Da se kojim slučajem zatekao nedavno u Hrvatskom saboru, slavni bi španjolski redatelj Pedro Almodóvar vjerojatno zaključio kako je vrijeme da snimi nastavak svog čuvenog filma iz 80-ih "Žene na rubu živčanog sloma". Trebao bi samo malo drukčiji naslov koji bi, naravno, glasio "Muškarci na rubu živčanog sloma".

A ti muškarci, bar kad je riječ o onima u Saboru, daklem hrvatskim političarima "visoke klase", nisu se baš proslavili na prošlotjednom saborskom aktualnom satu, pa smo umjesto normalne diskusije između oporbenih zastupnika s jedne i premijera i ministara s druge strane, svjedočili pravom ratu riječima, samo korak do fizičkog obračuna. Da sada na ovom mjestu šire ne elaboriramo same događaje u kojima je bilo i papirnatih aviona, i nervoznog ministra, i reakcije premijera na Grmojino prozivanje za veleizdaju i anemičnost, jer ste se u sve to i sami uvjerili ako ste gledali televiziju, čitali novine, ili surfali po internetu.

Uglavnom, bio je, i prošao, još jedan saborski dramolet na hrvatski način. I nije bio jedini, niti će biti posljednji. Jer moral i odgovornost za izgovorenu riječ iz mjeseca u mjesec rapidno se srozavaju, a primitivizma ne samo da je previše u politici, nego ga je previše i općenito u društvu. Zapravo, najjednostavnije bi bilo reći da je stanje u Saboru i uopće u politici refleksija stanja u društvu urušenog sustava vrijednosti i kulture. Ni Sabor više nije institucija u kojoj se raspravlja o zakonima, osmišljavaju rješenja, jer se ne razgovara o bitnim pitanjima za društvo i ne vrši kontrola izvršne vlasti. Sabor bi trebao biti, recimo tako, ogledalo ljudi koji su na vlasti, ali i oporbe kao takve, međutim, problem s oporbom kakvu imamo posljednjih godina je u tome što ona, oporba, uz časne izuzetke, uglavnom "riga vatru" na sve i svašta, radeći zapravo nasilje nad institucijama i demokracijom, tvrde mnogobrojni politički analitičari i promatrači. Na snazi je riječ o potpunoj odsutnosti odgovornosti i svijesti o tome čemu bi institucije trebale služiti. Svi prozvani, a ima ih priličan broj da bi ih se nabrajalo, trebali bi imati osjećaj poštovanja prema državi i građanima koji su ih birali. No, takvih je sve manje, a "izazivača" sve više. Politički analitičar i bivši kozultant Mosta Ivica Relković, primjerice, smatra da i Plenković griješi kada se toliko žestoko unosi u sukobe s Grmojom: "Mislim da bi ih pobijedio da se ponaša obrnuto. Da ih ignorira, oni bi pukli, ali u smislu implozije, a ne eksplozije", navodi Relković.

Inače, godinama se najavljivao, ali Sabor je i dalje bez etičkog kodeksa. No, bi li on pomogao da se političari upristoje? Iako etičkog kodeksa u parlamentu nema, ni poslovničke promjene koje su se dogodile očito nisu unaprijedile komunikaciju u visokom domu. "Bilo kakav etički kodeks ne može promijeniti vas same, kad bi se bar držali poslovnika mislim da bismo priostojnije i bolje komunicirali međusobno, a jednako takav dojam odavali u javnosti", kaže Sunčana Glavak, HDZ-ova saborska zastupnica. "Da sada HDZ-ovci idu kažnjavati zbog izgovorenog, to je neustavno, jer ne može zastupnik biti kažnjen zbog izgovorenog u Saboru, a uostalom neka birači ocijene, jer ne može Sabor biti mnogo bolji od naroda štogod mislili o Saboru i o narodu", kaže Arsen Bauk, predsjednik Kluba zastupnika SDP-a. Komunikacijski stručnjak Gordan Turković ističe da se šalju loše poruke, u čemu političare ni kodeks ne bi zaustavio: "Onaj tko odluči tako nastupiti naći će načina da tako i postupi, a na drugoj napadnutoj strani je da ostaje hladna i nauči se s tim nositi".

Uglavnom kvaliteta ljudi koje biramo u Sabor i na državničke pozicije sve je gora, a tako će se nastaviti ako se nešto dramatično ne promijeni. Stručnjaci u društvenim znanostima često govore o sumnjivom moralu političara. A moralnost političara kao tema često dospijeva "na tapet" i u javnom prostoru, no rješenje se redovito teško definira, ili biva odgađano zbog praktične neprovedivosti. Možda i zbog toga što se o moralu uglavnom moralizira, dok bi primjereniji i uspješniji pristup zacijelo trebalo potražiti u političkoj sistematizaciji problema. Francuzi su ne tako davno potražili spas u prihvaćenom nacrtu Zakona o moralnosti političkog života, mada pojedini komentari upozoravaju da je riječ o "vatrogasnoj" mjeri sanacije koja dugoročno neće ostaviti dubljeg traga. Vidljivo je to u posljednje vrijeme i u britanskom parlamentu gdje su rasprave o Brexitu dovele do usijanja. A što bi tek trebala reći premijerka Teresa May? Njoj zastupnici govore da je zombi, da je glupača, i još štošta. Slično bi se moglo reći i za Hrvatsku, a posebno je za sve te države zajednička - kao krajnja posljedica - razočaranost i skepsa javnosti spram politike i njezinih aktera općenito.

Berto Šalaj, politolog sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, također poziva na oprez u iznalaženju rješenja za ovu problematiku: "Moraliziranje je najgore, pogledajte samo kako izgledaju dominantni odgovori na korumpiranost političkih elita. Populisti prokazuju konkurente na sav glas, ovjeravaju svoje poštenje kod javnih bilježnika, a zatim i sami bivaju ulovljeni u nečemu koruptivnom. I to je sve vrlo atraktivno, dok je sustavnije bavljenje problemom prilično dosadno. Građansko zalaganje za istinsku demokratizaciju sustava također je zamorno, od njega se lako dižu ruke. S druge strane, od morala se ne smije odustati, jer se politika bez morala pretvara u cinično nerazumijevanje rada na zajedničkom dobru." Usto, postavlja se i pitanje je li moral hrvatskih političara danas samo preslik morala građana, a političari naš vlastiti odraz u zrcalu, jer mi smo ti koji smo ih jučer izabrali i koji ćemo ih izabrati sutra.

"Moderna politika živi od kompromisa, a moral ne priznaje kompromise. Obično se kaže da nam treba više morala u politici, ali i manje politike u moralu. No, moraliziranje je oblik patroniziranja, pokušaj nametanja govorom svisoka svog osobnog stava drugima", kaže predsjednik HAZU-a Zvonko Kusić. Nije sporno da je za relativizaciju morala najodgovornija politička elita zbog pozicije u kojoj je te zato što posljedice njenih postupaka utječu na većinu građana. I sveučilišna profesorica psihologije u mirovini Mirjana Nazor ističe da osobe na istaknutim pozicijama trebaju biti primjer građanima, no umjesto toga krše mnoge norme koje se formalno zastupaju, a koje daju pravo ljudima da ih i oni sami krše, svjesni da nema sankcija. I tako se vrtimo u začaranom krugu... Političari mogu obećati koješta, zalagati se za određene norme u društvu, za pomoć ranjivim skupinama, a onda bez problema prevare, ne daju novac koji su obećali, ne naprave što bi mogli i što od njih očekuju građani, kaže Nazor.

- Recentna hrvatska politička iskustva djeluju kao neka prljava voda čija nam razina naočigled raste gotovo do usta. Današnji političari u Hrvatskoj, ali i u drugim sredinama, boje se biti uzorima, čak i kada bi to prema svome stavu mogli biti. Savjetnici za odnose s javnošću guraju ih prema populizmu i demagogiji koja, šablonizirano, podrazumijeva prilagodbu i slušanje puka i identifikaciju s pukom. Misli se da svako drukčije, iskrenije ponašanje koje bi se usudilo razlikovati od biračke mase, nosi poraz na glasovanju. I tako moral naroda postaje moralom političara i obrnuto - zaključuje pak Amir Muzur, bioetičar i profesor te pročelnik Katedre za društvene i humanističke znanosti u medicini na riječkom Medicinskom fakultetu.

A kako onda objasniti da građani gotovo 30 godina i dalje imaju isti problem s biranjem političara s kojima se prvo oduševe, pa nakon nekog vremena zaključe da su nesposobni, korumpirani i amoralni?

- Tjerate me da izgovorim onu već otrcanu definiciju da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Naravno da su političari produkt populacije, sredine i društvenih odnosa i pitanje je bi li strogo moralni pojedinci mogli uopće doživjeti politički uspjeh. Politika je umijeće mogućeg i stvar kompromisa, a strogo moralni političari najčešće su neuspješni političari... Obično se kaže da su u politici interesi vječni, a moralne vrijednosti sekundarne - govori profesor emeritus Ivan Šiber sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. "Propitivanje moralnosti je vrlo diskutabilno, ali je ipak korektiv ponašanja političara koji iz moralnih razloga podnese ostavku, iako nije kazneno odgovoran. No, smeta mi apriorno definiranje nekoga ili nečega moralnom vertikalom društva kao neupitna vrijednost. Ponavljam, moral nije univerzalan i nepromjenjiv", zaključuje prof. Ivan Šiber.

Problem je kad se naš moral počne preklapati s moralom političara istaknutih u relativizaciji morala iza kojeg buja nebriga za zemlju i njezine građane. Uostalom, još je irski dramatičar G. B. Shaw, pisac brojnih duhovitih komada, ustvrdio da "nije istina da vlast kvari ljude, nego neke budale, kada se dokopaju vlasti, kvare vlast".