Britanski glumac Mark Strong (54), probio se dramom iz 90-ih “Our Friends in the North”. Redovno se pojavljuje na TV-u u serijama kao što su “Prime Suspect”, “Sharpe's Mission” i “Band of Gold”. Tijekom 2004. nominiran je za nagradu BAFTA za ulogu Harryja Sparksa u gangsterskoj seriji “The Long Firm”. Glumio je u filmovima “Tijelo od laži”, “Syriana”, “Dečko, dama, kralj, špijun”, “Zero Dark Thirty” i “Kingsman: Tajna služba ”. Živi u Londonu sa ženom Lizom koja je producentica. U novom napetoj seriji “Država u državi”, glumi umirovljenog špijuna Maxa.

Ovo Vam je nakon dužeg vremena prva TV serija. Što Vas je vratilo na male ekrane?

- Da budem iskren, priča. Mislim da je televizija u tome najbolja. Na TV-u ne možete zaobići dobru naraciju, jer ljudi imaju daljinske i mnogo različitih kanala s mnogo sadržaja. Vrlo je jednostavno, ako im se ne sviđa, neće to gledati. Snimao sam filmove i shvatio sam da su najbolji scenaristi prešli na TV, što nije iznenađenje ni za koga. Ali ako se pojavi prava priča, rado ću je snimiti i zato čitam mnogo scenarija. Imao sam sreću da me obasipaju ponudama i ova je bila najuzbudljivija. Doista je bio pitak scenarij. Htio sam saznati što će se dogoditi. Sviđalo mi se što se radnja odvija između Beiruta, Francuske i Engleske. I vremenski je radnja dobro posložena. Ima dijelova iz prošlosti i ne šopaju vas naracijom. To nije priča za tupave, slojevita je i morate se usredotočiti, a to ja osobno volim.

- Kad snimate filmove, imate 15-20 dana za snimanje u razdoblju od nekoliko tjedana. Vrlo je primamljivo tako snimati kad imate obitelj i ne odvajate se od nje na dulje vrijeme. Recimo, upravo sam snimio film u Torontu. Snimanje je trajalo šest tjedana. Ja sam radio pet s prekidima. Morate dobro razmisliti hoćete li se posvetiti nečemu što traje tri-četiri mjeseca, posebno ako je u inozemstvu. Ali kao što rekoh, to mi je posao i “Država u državi” bio je najzanimljiviji projekt, uključujući i scenarije i htio sam sudjelovati. Da, to je duža obveza, ali ako je projekt dobar, lakše je obvezati se. Serija se odvija na jugu Francuske, u Londonu i Beirutu u različitim razdobljima. Pyrenees je u sadašnjosti, Maxov novi život u Francuskoj. Londonski je dio također smješten u sadašnjosti. Odjel ga izvlači iz mirovine da obavi još jedan, posljednji posao i u prvih nekoliko epizoda shvatite da postoje dva razdoblja.

Snimali ste u Maroku koji predstavlja suvremeni Beirut. Kako Vam se činio?

- Sjajno! Tu činite stvari koje ne možete nigdje drugdje. Uz dužno poštovanje, on je gotova lokacija i snimali smo mnogo toga in situ, a ne u skladištima, ili pred zelenim ekranom i u tome je golema razlika. Prašnjavo je i vruće, a takvi su Beirut i Libanon pa smo imali i sve to.

Serija “Država u državi” dotiče neke važne političke probleme?

- Politika je više u miješanju Zapada na Bliskom istoku. Moral i etika toga i onoga što danas prepoznajemo kao posljedice rata u Iraku. Govori o raspadu, a to trenutačno doživljavamo pa je stoga nevjerojatno suvremeno. Nije riječ o lokalnoj politici, to je politika preuzeta sa svjetske pozornice.

Kakav je Max špijun?

- Stari špijun. Nekada je bio vrlo uspješan, jedan od najboljih, kažu, ali sad je u mirovini. U mirovinu je otišao prije deset godina, ima novu obitelj i izišao je iz igre. Događaju mu se neke stvari koje ga vraćaju u tu igru i on je dobar u svom poslu, ali to nije radio deset godina i u posao unosi poglede starca. Moral i etika i svakodnevno nasilje koje je dio posla, odjednom su sagledani iz perspektive zrelog čovjeka, a ne mladića.

Nude Vam više špijunskih uloga nego većini glumaca. Tražite li nešto u scenariju zbog čega pristajete na takve uloge?

- Sukob. Ako je netko u sukobu, tada imate zanimljivu igru. Špijuni su zanimljivi. Ne znam zašto ih u novije doba ima toliko. Mislim da je važna instantna drama. U špijunskom svijetu ima povjerenja, izdaje, nasilja, oružja i prijevare. Drama je već unaprijed uključena. Glumio sam mnogo špijuna. Možda je zanimljiva njihova slojevitost, a Max se tu ne razlikuje. On pokušava živjeti svoj život i pobjeći iz nečega što smatra pogrešnom igrom. Ali nema izbora, mora počiniti ono što bi normalni ljudi smatrali zločinom kako bi riješio problem i vratio se svojim dvjema kćerima.

Je li on bondovski lik?

- On je prljavi James Bond. James Bond ima replike, spravice, otmjeni izgled. Max je više u blatu i prašini i mora se snalaziti. Matthew spominje taj analogni špijunski svijet koji nas zanima. On je zanimljiviji od digitalnog svijeta. “Syriana” se bavila idejom tehnologije zbog koje su ljudi prestali komunicirati. Špijuni više ne razgovaraju o tome što se događa, jer se sve odvija s pomoću dronova i računala. Clooneyjev je lik bio paradoks iz prošlosti koji je mislio da s ljudima može razgovarati. Mi se vraćamo u taj svijet u kojem su ljudski odnosi važni i nisu svedeni na računala i dronove.

Jeste li istraživali za svoju ulogu špijuna?

- Teško je, jer su oni kao špijuni veoma tajnoviti. Zato je problem saznati kako žive. Meni je teško shvatiti da netko može živjeti takvim dvostrukim životom. Zacijelo je užasno pridržavati se toga. Ne mogu se pouzdati u to što mislim da bih trebao odglumiti. Moram se postaviti u taj položaj, zamisliti da su mi djeca u opasnosti i ja moram to učiniti. Kako bih se osjećao? Zato je istraživanje teško. Ali mogao sam raditi s oružjem i to doista jesam. Mogu raditi i kaskaderske scene, ali ako razgovarate s većinom špijuna, reći će vam da u njihovu poslu nema mnogo pucanja, borbi i trčanja kao što vidite u filmovima. Ipak, potreban vam je dramatični element. Oni vjerojatno obrađuju mnogo više papirologije od mene. Ali ja znam za MI6 i koncept Odjela koji je sastavljen od ljudi iz MI6 i CIA-e. Razumijem da postoje ljudi iza scene koji nadziru tajne operacije.

Kako se uspijevate prebaciti iz jedne uloge u drugu?

- Sad sam već navikao na to. Još u Pragu sam se mnogo pripremao za štokholmski film. Svaki slobodni trenutak pripremao bih se za sljedeći film, tako ostajete zainteresirani za različitost i snimate različite filmove. Nemam neka čvrsta pravila o tome hoću li snimati filmove sa superherojima ili ne. Neki su veliki i napuhani i prođu loše, drugi dođu niotkud i briljantni su. Govorim o “Čuvarima galaksije” koji je fantastičan. Ako mi dođe takvo što, to bi vrijedilo snimiti. Ali teško je unaprijed znati hoće li nešto doživjeti uspjeh ili neće. Nitko ne ide raditi s mišlju da film neće uspjeti. Uvijek mislite da će sve biti dobro, a ako nije, to je zbog toga što u tome fantastičnom poslu ima mnogo slojeva – osvjetljenje, kamera, gluma, dijalog, da nitko ne bude ozlijeđen, sinkronizacija… Cijeli taj cirkus ima cilj da film bude dobar, zato je on zanimljiv i zato trčimo za njim. Bar ja zato to radim.