Magazin
USPOREDNI INTERVJU

Andrea Feldman: Potreban je novi pogled i na razdoblje komunizma i na cijelo 20. stoljeće
Objavljeno 25. kolovoza, 2018.
DR. SC. ANDREA FELDMAN IZVANREDNA JE PROFESORICA POVIJESTI NA UČITELJSKOM FAKULTETU SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Od rada "Elementi identiteta - Hrvatska pred izazovima 21. stoljeća", koji potpisuje dr. sc. Andrea Feldman, prošlo je 16 godina. U međuvremenu je Hrvatska promijenila nekoliko vlada te postala punopravna članica Europske unije.


Jesmo li unatoč pripadnosti EU-u još dijelom "zaglavljeni" u 20. stoljeću?


- Podsjetili ste me na tekst koji je nastao u trenutku "milenijskog iščekivanja", jer je postojala potreba da se s jedne strane ne samo rekapitulira 20. stoljeće nego i istaknu očekivanja od novog tisućljeća. Ideja je bila razmisliti o hrvatskom identitetu na pragu novog tisućljeća, i kako jednu staru naciju predstaviti svijetu u novim okolnostima. Sugerirala sam da će područja u kojima treba osnivati svoj identitet, sliku o sebi, biti ekološka pitanja (koja bi osim zaštite okoliša i prirodnih resursa zaštitila i tradicijske vrijednosti, kulturnu baštinu, tradicijsku arhitekturu i zanate), demografska pitanja i pitanje sudjelovanja žena u političkom i društvenom životu. Po svim tim pitanjima tamo smo gdje smo bili i na početku stoljeća. Nismo daleko odmaknuli, a što se demografije tiče, još smo u goroj situaciji.

 

Kao povjesničarka, kako objašnjavate to što se kod nas još uvijek vode rasprave oko Drugog svjetskog rata, partizana, Tita, komunizma, ustaša, NDH...? Po tome smo, naime, još u 20. stoljeću?


- Sudeći po generacijama studentica s kojima dolazim u doticaj, a koje su rođene nakon 2000., one nemaju pojma o terminima koje navodite. To je porazno za povjesničare, za samu disciplinu i za naše školstvo, ali to je realnost s kojom se suočavam početkom svake akademske godine. Nakon osnovnog i srednjeg obrazovanja, nakon što su bar dva puta slušale povijest kao predmet i prolazile kronologiju događaja od antike do proglašenja hrvatske nezavisnosti, brucošice ne prepoznaju osnovne termine i nisu pripremljene za najjednostavniju raspravu na seminaru. Sve te lažne debate koje se vode u javnosti, a posebno na društvenim mrežama, posve su promašene i služe samo trovanju javnog prostora. Moj je dojam da takve besplodne rasprave samo perpetuiraju predrasude i ne pridonose saznanjima o naravi totalitarnih režima i njihovim pogubnim posljedicama za hrvatsko društvo i državu.

 

NEMA LAKIH RJEŠENJA

 


Na koji bi se način Hrvati trebali suočiti s prošlošću, da konačno iziđu iz bespuća ratova, totalitarizama, ideoloških podjela...?


- Prije petnaestak godina razgovarala sam s Joachimom Gauckom, nekadašnjim disidentom i bivšim predsjednikom Njemačke, a tadašnjim povjerenikom za Saveznu upravu nad tajnim dosjeima, koji je nadgledao otvaranje i korištenje arhiva STASI-ja, i tada smo zaključili kako je suočavanje s prošlošću važan korak u ozdravljenju svih društava s iskustvom totalitarizma. Za razliku od Hrvatske, u Njemačkoj su taj proces vodili disidenti, protivnici i žrtve komunističkog režima. Kod nas su protivnici i žrtve komunizma, još uvijek to - protivnici i žrtve, koje se na razne načine još uvijek ponižava. Ne vraća im se imovina, a javna rasprava o Zakonu o zaštićenim najmoprimcima to je sasvim otvoreno pokazala. No ne mislim da suočavanje s prošlošću, kako god provedeno, nužno vodi prekidanju ideoloških podjela. Ideološke podjele dio su demokratskog života svakog društva, i rijetko će se neki konzervativac složiti s liberalom, ili socijalistom, o bilo kojoj političkoj temi, problemu i načinu njegova rješavanja. I to je u redu, sve dok ni jedan od njih ne poziva na nasilje, dok god ostaju u okvirima demokratske rasprave, a pravila su jednaka i vrijede za sve. Veći je problem neznanje, doslovno nikakva obaviještenost o ključnim temama naše povijesti i nedostatak temeljnih istraživanja. Nakon više od pola stoljeća ideologizirane historiografije, potreban je novi pogled ne samo na razdoblje komunizma nego i na cijelo 20. stoljeće. Kod nas se povjesničari ne natječu svojim istraživanjima, originalnošću svojih teza i kvalitetom argumentacije, nego beskorisnim nadvikivanjem u medijskim sučeljavanjima. Zar nije indikativno da (za neke) najvažniji Odsjek za povijest FFZG nije dobio ni jedan projekt Hrvatske zaklade za znanost? Ali zato svakog tjedna uglednici s tog odsjeka u novinama i portalima recikliraju svoje sasvim banalne ideje. Najvažnije je omogućiti najslobodniji pristup arhivskoj građi i prepustiti motiviranim znanstvenicima da istražuju po svom interesu. To pretpostavlja i političku akciju. Odgovorna vlada treba uvjetovati Srbiji ulazak u EU povratom svih arhiva i dokumentacije koja je otuđena, još od završetka Drugog svjetskog rata, i koja se nalazi u Beogradu. A što se komunističkog razdoblja tiče, potrebno ga je kritički istražiti i utvrditi činjenice o tom izuzetno kompleksnom i štetnom režimu, koji usprkos tomu i danas ima svoje zagovornike.

 

S obzirom na to da smo ipak u 21. stoljeću, postoji "kritična masa", recimo tako, onih, napose mladih, koji su svjesni vremena u kojem živimo, no može li pritom i društvo u cjelini, uključujući i državu, politiku, vlast, odbaciti loše strane prošlosti i prihvatiti konačno blagodati budućnosti, prihvatiti izazove razvoja, umjesto nazadovanja?


- Prošlost ne možete mijenjati, ali je treba poznavati. To je i poruka onima koji se zalažu za dokidanje povijesti i drugih humanističkih disciplina iz nacionalnog kurikuluma. Horacije je jednom primijetio kako ljudi bez znanja o povijesti ostaju zarobljeni u mentalnom stadiju djeteta. Znati vlastitu povijest znači - odrasti. Bez obzira (i baš zato) na to što prošlost nikada nije jednostavna, pravocrtna, nego je složena, i musava, baš poput sadašnjosti.


A što se budućnosti tiče, nema i ne može biti lakih rješenja. Ako su i jednostavna, nisu laka. Na primjer, jednostavno je odlučiti se za nezavisnost, liberalnu demokraciju i tržišno gospodarstvo, ali je teško na tim načelima izgraditi uspješnu privredu, snažne i učinkovite institucije i samosvjesne građane. Blagodati budućnosti neće padati s neba, kao one poslovične pečene kokoši. Ne možemo napredovati kao država, a ni kao pojedinci bez napornog rada, bez nagrađivanja najboljih, bez svijesti da samo potičući najbolje možemo izići iz problema u koje su nas, budimo sasvim svjesni, doveli najgori među nama. Moja kritika političkih elita počiva na uvidu u njihovu nesposobnost, gramzivost, perpetuiranju lijenosti, uskogrudnosti i ulagivanju autoritetima. Tko se odlučivao za politički aktivizam od neovisnosti do danas, posebno u tzv. velikim strankama? Uglavnom su to bili aparatčici, ljudi bez naročitih svojstava, činovničkog i nimalo inventivnog mentaliteta, koji su se ipak pokazivali kreativni kada je bilo potrebno zaštititi vlastite pozicije. Naši zakoni, u kombinaciji s jednako tako birokratski inspiriranim tzv. europskim zakonima, malo su učinili kako bi olakšali život poduzetnicima, obrtnicima, poljoprivrednicima, kako bi potpomogli privatnu inicijativu, inovatorstvo i industriju. Ali izbaciti nesposobnog državnog službenika s posla, to je nemoguće. Ništa ne bi tako pridonijelo reformi javne uprave, kao mogućnost otkaza činovnicima.

NAROD TREBA ODLUČIVATI

 


Za kraj jedno konkretno pitanje: Potpisali ste dva referendumska pitanja Građanske inicijative Narod odlučuje. Zašto, koji su razlozi?


- Jednostavno jer vjerujem u demokraciju. Građani moraju intenzivnije sudjelovati u izbornom procesu. Previše smo novca, vremena i energije utrošili od devedesetih do danas na tisuće projekata kojima smo željeli postići aktivnije sudjelovanje građana u demokratskom procesu. Sada, kada su se građani angažirali, jasno pokazali što ih zanima i što žele, političari su se ispriječili i pokušavaju s jedne strane zaustaviti ili bar usporiti referendumski proces, a s druge strane prikazati te inicijative kao nazadnjačke, populističke, opasne za društvo. Ne moramo dijeliti ista politička uvjerenja kako bismo utvrdili da će predložene promjene pospješiti demokratsko odlučivanje, transparentnost i otvorenost ne samo unutar različitih političkih stranaka nego i u političkom sustavu u cjelini. Političke elite, prije svega političari HDZ-a i SDP-a, u posljednjih dvadesetak godina učinile su sve da građanima omrznu svaki politički angažman. Ogrezle su u autoritarnosti, negativnoj selekciji stranačkog kadra, političkoj korupciji i nepotizmu. Umjesto da podrže građanske inicijative koje pridonose demokratizaciji zemlje, najviši dužnosnici prijete svojim članovima i kad izravno ne vrijeđaju građane, govoreći im kako su nepismeni i slabo obaviješteni, pozivaju na pasivnost.

 

Predstavnici nacionalnih manjina, koji imaju zagarantirana mjesta u Hrvatskom saboru, slijedom te iste logike postali su dio korupcijske hobotnice. Zapošljavaju svoju djecu i žene u javnim službama, čak i na dužnosničkim pozicijama, često time uvjetujući podršku vladi i proračunu. Obnašaju višestruke dužnosti isprepletene sukobom interesa, i nerijetko sami sebi dodjeljuju znatna financijska sredstva, cinično se opravdavajući zakonima koji sve to omogućavaju. Kako to da u javnosti nitko ne raspravlja o nastanku, padu i državnom iskupljivanju Tesla Banke, u kojoj je jedan od viđenijih manjinskih predstavnika igrao važnu ulogu? Predložena promjena izbornog zakona otklonit će od njih teret odlučivanja o vladi i proračunu i animozitet koje njihovo političko trgovanje u Saboru izaziva.(D.J.)

Možda ste propustili...