "Provjereno", koja se bavi istraživačkim novinarstvom, u kojoj se svako malo izvještava o negativnostima i upozorava kako su korisnici, primjerice usluga teleoperatora, izmanipulirani. Nalazimo i brojne druge primjere. Zbog toga je ključna uloga medijske pedagogije. To je relativno mlada pedagogijska disciplina koja se etablirala 80-ih godina i implementirala na nastavničke fakultete društvenih smjerova. Teži odgovorima na pitanja kako se oduprijeti medijskim manipulacijama, kako medije pragmatično primijeniti u odgoju i obrazovanju djece, mladih i ljudi treće dobi te kako usvajati opće, ali i specifične dimenzije medijske kompetencije.

Suvremena recentna istraživanja implicite ukazuju na nužnost integriranja suvremenih tehnologija u nastavi u kontekstu poboljšanja znanstvenog i nastavnog rada na visokoškolskim ustanovama, posebice onih sastavnica s nastavničkim smjerom. Sveučilište u Harvardu, Sveučilište Martin-Luther u Wittenbergu, Sveučilište Fern, Sveučilište u Heidelbergu, Humboldt i Sveučilište Johannes Gutenberg već duži niz godina uspješno provode e-učenje u sklopu različitih sastavnica e-učenja na visokoškolskim institucijama, posebice nastavničkog smjera (Bundesministerium für Hochschulbildung, 2010.). Nažalost, u Hrvatskoj još ne postoje istraživanja vezana uz procjenu digitalne kompetencije na visokoškolskim institucijama, samo na razini školskih. I u tome se vidi budućnost obrazovanja medijskih pedagoga koji nemaju funkciju samo upozoravati na laž ili istinu u medijima, jer mediji sami po sebi nisu krivi, nije pitanje što mediji rade s nama, već što mi radimo s medijima, odnosno za što ih se zloupotrebljava.

- Medijska pedagogija i mediologija zauzimaju središnju pozornost u analizama simboličkog djelovanja i prevenciji medijskih manipulacija. Medijsko obrazovanje treba sadržavati funkcionalnu pismenost (razumijevanje onoga što je napisano), vizualnu pismenost (razumijevanje vizualnih detalja) i računalnu pismenost (korištenje interneta…). Medijski odgoj podrazumijeva “misliti + djelovati” na kritički način. Medijski odgoj analizira poruke iz medija i komparira ih s odgojnim vrijednostima. Uključuje sve sposobnosti koje pojedinac unutar medijsko-informacijskog društva mora usvojiti, od uporabe medijskih proizvoda, razmjene medijskih poruka, medijske refleksije (osobito u analizama interkulturalnosti) i medijske kritike. Krajni cilj je usvajanje medijskih kompetencija koje vode k razvoju medijskog obrazovanja. Medijski odgoj nije samo poučavanje, nego i istraživanje, zauzimanje kritičkog stava u stjecanju konačnih ciljeva medijskih kompetencija. Medijska pismenost sama po sebi nema dovoljnu mogućnost kritičke refleksije, s obzirom na brojne manipulativne ponude u medijima. Ona ostaje na tragu sposobnosti interpretacije. Ona je samo dio medijskog obrazovanja, a medijsko obrazovanje ne podrazumijeva analizu odgojnih sadržaja. Iz tih razloga može se konstatirati da je borba istinom protiv lažnih vijesti moguća, uz razvoj refleksivno-kritičke svijesti koju pruža medijska pedagogija.