Sjećam se da sam već nekoliko puta spominjala dno političke retorike koji smo dotaknuli pa nakon toga svjedočili još gorem, još primitivnijem načinu komunikacije u Saboru. Tako da bolje da više ne govorimo o dnu jer čini se kao da svaka nova sjednica spušta razinu komunikacije još dublje. No možemo reći da bi fizički obračuni, tučnjave, doista bili nešto najsramotnije što nam se može dogoditi. A ovaj smo se put i tome, nažalost, približili - kaže dr. sc. Gabrijela Kišiček te dodaje:

- Svojedobno smo komentirali kako političari ne barataju argumentima, pa se služe raznim smicalicama da bi odvukli pozornost javnosti, da bi diskreditirali oponente i slično. Pa smo ‘vapili‘ za time da se političari govornički obrazuju, da usavrše svoju retoriku i argumentacijske vještine. Sada smo došli do toga da vapimo za osnovama kulture i kućnog odgoja. Doista spuštamo očekivanja i kriterije za naše političare. Pitanje je do kada?

S tim u vezi - dojam je da nitko od naših političara nije pročitao Vašu knjigu "Retorika i politika", a trebao je. Govori li i to i o samodopadnosti i samoljublju naših političara, koji misle da sve znaju i da je njihovo javno općenje u interesu naroda, kako to ističu recimo mostovci?

- Pretenciozno bi bilo tvrditi da bi moja knjiga nešto mogla promijeniti. Zapravo, bilo koja knjiga ništa neće promijeniti dokle god se ne promijeni stav političara prema poslu koji bi trebali obavljati. Oni zastupaju interese građana koji su ih izabrali i dali im povjerenje da pridonesu boljem životu i višem standardu. To je ozbiljna stvar i velika odgovornost. A kad gledate političare u Saboru, nemate dojam ni da su odgovorni ni da su ozbiljni. Primarni interes im je napraviti performans, pokazati se kako su ‘borbeni‘, ‘odlučni‘, kako će ‘nekome spustiti‘, nekome se narugati (po mogućnosti premijeru ili kojem ministru). Pitanja oporbenih političara najčešće su usmjerena na potenciranje konflikata i ‘provociranje‘, a ne konstruktivne prijedloge za konstruktivne rasprave. Dok god političari ne osvijeste odgovornost funkcije koju obnašaju, neće osvijestiti ni potrebu da se za rasprave pripremaju, pa onda ni da se govornički educiraju kako bi u tim raspravama bili uspješniji. Iz knjige bi nešto mogli naučiti samo oni političari koji su dovoljno samokritični da priznaju kako nešto ne znaju ili u nečemu griješe te dovoljno mudri da iz kritika nešto nauče. Tako da mogu reći da se slažem s procjenom mostovaca.

Zanimljivo je pogledati i retoriku predsjednice države, predsjednika Vlade i Sabora, kao i nekih ministara. Kako se oni nose s teretom javne komunikacije? Vidjeli smo da i Plenkoviću zna pasti mrak na oči, jer ga je Grmoja dodatno iživcirao, da o Krstičeviću i ne govorimo...

- Čini se da među političarima na funkciji ima onih koji kao da nisu znali što im ta funkcija donosi. Tu ponajprije mislim na ministra Krstičevića, koji je pokazao kako se najteže nosi s tim pritiskom javnosti i oporbenih političara. Damir Krstičević više nije na poziciji generala, nego ministra, a to znači da se njegove zapovijedi više ne slušaju bespogovorno, već se svaka njegova odluka kritizira, propituje, a njega samoga se vrlo često napada (ponekad i neargumentirano). Ali političke funkcije to nose sa sobom. I srećom da je tako. U suprotnom bismo živjeli u autoritarnom i totalitarnom režimu u kojem je riječ političara na vlasti jednaka riječi generala u ratu. To smo iskustvo, nažalost, imali i pokazalo se lošim. Valja naglasiti kako je ministar Krstičević pod takvim pritiskom posljednjih nekoliko mjeseci (a već ‘puca po šavovima‘ i izvodi neprimjerene predstave u Saboru, doduše na jednako neprimjerene provokacije), a predsjednica Grabar-Kitarović pod pritiskom javnosti je već četiri godine. Sigurno se i ona u nekim trenucima pitala ‘što mi sve ovo treba‘ kada je bila predmetom nepoštedne kritike, izrugivanja i ismijavanja, osobnih napada i recimo to tako ‘vaganja svake izgovorene riječi‘. Ali, sada kad vidimo ministra Krstičevića, dojam je da se predsjednica s tim mnogo bolje nosi. Imala je ona svojih ‘retoričkih gafova‘, otimanja mikrofona novinaru (i vidljive uzrujanosti, ma koliko se trudila sakriti je), ali je ipak naučila plivati u nemirnim vodama političke retorike. Ministar Krstičević očito nije. Najbolji u tome je svakako premijer Plenković, koji doista rijetko gubi staloženost i mirnoću (koja nerijetko graniči s arogancijom). Ali propitivanje domoljublja i optužbe da radi protiv domovine očito su ga izbacili iz takta. Takvo što, propitivanje hrvatstva, postalo je dio hrvatskog retoričkog folklora koji je vječni izvor besmislenih konflikata. Domoljublje i rad za hrvatske interese trebali bi biti conditio sine qua non svakog političara u Saboru, a napadi i optužbe o većem ili manjem hrvatstvu odavno su trebali otići u ropotarnicu povijesti. Svi volimo Hrvatsku i želimo bolji život u njoj, krenimo raspravljati o tome kako to postići. To bi trebalo biti osnovno načelo saborskih rasprava.

Ako se kao država baš i nismo proslavili uljuđenom i tolerantnom komunikacijom na političkoj sceni u prošloj godini, što tek očekivati u ovoj, 2019., kad su na redu izbori za EU i do kraja godine predsjednički?

- Ova će godina zasigurno biti retorički burna i prepuna osobnih napada, međusobnog diskvalificiranja i diskreditiranja političara, osobito na predsjedničkim izborima koji su itekako personalizirani. Etos predsjedničkog kandidata osnova je na kojoj se ti izbori temelje. Biramo kandidata prema tome koliko mu vjerujemo, koliko nam se čini da je sposoban, čestit i moralan, stručan i vjerodostojan. Kandidati će upravo na svojoj osobnosti graditi kampanju i ‘boriti se‘ protiv konkurenata nastojeći pri tome umanjiti njihov kredibilitet i narušiti njihov etos. To nije specifično samo za Hrvatsku nego za predsjedničke izbore svagdje u svijetu. Dovoljno se samo sjetiti žustrih sučeljavanja Hillary Clinton i Donalda Trumpa (a prije toga Trumpa i njegovih protukandidata iz Republikanske stranke). Europski izbori će, s druge strane, biti odmjeravanje snaga hrvatskih političkih opcija, odnosno vladajuće opcije s jedne strane i oporbe s druge. I premijer i ministri zasigurno neće biti pošteđeni kritika i obračuna i u toj izbornoj kampanji jer će oporba njihove pogreške koristiti kao argumente za izgradnju povjerenja kod birača. Pitanje je samo tko će retorički predvoditi tu oporbu i kako će se snaći u toj ulozi. Najveći problem hrvatske političke retorike u ovom trenutku jest to što nema kvalitetnu oporbu. Našli biste kandidate za ulične tučnjave, ali za civilizirana politička sučeljavanja teško.

Može li se, sudeći prema žučljivoj i svađalačkoj atmosferi u Saboru, govoriti i o burnout sindromu nekih naših političara?

- Ma kakav burnout političara? Da biste doživjeli taj sindrom, morate biti u konstantnom poslu, obvezama i stresu zbog toga. Oni premalo i prepovršno rade da bi doživjeli burnout, izgaranje na poslu. Ono što su oni doživjeli jest potpuna imunost na kritike javnosti, indiferentnost prema stavovima i mišljenju građana. Građani gube povjerenje u političare, biti političar, nažalost postaje pejorativno, nosi negativne konotacije. A njihova komunikacija (i neredovitost dolaženja na sjednice) tome dominantno pridonosi. Da bilo koga od nas poslodavac kritizira zbog loše komunikacije sa suradnicima, nerada i nedolaska na posao, zasigurno bismo promijenili svoje ponašanje jer bismo bili svjesni mogućnosti da dobijemo otkaz. Naši političari nemaju strah od otkaza jer su građani poslodavac koji će reći - pa i nemamo koga drugoga zaposliti kad su svi isti. I tu je uzrok problema. Nedostaju političari koji će pokazati - može se i drugačije.

Je li i koliko takva napeta, burna, nekontrolirana i ispadima krcata komunikacija u neku ruku postala i psihološki, pa i psihijatrijski fenomen, da ne kažem problem, generiran iz razine niskog odgoja u obitelji, obrazovanja, neukosti, pa i primitivizma vezanog uz regionalnu zaostalost? Znam da to grubo zvuči, ali netko vjerojatno može steći i takav dojam, primjerice Britanci, da su ovdje svi redom Balkanci, pa i ne čudi da nam je politika balkanska. Vaš komentar na ove moje ‘nekorektne‘ opaske?

- Ne bih rekla da su vaše opaske nekorektne, već legitimne i utemeljene. Britanci, koji i sami, posebno posljednjih dana, svjedoče žestokim raspravama u Parlamentu, vjerojatno ne bi imali ništa protiv emotivne angažiranosti političara koji žestoko zastupaju svoje stavove. Ali kad bi im netko naše rasprave prevodio, shvatili bi da tu zapravo nedostaje konkretnih stavova o kojima se raspravlja. U nas nema materije, već su rasprave osobne uvrede, vulgarnosti, optužbe bez argumenata i vječne rasprave o tome koliko je tko dana proveo u ratu. Nije toliko problem čak ni povisiti ton ili dobaciti nekome nešto, upasti u riječ. Loša forma će se oprostiti ako iza nje stoji konkretan sadržaj. Ako iza upadica stoji jasan stav koji se podupire argumentima. No ono što su Britanci imali, a Hrvatska nije, jest duga tradicija parlamentarnih rasprava, tradicija učenja i podučavanja retorike, argumentacije, kritičkog mišljenja i političkih znanosti. Hrvatska je živjela u jednoumlju i komunicirala prema zadanim obrascima, a političari koji danas sjede u Saboru nisu imali roditelje koji su ih svojim primjerom učili ili im pokazivali kritičko propitivanje stavova političara koji raspravljaju u jugoslavenskim skupštinama. Štoviše, kritike su se zatirale, sputavale i proglašavale opasnima. Tako da, ako omogućimo mladim generacijama široko obrazovanje pa onda nađemo još mjesta i za učenje retorike, kritičkog mišljenja i argumentacije, možemo očekivati generacije političara koji znaju što govore.

Kad se sve uzme u obzir - biti političar nije za svakoga, kao što biti državnik nije isto što i biti političar. Ako je tome tako, može li se onda reći da je RH zemlja prepuna politike i političara, s premalo državnika i vjerodostojnih vođa, čija bi retorika bila prepoznatljiva kao odgovorna, uljuđenja i trensparentna?

- Nažalost, političar danas može postati svatko. I čini se da završetkom jedne kampanje političari na funkciji odmah nastavljaju raditi na tome da tu funkciju što duže zadrže. Iako zvuči idealistički, možda bismo trebali političare koji su se afirmirali u svojim strukama, svojim profesijama, kojima će ulazak u politiku biti motiviran željom da pridonesu razvoju svoje zemlje, a zatim da se nakon završenog mandata vrate svojim domicilnim poslovima. Ovako izgleda kao da je osnovni motiv političara da dočeka svoju povlaštenu mirovinu i da si osigura što lakši život. Retorika je osnovni alat svakog političara, no važno je da se govorničke vještine ne promatraju isključivo kroz prizmu dobre i uvjerljive izvedbe. Kao što je Ciceron rekao - dobrog govornika ne čini samo elokvencija. Dobar govornik je stručan, mudar, obrazovan i visoke razine opće kulture, a elokvencijom samo uspješno pokazuje sve te osobine koje posjeduje. Znanje bez elokvencije je, prema Ciceronu, beskorisno. Ali elokvencija bez znanja je opasna.(D.J.)