Pripremio: Adrian ANDREJEK

Zanosna glumica Sofia Boutella glumi u zadivljujućem, visokotehnološkom trileru koji prožima klasični istoimeni roman Raya Bradburyja s izrazitim senzibilitetom 21. stoljeća, “Fahrenheit 451” u produkcji HBO Filmsa. U budućnosti u kojoj su mediji opijati povijest je prepravljena, a "vatrogasci" pale knjige, Sofia glumi mladu doušnicu koja je na uvjetnoj slobodi zbog podupiranja onih koji cijene književnost i povijest.

Gospođica Boutella rođena je u Alžiru.

Počela je plesati u dobi od samo pet godina. Njezina obitelj preselila se u Francusku kad je imala deset, a u tinejdžerskim godinama počela se profesionalno baviti plesom. Kao plesačica išla je na svjetske turneje, čak je nastupala i s kraljicom popa Madonnom. Njezin posljednji plesni angažman bio je na ovogodišnjem Super Bowlu. Kao glumicu pamtimo je iz filmova kao što su “Ulični ples 2”, “Zvjezdane staze: S one strane”, “Atomska plavuša”. U nastavku slijedi intervju sa Sofijom Boutellom koji nam je osigurala HBO Adria.

Živite li sada u Parizu?

- Ne, posljednjih dvanaest i pol godina živim u Los Angelesu. Kad sam ondje, baš uživam!Ali često ste odsutni. Je li to teško?- Nije, ali imam nomadsku obitelj koja je proputovala cijeli svijet i mislim da imam to u krvi. Kad sam bila malena, otac mi je govorio: “Pođi gdje te život odvede – ne pripadaš meni i svojoj majci.” To je najbolja stvar koju mi je netko u životu rekao. Te riječi dale su mi hrabrosti. Upoznala sam mnogo ljudi kojima nedostaje njihov dom čim iziđu iz zone komfora, što je u redu za njih i poštujem to. No osobno jedva čekam svaku priliku da odem.

Nedostaje li vam obitelj?

- Mnogo. Iznimno smo bliski i vrlo sam im zahvalna na tom savjetu. To je dar, zar ne? Jedina je mana što ne znam kako odgovoriti ljudima kad me pitaju gdje je moj dom. Osjećam da sam dio cijelog svijeta i da pripadam Zemlji. Alžirka sam – ponosna sam na rodno mjesto i korijene, ponosna sam na Francusku, u kojoj sam odrasla, ali ipak osjećam da sam odsvuda. Mislim da se ne želim vraćati u Pariz ili Alžir. Osjećam da trebam nastaviti posjećivati mjesta u kojima nisam bila.

Jeste li pročitali knjige Raya Bradburyja prije ovog filma?

- Nažalost, nisam, i iznenadile su me. Razgovarala sam s jednom ženom koja je također odrasla u Francuskoj - oni su imali tu knjigu za lektiru u srednjoj školi! Čudno, nisam čula za nju ni kad sam studirala. Kad su mi dali scenarij za film, pitala sam se kakva li je knjiga na kojoj se radnja temelji. Stoga sam je nabavila i pročitala prije prve audicije. Oduševila me i fascinirala na prvi pogled, posebice činjenica koliko je ta knjiga ispred svog vremena.

Plesali ste s Madonnom, zar ne? Plešete li još uvijek onako iz gušta, za svoju dušu?

- Tako je, devet godina plesala sam s Madonnom na njezinim koncertima. Mnogo toga sam od nje naučila - sjajna je žena. Doista naporno radi i stalo joj je do toga što radi. Što se drugog dijela pitanja tiče, plešem iz gušta u klubu samo kad popijem koju čašicu više. (smijeh) Ma, ne, šalim se... Previše bih se brinula da sam ponovno počela uzimati satove plesa - htjela bih poboljšati svoje plesne vještine. Ponovno bi mi priraslo srcu, utjecalo na mene i oduzimalo mi previše vremena. Nisam prestala plesati zato što sam se htjela maknuti od toga, došlo je prirodno.Plesu ću se vratiti jednom kad budem spremna.