Magazin
TEMA TJEDNA: DEMAGOGIJA I POLITIKANSTVO (I.)

Amateri su nesposobni, primitivci su opasni
Objavljeno 26. siječnja, 2019.
Biti političar nije za svakoga: Izgaranje na hrvatski način - oporbena agresija na parlamentarizam

Da se kojim slučajem zatekao nedavno u Hrvatskom saboru, slavni bi španjolski redatelj Pedro Almodóvar vjerojatno zaključio kako je vrijeme da snimi nastavak svog čuvenog filma iz 80-ih "Žene na rubu živčanog sloma". Trebao bi samo malo drukčiji naslov koji bi, naravno, glasio "Muškarci na rubu živčanog sloma".

A ti muškarci, bar kad je riječ o onima u Saboru, daklem hrvatskim političarima "visoke klase", nisu se baš proslavili na prošlotjednom saborskom aktualnom satu, pa smo umjesto normalne diskusije između oporbenih zastupnika s jedne i premijera i ministara s druge strane, svjedočili pravom ratu riječima, samo korak do fizičkog obračuna. Da sada na ovom mjestu šire ne elaboriramo same događaje u kojima je bilo i papirnatih aviona, i nervoznog ministra, i reakcije premijera na Grmojino prozivanje za veleizdaju i anemičnost, jer ste se u sve to i sami uvjerili ako ste gledali televiziju, čitali novine, ili surfali po internetu.

Uglavnom, bio je, i prošao, još jedan saborski dramolet na hrvatski način. I nije bio jedini, niti će biti posljednji. Jer moral i odgovornost za izgovorenu riječ iz mjeseca u mjesec rapidno se srozavaju, a primitivizma ne samo da je previše u politici, nego ga je previše i općenito u društvu. Zapravo, najjednostavnije bi bilo reći da je stanje u Saboru i uopće u politici refleksija stanja u društvu urušenog sustava vrijednosti i kulture. Ni Sabor više nije institucija u kojoj se raspravlja o zakonima, osmišljavaju rješenja, jer se ne razgovara o bitnim pitanjima za društvo i ne vrši kontrola izvršne vlasti. Sabor bi trebao biti, recimo tako, ogledalo ljudi koji su na vlasti, ali i oporbe kao takve, međutim, problem s oporbom kakvu imamo posljednjih godina je u tome što ona, oporba, uz časne izuzetke, uglavnom "riga vatru" na sve i svašta, radeći zapravo nasilje nad institucijama i demokracijom, tvrde mnogobrojni politički analitičari i promatrači. Na snazi je riječ o potpunoj odsutnosti odgovornosti i svijesti o tome čemu bi institucije trebale služiti. Svi prozvani, a ima ih priličan broj da bi ih se nabrajalo, trebali bi imati osjećaj poštovanja prema državi i građanima koji su ih birali. No, takvih je sve manje, a "izazivača" sve više. Politički analitičar i bivši kozultant Mosta Ivica Relković, primjerice, smatra da i Plenković griješi kada se toliko žestoko unosi u sukobe s Grmojom: "Mislim da bi ih pobijedio da se ponaša obrnuto. Da ih ignorira, oni bi pukli, ali u smislu implozije, a ne eksplozije", navodi Relković.

KODEKS SUVIŠAN?
Inače, godinama se najavljivao, ali Sabor je i dalje bez etičkog kodeksa. No, bi li on pomogao da se političari upristoje? Iako etičkog kodeksa u parlamentu nema, ni poslovničke promjene koje su se dogodile očito nisu unaprijedile komunikaciju u visokom domu. "Bilo kakav etički kodeks ne može promijeniti vas same, kad bi se bar držali poslovnika mislim da bismo priostojnije i bolje komunicirali međusobno, a jednako takav dojam odavali u javnosti", kaže Sunčana Glavak, HDZ-ova saborska zastupnica. "Da sada HDZ-ovci idu kažnjavati zbog izgovorenog, to je neustavno, jer ne može zastupnik biti kažnjen zbog izgovorenog u Saboru, a uostalom neka birači ocijene, jer ne može Sabor biti mnogo bolji od naroda štogod mislili o Saboru i o narodu", kaže Arsen Bauk, predsjednik Kluba zastupnika SDP-a. Komunikacijski stručnjak Gordan Turković ističe da se šalju loše poruke, u čemu političare ni kodeks ne bi zaustavio: "Onaj tko odluči tako nastupiti naći će načina da tako i postupi, a na drugoj napadnutoj strani je da ostaje hladna i nauči se s tim nositi".

Uglavnom kvaliteta ljudi koje biramo u Sabor i na državničke pozicije sve je gora, a tako će se nastaviti ako se nešto dramatično ne promijeni. Stručnjaci u društvenim znanostima često govore o sumnjivom moralu političara. A moralnost političara kao tema često dospijeva "na tapet" i u javnom prostoru, no rješenje se redovito teško definira, ili biva odgađano zbog praktične neprovedivosti. Možda i zbog toga što se o moralu uglavnom moralizira, dok bi primjereniji i uspješniji pristup zacijelo trebalo potražiti u političkoj sistematizaciji problema. Francuzi su ne tako davno potražili spas u prihvaćenom nacrtu Zakona o moralnosti političkog života, mada pojedini komentari upozoravaju da je riječ o "vatrogasnoj" mjeri sanacije koja dugoročno neće ostaviti dubljeg traga. Vidljivo je to u posljednje vrijeme i u britanskom parlamentu gdje su rasprave o Brexitu dovele do usijanja. A što bi tek trebala reći premijerka Teresa May? Njoj zastupnici govore da je zombi, da je glupača, i još štošta. Slično bi se moglo reći i za Hrvatsku, a posebno je za sve te države zajednička - kao krajnja posljedica - razočaranost i skepsa javnosti spram politike i njezinih aktera općenito.

Berto Šalaj, politolog sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, također poziva na oprez u iznalaženju rješenja za ovu problematiku: "Moraliziranje je najgore, pogledajte samo kako izgledaju dominantni odgovori na korumpiranost političkih elita. Populisti prokazuju konkurente na sav glas, ovjeravaju svoje poštenje kod javnih bilježnika, a zatim i sami bivaju ulovljeni u nečemu koruptivnom. I to je sve vrlo atraktivno, dok je sustavnije bavljenje problemom prilično dosadno. Građansko zalaganje za istinsku demokratizaciju sustava također je zamorno, od njega se lako dižu ruke. S druge strane, od morala se ne smije odustati, jer se politika bez morala pretvara u cinično nerazumijevanje rada na zajedničkom dobru." Usto, postavlja se i pitanje je li moral hrvatskih političara danas samo preslik morala građana, a političari naš vlastiti odraz u zrcalu, jer mi smo ti koji smo ih jučer izabrali i koji ćemo ih izabrati sutra.

U ZAČARANOM KRUGU
"Moderna politika živi od kompromisa, a moral ne priznaje kompromise. Obično se kaže da nam treba više morala u politici, ali i manje politike u moralu. No, moraliziranje je oblik patroniziranja, pokušaj nametanja govorom svisoka svog osobnog stava drugima", kaže predsjednik HAZU-a Zvonko Kusić. Nije sporno da je za relativizaciju morala najodgovornija politička elita zbog pozicije u kojoj je te zato što posljedice njenih postupaka utječu na većinu građana. I sveučilišna profesorica psihologije u mirovini Mirjana Nazor ističe da osobe na istaknutim pozicijama trebaju biti primjer građanima, no umjesto toga krše mnoge norme koje se formalno zastupaju, a koje daju pravo ljudima da ih i oni sami krše, svjesni da nema sankcija. I tako se vrtimo u začaranom krugu... Političari mogu obećati koješta, zalagati se za određene norme u društvu, za pomoć ranjivim skupinama, a onda bez problema prevare, ne daju novac koji su obećali, ne naprave što bi mogli i što od njih očekuju građani, kaže Nazor.

- Recentna hrvatska politička iskustva djeluju kao neka prljava voda čija nam razina naočigled raste gotovo do usta. Današnji političari u Hrvatskoj, ali i u drugim sredinama, boje se biti uzorima, čak i kada bi to prema svome stavu mogli biti. Savjetnici za odnose s javnošću guraju ih prema populizmu i demagogiji koja, šablonizirano, podrazumijeva prilagodbu i slušanje puka i identifikaciju s pukom. Misli se da svako drukčije, iskrenije ponašanje koje bi se usudilo razlikovati od biračke mase, nosi poraz na glasovanju. I tako moral naroda postaje moralom političara i obrnuto - zaključuje pak Amir Muzur, bioetičar i profesor te pročelnik Katedre za društvene i humanističke znanosti u medicini na riječkom Medicinskom fakultetu.

A kako onda objasniti da građani gotovo 30 godina i dalje imaju isti problem s biranjem političara s kojima se prvo oduševe, pa nakon nekog vremena zaključe da su nesposobni, korumpirani i amoralni?

- Tjerate me da izgovorim onu već otrcanu definiciju da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Naravno da su političari produkt populacije, sredine i društvenih odnosa i pitanje je bi li strogo moralni pojedinci mogli uopće doživjeti politički uspjeh. Politika je umijeće mogućeg i stvar kompromisa, a strogo moralni političari najčešće su neuspješni političari... Obično se kaže da su u politici interesi vječni, a moralne vrijednosti sekundarne - govori profesor emeritus Ivan Šiber sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. "Propitivanje moralnosti je vrlo diskutabilno, ali je ipak korektiv ponašanja političara koji iz moralnih razloga podnese ostavku, iako nije kazneno odgovoran. No, smeta mi apriorno definiranje nekoga ili nečega moralnom vertikalom društva kao neupitna vrijednost. Ponavljam, moral nije univerzalan i nepromjenjiv", zaključuje prof. Ivan Šiber.

Problem je kad se naš moral počne preklapati s moralom političara istaknutih u relativizaciji morala iza kojeg buja nebriga za zemlju i njezine građane. Uostalom, još je irski dramatičar G. B. Shaw, pisac brojnih duhovitih komada, ustvrdio da "nije istina da vlast kvari ljude, nego neke budale, kada se dokopaju vlasti, kvare vlast".

Piše: Damir GREGOROVIĆ
Epidemija sagorijevanja
Hrvatska je zemlja drame i komedije, u jednom ili u više činova. Između ostalog, bilo bi zabavno da nije posve ozbiljno to što se nedavno dogodilo u Saboru, na Aktualnom satu, ali i poslije, u kuloarima i nekakvim na brzinu sazvanim tiskovnim konferencijama. Ne dvojim da znate o čemu se radi, štovani čitatelji. Jednako kao što vjerojatno znate, jer ste sve čuli i vidjeli, kako je reagirao Lino Červar na kritike ili pak kakve su reakcije na “vrući slučaj Tolušić”, sa seksom i kokainom, da prostite! Drugim riječima, mala smo zemlja za teška sranja, da budemo nekorektni, jer puno toga je odavno u Lijepoj našoj izvan kontrole, a u politici i izvan pameti. Jer što reći ne samo na rasprave u Saboru koje su skoro završile fizičkim obračunom, nego i za cjelokupnu političku arenu u kojoj je sve manje dijaloga i uljuđenosti, a sve više monologa i gnjeva prema neistomišljenicima. Morala u politici odavno više nema, a odgovornost prema izgovorenoj riječi, uz časne izuzetke, tek je još mrtvo slovo na papiru. Dojam je da smo na udaru osim epidemije gripe i epidemije burnout sindroma pa je izgaranja ne samo na poslu nego i u politici, među političarima, sve više. Biti političar doista nije za svakoga, ide se demagogijom i populizmom, pa i sve više, vidimo i čujemo, primitivizam protiv svake uljuđenosti u komunikaciji. I umjesto da imamo vođenje politike, imamo politiku vođenja. Zemlja smo prepuna politike i političara, a premalo državnika i vjerodostojnih vođa, pri čemu svoj doprinos daju i neki od medija koji lažnim vijestima i toskičnim sadržajima daju vjetar u leđa društvenom kaosu i širenju negativizma. Srećom da se u sveopćem histeričnom okruženju glas razuma još uopće uspjeva probiti da ušiju nezatrovanih populističkom i medijskom paranojom.(D.J.)

VELIMIR SRIĆA

VIŠE JE BALKANŠTINE NEGO EUROPEIZMA

 

U prošlom tekstu za Magazin dr. sc. Velimir Srića između ostalog je kazao da osobno vjeruje da nam treba politička revolucija koja će pokazati da ta djelatnost ipak može biti idealistička, pravedna, principijelna, pametna i časna.

Ako se može suditi prema posljednjim zbivanjima u Saboru, do toga vremena još ćemo se načekati... Ili nećemo, kako na sve to gledate?

- Bojim se da ćemo se načekati jer se politička scena u RH još uvijek više drži ‘balkanštine‘ nego ‘europeizma‘. S nje su uglavnom odavno ispali ljudi koji su imali pametnijeg posla, časne namjere i principijelne stavove, a posebno oni s dobrim kućnim odgojem. Časni, pošteni, pristojni i neagresivni ljudi u politici se osjećaju kao drastična manjina. Govorim to iz vlastitog iskustva. Prevladava negativna selekcija, jer u postojećem stranačkom okruženju glavni kriteriji ‘uspjeha‘ u politici nisu znanje i vizija, nego snalaženje (možemo ga nazvati i neprincipijelnost), poslušnost prema vođi i sposobnost da se što jače ‘pljuje‘ po političkim neistomišljenicima. Pogledajte bilo koju veću stranku i vidjet ćete da se njezin ‘vođa‘ u načelu okružuje slabijima i glupljima od sebe da bi među njima dobro izgledao. To tjera normalne, pametne, dobro odgojene i sposobne ljude van iz stranačke politike, a onda i iz javnog prostora koji se tada prirodno puni psovačima, primitivcima i ‘balkancima‘. Tomu pridonose i mediji, jer prečesto favoriziraju eksces i provokaciju, a ne stvaranje i vizije.

Jesmo li posljednjim incidentnim zbivanjima u Saboru dodirnuli dno parlamentarne demokracije?

- Ima li dna ako vlada uvjerenje da je u ljubavi i ratu sve dopušteno, a slično vrijedi za politiku i političare? Oni imaju moć i vlast, odgovornost da donose odluke o kojima ovisi naš život i rad, naša sadašnjost i budućnost. Bilo bi razumno očekivati da su to ljudi posebnog kova, uzvišenih osobina, besprijekornog integriteta i vrhunskih sposobnosti. No upitate li prosječnog stanovnika Hrvatske upravljaju li našim životima i sudbinama ‘najbolji od najboljih‘, ili će opsovati ili će se posprdno nasmijati. Sama riječ "političar" u nas mahom izaziva porugu i gađenje. Iskustvo nas je naučilo da se tim poslom ne bavi najbolji ljudski materijal, prije vrijedi obrnuto. Sustav vrijednosti hrvatskih političara, iako ima časnih iznimaka, može se najbolje opisati metaforom svinje - lisice. Taj je svjetonazor čudna mješavina pokvarenosti i lukavstva. On promovira na čelna mjesta ljude kojima nije strano da krše ili zaobilaze zakone, ignoriraju dobre običaje i moralne norme, lažu, kradu, varaju. Takvi se okruže poslušnicima koji im stalno podilaze bildajući im ego. Usvojili su uvjerenje da politika nije posao za anđele nego za vragove. Zar je onda čudno da su političari natprosječno nasilni, bezobrazni i jezičavi? Međutim, nije to samo problem Hrvatske. I u drugim parlamentima se psuje, svađa, prepire bez argumenata, ogovara i kleveće, čak ponekad fizički obračunava.

No, zamislimo da od sutra biramo samo one koji su duboko etični i moralni, a uz to pristojni, nenasilni i, prije svega sposobni. Oni koji misle da je to utopija moraju se sjetiti tko je odgovoran. Mi, birači. Naime, svaki narod u demokraciji ima baš onakvu vlast kakvu je zaslužio jer ju je sam izabrao. Zato se bojim da je Sabor tek žalosna preslika naših obitelji, međususjedskih odnosa, sudova, škola, poduzeća, ulice, sportskih stadiona i klubova, kulturnih ustanova... Upravo s jednim Amerikancem pišem knjigu o propasti demokracije i kapitalizma. Naš je stav da su oba modela na umoru, problem je da nije jasno što bi ih trebalo naslijediti.

Može li se, sudeći prema žučljivoj i svađalačkoj atmosferi u Hrvatskom saboru, govoriti i o burnout sindromu nekih naših političara?

- Osobe koje izgore na poslu mogu se prepoznati po nekim tipičnim stavovima. Na prvom je mjestu prepuštanje sudbini, osjećaj gubitka kontrole nad životom, poslom i sudbinom. Slijedi cinizam, podcjenjivanje smisla i vrijednosti ljudi, života i bilo kakve aktivnosti, praćen dosadom, nezadovoljstvom i osjećajem izgubljenosti. Ovakvo stanje prati osjećaj nedoraslosti zahtjevima i izazovima života. Zatim slijedi agresivnost, grubost i ružno ponašanje prema okolini, a sve kulminira potrebom za bijegom od mučne svakodnevnice, željom da se sve ostavi iza sebe i počne ispočetka. Prema ovakvoj definiciji čini se da je cijela Hrvatska ‘izgorjela‘. Kao što kaže general samoubojica u najnovijem Brešanovu filmu, ovakve države nam je dosta, idemo ju ukinuti i početi ispočetka. Očito, naši političari koji pate od burnouta, nisu sami. U to su stanje doveli cijelu naciju. Istini za volju, prema službenom izvješću Svjetske zdravstvene organizacije životni stres je danas dosegnuo razinu globalne epidemije, pa gotovo petina odraslog stanovništva razvijenih zemalja boluje od depresije.

Nedostaje li doista Hrvatskoj pravih lidera, kako u politici tako i općenito u društvu?

- Države, kao poduzeća ili pojedinci, uspijevaju ili gube, pobjeđuju ili propadaju, ovisno o tome kakve ciljeve pred sebe postavljaju i s koliko energije, pameti i upornosti ih realiziraju. Svaki uspjeh ovisi o jasnoj strategiji i sposobnom vodstvu. Nama nedostaje oboje, ali nam jednako tako nedostaje i strpljivosti. Međutim, imamo mi i Rimca i Dalića i Roglića, ali su iznimka, a ne pravilo, jer dominira negativna selekcija. Što si sposobniji, to više će te kočiti politika, glupost i hrvatski jal. Ako se i nađe dobrih vođa, oni će rijetko zalutati u politiku. Nedostatak pravih političkih lidera je i globalna pojava. Nakon Nelsona Mandele i donekle Baracka Obame, liderske se pozicije sve češće popunjavaju bezličnim birokratima ili prgavim populističkim svađalicama. O tome da nema vizija ni vizionara već pjevaju ptice na grani, a jednako tako nije moderno biti strpljiv. Zato je danas u Hrvatskoj teško vjerovati da će s vremenom sve doći na svoje mjesto. Jer čak i kad ne znamo što hoćemo, mi to želimo odmah. Jedna je od posljedica te nestrpljivosti već opisana depresija i gubitak nade. Strpljivi možda ostvaruju ciljeve sporije, ali to čine obogaćeni unutrašnjim mirom i skladom. Da bismo uspjeli, trebat će nam bolji vođe, vizija, spremnost na žrtve i strpljenje koje proizlazi iz uvjerenja da idemo pravim putem. No ja sam optimist. Sve više ljudi shvaća da smo u slijepoj ulici i jača energija za promjene. Ipak, kao što kaže aforizam, ako je teško, dugo će trajati. A ako je nemoguće, trajat će još malo duže.(D.J.)

IVICA RAGUŽ

KOMUNIKATORI KOJI RAZARAJU KOMUNIKACIJU

 

U pismu svojoj subraći jedan benediktinski opat piše: "Sancta morum elegantia... et dulcissum spectaculum angelis et hominibus." Opat zahtijeva od subraće da u razgovoru budu "sveto elegantni", da njihovo druženje bude "ljupki prizor i anđelima i ljudima". Opat želi da razgovor među monasima bude "sveto elegantan": s puno poštovanja, diskrecije, prožet igrom govora i odgovora, šutnje i razgovora, kao događaj probranih riječi. Monasi stalno trebaju tako razgovarati da njihov razgovor bude "ljupki prizor", ugodan i nenametljiv, i anđelima i ljudima.

Te misli, koje dolaze iz kršćanske riznice mudrosti, tako su moćne, a tako teške i zahtjevne, gotovo neostvarive u ovom svijetu poludjele komunikacije i ludih riječi. Današnja je komunikacija sve samo ne "elegantna", sve samo ne "ljupki prizor", kako sam i pisao u svojoj knjizi o šutnji. Sve je puno uvrjedljivih i ciničnih riječi, svi se trse biti što pametniji i zabavniji u svojem govoru, izbacuje se previše riječi bez sposobnosti za slušanje drugoga, ili pak riječi koje su krajnje beznačajne i lažne.

GOVOR ZAMUCKIVANJA
U svojem najnovijem romanu "Serotonin" francuski književnik Michel Houellebecq upozorava upravo na nesposobnost modernoga čovjeka za komunikaciju, odnosno na opasnost riječi. Glavni lik Florent-Claude zaljubio se u Dankinju Kate, s kojom je jedva komunicirao, nešto su natucali na engleskom jeziku. Ovako piše Houellebecq: "Pogrješno je misliti da dvije osobe koje se vole trebaju govoriti istim jezikom, da će se time istinski razumjeti, da trebaju razgovarati riječima. Naime, riječi ne stvaraju ljubav, nego podjelu i mržnju. Riječi malo-pomalo razdvajaju. Nerazgovjetno, jedva razumljivo zamuckivanje u ljubavi, pričanje vlastitoj ženi ili vlastitom muškarcu kao da se govori svojemu psu, stvara uvjet za bezuvjetnu i trajnu ljubav. Kad bismo se bar mogli ograničiti na neposredne i konkretne pojmove - gdje su ključevi od garaže? kada će doći električar? - još bi sve bilo dobro. Sve više od toga jest razdor, neljubav i rastava."

Brutalno su istinite ove Houellebecquove misli. Doziva nam u svijest svu zloću, nepomirenost, nesređenost ljudske duše koja se izriče u riječima koje stvaraju razdor, neljubav i rastavu. I ne samo to. Houellebecq genijalno kazuje da zapravo mnoštvo riječi, previše komunikacije, razara odnose. Previše pričamo, previše pričanjem blebećemo, kako veli Krist u evanđelju, previše tumačimo, objašnjavamo u međuljudskim odnosima, u braku, obitelji, u Crkvi, u društvu, u politici. Nije ni čudo da francuski književnik poziva nas, moderne ljude, na jedan drukčiji govor, da konačno normalno razgovaramo jedni s drugima (kao što govorimo sa psom; i od životinja možemo nešto naučiti, zar ne?), da počnemo koristiti "neposredne i konkretne pojmove", odnosno on poziva zapravo na govor "zamuckivanja" kao jedini uvjet za "bezuvjetnu i trajnu ljubav". Kako sjajno rečeno! Zamuckivanje je uvjet ljubavi i istinskih odnosa. Jer, zamuckivanje otkriva osobu koja ima duha, koja se stidljivo ophodi s riječima, koja pazi na svoje riječi, koja "u svetoj eleganciji" vodi računa o svojem sugovorniku, koja svojim zamuckivanjem pokazuje nesigurnost i ograničenost vlastite spoznaje. Treba imati na umu da su dvije velike osobe Svetoga pisma, Mojsije i Pavao, zapravo bili mucavci, zamuckivači u govoru.

Dvije su krajnosti čovjekova govora koji se protivi tomu zamuckivajućem govoru. Prvi je tzv. politički korektan govor: koriste se riječi, koje su doduše ispravne i dobro zvuče, ali koje guše život, u braku, u politici, u Crkvi itd. Drugi je govor reakcija na prvi i on se danas sve više pojavljuje u politici i u službenim medijima, a to je govor koji bih nazvao bezobraznim. Taj govor, koji se tobože poziva na izravnost, jasnoću i hrabrost kazivanja istine protiv političko korektnoga govora, zapravo je izričaj vrhunskoga egoizma: vrijeđanje sugovornika, stalni cinizam, "spuštanje", vječita akrobacija riječima kojima se dokazuje vlastita moć govora ili pisanja i kojim se želi drugoga što učinkovitije poniziti. Oba su govora lažna, neelegantna, protivna onoj logici koju sam nazvao zamuckivanje.

Oba su govora posebice vidljiva u politici i medijima u Europi, u Hrvatskoj. Još je nekako možda razumljivo, premda neprihvatljivo, da se taj bezobrazni govor pojavljuje u politici. Jer, politika je po svojoj naravi retorika, moć uvjeravanja. I tko ne govori uvjerljivo (danas bismo rekli demagoški), tko nema dar govora, nema što tražiti u politici. Uloga je filozofa, teologa i drugih intelektualaca da raskrinkavaju sadržaj političkoga govora, bilo da je on politički korektan ili bezobrazan, u njegovoj besadržajnosti, beznačajnosti i opasnosti. Ali i da upozoravaju na formu toga govora, osobito na danas rastuću kulturu bezobrazluka.

MEDIJSKA NEKULTURA
Ipak, mene puno više zabrinjava bezobrazni govor intelektualaca, napose pisanje tolikih novinara i kolumnista i to ne u tzv. tabloidima, nego u ozbiljnim medijima u Hrvatskoj. Ne možete pročitati gotovo nijedan tekst, nijednu kolumnu intelektualaca, da ne kažem medijsko-općenitih intelektualaca, a da u njima nema bezobrazluka, vrijeđanja, "spuštanja", cinizma, uvrjedljivih nadimaka za ovu ili onu osobu. Ne kažem da to ponekad i nije potrebno. Štoviše, takvo je pisanje možda izričaj onog finog balkanskoga šarma, balkanskoga mentaliteta koji ima neodoljivu potrebu da sve pretvori u jednu veliku zafrkanciju, da ne upotrijebim neelegantno drugu riječ. Priznajem, balkanska zafrkancija doista je šarmantna do određene mjere. Ali, nažalost, takvo bezobrazno pisanje zagađuje društvo, kulturu, ti "komunikatori" zapravo razaraju komunikaciju, uvode razdore, mržnju.

Da zaključim, potrebna je drukčija medijska kultura, odnosno ozbiljni bi mediji trebali širiti kulturu elegancije, kulturu zamuckivajućega govora. Problem nije, dakle, u tabloidima, kojih će uvijek biti. Ozbiljni se mediji moraju promijeniti, moraju se na sceni pojaviti drukčiji, "elegantniji" urednici medija, a time i drukčiji intelektualci. Jedino takva, nova medijska kultura moći će izvršiti pritisak i na govor političara koji, kako rekoh, po svojoj naravi teže demagogiji.

U suprotnom, preostaju nam samo riječi koje stvaraju razdor i mržnju, bezobrazna zafrkancija. Ili ipak ne? Da, za ljude duha onaj benediktinski opat možda daje nadu da je moguć jedan drukčiji govor, govor kao "sancta elegantia".

Darko Jerković
Možda ste propustili...

IZV. PROF. DR. SC. ANITA PEŠA PROČELNICA ODJELA ZA EKONOMIJU SVEUCILISTA U ZADRU

Građani o financijama uče na vlastitim pogreškama

ZDENKO ADROVIĆ PREDSJEDNIK HRVATSKE UDRUGE BANAKA (HUB)

Banke posluju u skladu sa zakonskom regulativom

S INOM NA KAVI: DRUGA STRANE DIPLOMACIJE

Duga povijest prijateljstva između Egipta i Hrvatske

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

RAZGOVOR: ANA RIMAC SMILJANIĆ/SANDRA PEPUR/JOSIP VISKOVIĆ

Posljedice potpisivanja
na brzinu ili jednog klika
mogu biti vrlo skupe

2

REPORTAŽA: KAKO SAM OSVAJAO MONT BLANC

Život je kratak,
trčanje ga čini dužim

3

HRVATSKA NARODNA BANKA

Omogućiti bolju zaštitu potrošaća