Kad govorimo o modernoj, odnosno, bolje reći, suvremenoj Hrvatskoj, kakva je ona i kakva bi trebala biti? Za odgovor na to, ali i neka druga pitanja, obratili smo se dr. sc. Hrvoje Juriću, profesoru na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Jesmo li konačno ušli u 21. stoljeće, ili smo još zaglavljeni u 20. stoljeću?
- Prije nego što odgovorim, moramo se zapitati što to znači "21. stoljeće" i "biti u 21. stoljeću". To je stoljeće odavno, najkasnije od druge polovine 20. stoljeća, sinonim za "bolju budućnost", u koju upisujemo svoja individualna i kolektivna očekivanja i nade, neka vrsta utopijske projekcije čiji sadržaj nije pobliže određen, ali svakako uključuje predodžbe svijeta koji je lišen problema dvadesetog i prethodnih stoljeća kao što su glad, siromaštvo, ratovi i nasilje općenito, rasizam i drugi šovinizmi, totalitarizmi i diktature, neizlječive epidemijske i druge bolesti, prijetnja nuklearnog holokausta, ekološka kriza i tako dalje. "21. stoljeće" je metonimija napretka na svakom planu ljudskoga života. S obzirom na to, "biti u 21. stoljeću" znači biti progresivan, odnosno težiti smanjivanju ili iskorjenjivanju svih spomenutih zala te postizanju svjetskog mira, slobode, jednakosti i pravednosti, općenito blagostanja na svjetskoj razini. Takvo "21. stoljeće" uključuje i optimizam povezan sa znanstveno-tehničkim napretkom, koji nas je, očekivalo se, trebao osloboditi svih problema. No onoliko koliko nas je znanstveno-tehnički razvoj razočarao - jer ne samo što ne rješava sve naše probleme nego i potencira neke stare i stvara nove, dosad nepostojeće probleme - toliko nas je razočaralo to "21. stoljeće". Danas, kad gotovo svako kućanstvo raspolaže tehnikom koja je naprednija od one kojom je raspolagao svemirski brod u Clarkeovoj i Kubrickovoj Odiseji u svemiru 2001., vrijeme je za otrježnjenje o pitanju 21. stoljeća. Što nam je zaista donijelo i što još možemo očekivati od njega? Naravno, bilo je naivno očekivati da će se ikakva globalna promjena dogoditi preko noći, pukom kalendarskom promjenom, ulaskom u 21. stoljeće, a sada, nakon gotovo dva desetljeća življenja u 21. stoljeću, posve jasno vidimo da od takve željene promjene nema ništa. Budući da 21. stoljeće uključuje svjetske ratove koji se vode na Bliskom istoku i u Africi, masovne migracije, stotine milijuna gladnih, azijske sweatshopove, Trumpovu Ameriku, Putinovu Rusiju i kapitalističku Kinu kao tumače demokracije, sofisticirane tehnike nadzora, rapidnu degradaciju prirodnog okoliša - da spomenem samo neke globalne probleme - mogli bismo čak doći na pomisao da 20. i 19. stoljeće nisu bili tako loši. Bar je postojala nada da bi jednom moglo biti bolje, čega u aktualnom postutopijskom dobu više nema i bojim se da u 21. stoljeću neće doći ni do kakvih radikalnih promjena u pozitivnom smislu. Uglavnom, "biti u 21. stoljeću" ne znači više ništa. Vrijeme je za "22. stoljeće"!



Gdje je po tom, i tim pitanjima, Hrvatska danas?
- Ako je "biti još uvijek u 20. stoljeću" sinonim za pasivnost, nenapredovanje ili zaostajanje u prošlosti, odnosno status quo, kao što je "biti u 19. stoljeću" sinonim za retrogradnost, odbijanje emancipatorskih napredaka iz 20. stoljeća i oživljavanje nekih prevladanih slika svijeta, onda bi se moglo reći da je hrvatsko društvo, u nekim svojim aspektima, zaglavilo u 20. stoljeću ili čak palo u 19. stoljeće. Ali ne bih baš inzistirao na tome jer, s jedne strane, Hrvatska umnogome ide u korak s europskim i svjetskim trendovima koje nazivamo "21. stoljećem", a, s druge strane, nije sve što se upisuje u ideju "21. stoljeća" automatski pozitivno. Primjerice, u područjima obrazovanja, zdravstva, rada i rodne ravnopravnosti ili glede prosječnog životnog standarda i socijalne sigurnosti, građanima Hrvatske bilo je bolje u drugoj polovini 20. stoljeća, u "zlatno doba" Jugoslavije, negoli početkom 21. stoljeća, u nezavisnoj Hrvatskoj i Europskoj uniji. Ne radi se tu o takozvanoj jugonostalgiji, nego mislim da se takva tvrdnja može i empirijski dokazati.

Kako objašnjavate to što se kod nas još uvijek vode rasprave oko Drugog svjetskog rata, partizana, Tita, komunizma, ustaša, NDH... Po tome smo, naime, još u 20. stoljeću?
- Uvjetno rečeno. Naime, opsesivno bavljenje nekim dionicama političke i ratne povijesti, a osobito prijepornim točkama i oštrim polarizacijama, nije specifikum Hrvatske. Ima toga i u Europskoj uniji 21. stoljeća, od Mađarske i Poljske, preko Njemačke i Francuske, do Španjolske i Italije. Ponekad se oživljavanjem tih sporova posredno artikuliraju neki aktualni problemi, a češće se takve rasprave i odgovarajući sukobi potiču kako bi se skrenula pozornost s bitnih aktualnih problema jer političkim strukturama svakako više odgovara da se bave povijesnim temama te nerješivim ideološkim i svjetonazorskim pitanjima, poput ustaša i partizana u Hrvatskoj ili frankista i republikanaca u Španjolskoj, nego stvarnim problemima, poput katastrofalnih posljedica kapitalističke ekonomije, koja određuje politike u svim državama, te odgovarajućim redefiniranjem demokracije, koje ide u smjeru antidemokratske biopolitičke kontrole.

Na koji bi se način Hrvati trebali suočiti s prošlošću, da konačno iziđu iz bespuća ratova, totalitarizama, ideoloških podjela...?
- Nisam od onih koji kažu da je povijest nevažna, da je to zatvorena knjiga, da sve to treba zaboraviti i okrenuti se budućnosti i tome slično. Smatram da je važno njegovati povijesnu svijest i baviti se poviješću jer stara je mudrost da oni koji ne gledaju u prošlost ne znaju ništa ni o sadašnjosti te nemaju mogućnost projiciranja budućnosti. Ali poviješću se treba baviti na kritički način, ne s unaprijed definiranih, tvrdih, nepromjenjivih, zatvorenih ideoloških pozicija. Naravno da svatko od nas, u osnovi, prihvaća određeni svjetonazor, pa u tom smislu i određenu ideologiju, ali također svatko od nas ima obavezu kritičkog promišljanja, u što spada i "suočavanje s prošlošću".



Mediji i 21. stoljeće - kako tu stoji RH?
- Sasvim dobro. A to je loše. Hrvatski mediji uklapaju se u europske i svjetske medijske trendove koje diktiraju informacijsko-komunikacijske tehnologije i kapital, što je zapravo isto. Digitalizacija i virtualizacija medija, a time i javnoga prostora, nevjerojatno ubrzava komunikaciju, ali je čini mnogo površnijom, čime se otvara neslućen prostor za manipulacije raznih vrsta. Mediji danas ne rade toliko na oblikovanju svijesti koliko na oblikovanju podsvijesti. Kada ste znali da se vijesti i komentari pišu u State Departmentu ili Kremlju, u nekoj kraljevskoj palači ili nekom centralnom komitetu, mogli ste znati trebate li im vjerovati i kako da ih čitate. Danas, u vrijeme deklarirane, ali lažne "apsolutne slobode medija", pogubili smo kriterije, odnosno potrebno je uložiti mnogo veći napor za "čitanje između redaka". Neću otkriti ništa novo kad kažem da cilj medija više nije informacija, nego je to profit. Ali ni medijski radnici ni recipijenti medijskih sadržaja više ne razmišljaju o tom temeljnom problemu. Nekako smo se navikli živjeti u tom fluidnom, medijski posredovanom svijetu i, ako uopće razmišljamo, razmišljati od sekunde do sekunde, "od klika do klika".

Mislim da je odumiranje tiskanih novina, kao i odumiranje knjige, velik događaj u povijesti čovječanstva. Odgovornost za napisanu riječ, temeljitost istraživanja i posredovanja činjenica te analitičnost i kritičnost uvijek su bili u opasnosti, taj ideal nikad nije bio dostignut, ali danas se manje nego ikad prije tomu teži. Zato radije čitam novine koje su "zaglavile u 20. stoljeću" i kojima je, ako ništa drugo, još uvijek stalo do teksta, poput njemačkog Die Zeita i Frankfurter Allgemeine Zeitunga, britanskog The Guardiana ili američkog The New York Timesa, a u našim krajevima, u široj regiji, među dnevnim novinama to su samo još ljubljansko Delo i beogradska Politika. S vremena na vrijeme čitam naš Start iz sedamdesetih i osamdesetih, pa mi se čini da više nikad neće biti tako dobrih novina. Istina, neki naši tjednici i kulturno-društveni prilozi nekih naših dnevnih novina, kao i neki internetski portali, trude se imati drukčiji pristup i prenijeti u novo vrijeme i nove medije duh žurnalizma iz njegovih najboljih dana, ali ipak sam prilično pesimističan. U tom pogledu trebali bismo težiti dvadesetom stoljeću.(D.J.)