Magazin
USPOREDNI INTERVJU

Đurđa Knežević: Agresiju nitko ne priznaje, ali broj žrtava sve više raste
Objavljeno 24. veljače, 2018.
Književnica, publicistkinja, politička aktivistica, pionirka feminizma u Hrvatskoj, autorica knjige “Feminizam i kako ga steći”

Na prosvjedu “Sluškinje ustaju za ratifikaciju Istanbulske konvencije” na zagrebačkom Cvjetnom trgu, aktivistica, osoba iz javnoga i kulturnoga života, između ostalog upozoreno je kako svakih 15 minuta u Hrvatskoj jedna žena bude zlostavljana.

Slušamo da je situacija u Hrvatskoj kad se radi o pitanju prava žena i nasilja nad ženama dramatično loša. Ako jest, tko je za to najodgovorniji?

- Ne bih trenutnu situaciju nazvala posebno dramatičnom, ona je, naime, permanentno dramatična. Nominalno, postoje kakvi-takvi zakoni, Vladina tijela, pravobraniteljstvo, saborski odbor, stranke se zaklinju u prava žena, no u praksi sve to ima malo značaja i još manje efekata. To što je situacija s obzirom na položaj žena u društvu već duže vremena loša, umnogome je rezultat društvene klime u kojoj su se, zbog raznih faktora, urušile društvene norme, pa se ni na nasilje uopće ne gleda kao na ozbiljniji problem. To nam je na kraju nasljeđe rata, a da nakon njegova svršetka, s nasiljem koje se pritom događalo nismo kao društvo sveli račune. Uz to, i istovremeno, društvo nam je u permanentnom procesu repatrijarhalizacije, u tom kontekstu nasilje prema ženama je, od rata naovamo, još i više pojačano. Tomu u prilog ide i djelovanje Katoličke Crkve i nekih društvenih grupa, uostalom tijesno vezanih uz Crkvu, k retradicionalizaciji položaja žena u društvu, težnja da ju se vrati u obitelj, dakle iz otvorenog, društvenog prostora u zatvoreni, obiteljski. Neskriveno se ide na koncept žene kojoj je primarna uloga i mjesto ljudskog ostvarenja u privatnom prostoru i, dakako, micanje iz javnog. Takve misli i naputke o ženi slušamo već jako dugo, posljednjih dana čuli smo čak i glas o utemeljenosti nasilja nad ženama u Bibliji, te bi time ono trebalo biti prihvatljivo, a sve iz usta dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta. Ništa bolje nisu ni stranke, naime, nasilništvo prema ženama nije automatski diskvalifikativ za ikakvu političku poziciju.

U LOŠEM POLOŽAJU

Kakav je danas općenito položaj žena u RH?

- Da ste prije deset, dvadeset godina pitali kakav je položaj žena u RH, odgovor bi i tada i sada bio više-manje jednak. Dakle, žene su i dalje slabo zastupljene u tijelima vlasti, od lokalnih do državne, žene i dalje primaju u prosjeku manju plaću nego njihovi muški kolege za istu vrstu rada. Žene su i dalje jedva postojeće u upravnim tijelima tvrtki, kako državnih tako i privatnih. Žene i dalje imaju u svojim rukama mnogo manje privatne imovine. Žene su i dalje neusporedivo najveće žrtve nasilja, osobito obiteljskog. Odgovor je dakle kratak, položaj žena u RH je loš i dugog trajanja. Zašto je to tako, kako je formiran i, što je osobito važno, kako se održava sustav koji omogućuje perpetuiranje lošeg stanja, time se malo tko bavi (od onih na vlasti preko stranaka do feminističkih grupa), a bio bi to prvi korak do nalaženja načina kako da se stanje promijeni. Pa čak i kad se pojave prijedlozi kvalitetnijeg normiranja i politike protiv nasilja, Crkva i desnica zvone na uzbunu zbog “rodne ideologije” i faktički zahtijevaju da žene ostanu vezane uz tu podređenu društvenu, doista rodnu ulogu onih koje se brinu o djeci, kući, mužu...

Nasilje je, međutim, tek najvidljiviji i doslovno najbolniji oblik narušavanja ljudskih prava žena, i dodajmo, ljudskog dostojanstva. Razumljivo je stoga da smo na njega najosjetljiviji. No nasilje je, zapravo, rezultanta svih maločas pobrojenih oblika nepriznavanja prava žena, ono je fizička (u najdoslovnijem smislu) i simbolička potvrda dominacije jednog spola nad drugim. Upravo zbog tog pokazivačkog karaktera tko je gazda u kući, poduzeću, autu, na zemlji i u zraku... nasilje, bilo fizičko ili psihičko, bilo ponižavanje kroz navodni humor, naravno seksistički, jest “omiljeni” alat, izražajno sredstvo muških šovinista, mizoginih mačista i sličnih. I tu, bar sudeći prema tome čega smo se sve naslušali od naših predstavnika, nema razlike između Sabora i seoske birtije.

Kako komentirate lavinu optužbi za nasilje pokrenutih iz Hollywooda? Na svjetlo dana i u medije izlaze i stari slučajevi...

- Ovdje treba biti jako oprezan u prosudbi. Istina je da je sve nekako holivudski, da se radi o svijetu slavnih i bogatih, dakle, golema većina žena je tu ispod radara, no ipak, o tim stvarima treba govoriti i nikada nije previše. Previše je to što im se događa. Ipak se tu radi o odnosima moći, koju u toj branši, kao i svagdje, drže muškarci i mogu je ovako zlorabiti. Također, činjenicu da u javnost izlaze stvari koje su se dosta davno dogodile lako je razumjeti, imajući u vidu višestruki strah zlostavljanih. Strah od ugrožavanja karijere do straha da im se neće vjerovati ili, a to se osobito rado čini, omalovažavanja same stvari. Nije bilo odnosa, samo joj je pokazivao, dirao ju je, ali nije... itd. Lako je razumjeti da u trenutku kad netko, ili još bolje, više njih iziđe s optužbama i kad se nasluti mogućnost da ih se shvati ozbiljno, i druge se onda osmjele i iziđu sa svojim iskustvom.

Prisutna su tu i pitanja druge vrste. Što, naime, ako je gesta (zagrljaj, tapšanje po ramenu...) doista prijateljska? Hoćemo li se lišiti taktilnosti u odnosima i time ih sasušiti? Mislim da se to ne bi smjelo dogoditi, no treba imati u vidu neke stvari. Pitanje je tu i signala. U taktilnom odnosu obje strane jako dobro prepoznaju znakove i poruke, i ako jedno od dvoje ne pristaju, to doista mora biti granica koju se ne smije prelaziti. I to bez obzira na to je li “poruka” bila doista samo prijateljska ili seksualizirana. K tome, žene su, sudeći po čini se zacementiranim patrijarhalnim ulogama, pasivne, pa su neusporedivo izloženije što prijateljskom što seksualiziranom grljenju, tapšanju koljena, štipkanju, pipkanju..., da o verbalnim akrobacijama na račun žena i ne govorim.

PROBLEMI FEMINIZMA

Je li doista u tijeku rat spolova, kako neki tvrde okrivljujući feminističke udruge, između ostalog, i kamo sve to vodi?

- Kad bismo prebrojili sve te mrtve žene, djevojke, sve silovane i pretučene, dobili bismo broj žrtava koji, i količinom i opisom, odgovara nekom ratnom stradanju. Zapravo bi se na temelju toga moglo reći da se nešto doista vodi, ne baš rat, da bi bio rat, trebalo bi da druga strana uzvrati obrambenom silom. Radi se o jednostranoj agresiji, i ona se vodi prilično nekonvencionalno, nitko je ne objavljuje, nitko je ne priznaje, pa uglavnom i ne uočava, ali žrtve su neporecivo tu. Za to doista nisu krive feminističke udruge, nisu one proizvele žrtve, već upozoravaju na njih i na zastrašujuće razmjere. Zapravo, bilo bi dobro da se radi o ratu, to bi značilo da se pokrenulo nešto protiv te sile omalovažavanja i maltretiranja žena.

Uređivali ste feministički časopis Kruh i ruže. Kakvo je danas stanje s feminizmom u RH, kako se gleda na feminizam u društvu kakvo je hrvatsko?

- Slično je ovdje kao i drugdje u svijetu, to jest, feminizam iz 60-ih, 70-ih danas je izgubio subverzivnost, došlo je do cijepanja na bezbroj tema, i u tom je procesu zapravo depolitiziran. Izgubio je značenje političkog pokreta, a pretvorio se u neku vrstu sindikata. Još jednom se podijelio na teorijski i aktivistički, što u praksi izgleda tako da je gotovo dokinut doticaj između ta dva dijela. I dok se (u svijetu) teorijski povukao na univerzitete i institute, a zapravo je vrlo plodan i vrlo zanimljiv, u nas je rudimentaran. Mi nemamo neovisno kritičko mišljenje, već se radi o produžecima nekih aktivističkih preokupacija plus politika ženskog identiteta. Aktivizam je, pak, ostao na nekoliko prastarih fraza, danas posve neadekvatnih vremenu u kojem živimo. Hrvatska tu nije iznimka i stanje je, nažalost, poražavajuće. Ništa od ključnih problema nije ni ozbiljnije tematizirano. I dalje nemamo sistem sigurnih kuća, zakon o kvotama za žene u politici je toliko loš da nije niti očekivati da bi ikako mogao djelovati. Dakle, nema žena u politici, u sindikatima (ne svim) postoje tek nemoćne jezgre organiziranih žena, koje rade više na mišiće pojedinki nego što je to volja sindikalnog članstva, u strankama postoje ukrasna tijela kao udruga žena Katarina Zrinska pri HDZ-u i Forum žena u SDP-u. Prve se bave retradicionalizacijom uloge žena, sukladno stranačkim programima, druge se, ako se može suditi po onom što vidimo u javnosti, ne bave ničim.

Sukladno takvom stanju, građani Hrvatske, koliko se može zahvatiti praćenjem medija (nije mi naime poznato da je u nas provedeno istraživanje o toj temi), gledaju na feminizam uglavnom s nerazumijevanjem koje opet ima svoje polazište u svjetonazoru svakog pojedinca. Desni, katolički građanski korpus vidi feminizam kao podrivanje tradicionalnih vrijednosti (dom, obitelj, Crkva), iako, mogu biti mirni. S ovakvim feminizmom sve od toga daleko je od ugroženosti. Građani, uvjetno rečeno, s centra i lijevog dijela političkog spektra, pokazuju jednako duboko nerazumijevanje feminizma, ali će od feminizma uzeti ono što im u nekom trenutku odgovara, to jest, ako misle da mogu pokupiti političke poene. Feminizam je i za jedne i za druge, kao i za golemu većinu građana, krajnja nepoznanica i naprosto gnjavaža. Nemalim je dijelom to zasluga i nas feministkinja u Hrvatskoj, ali to je druga priča.(D.J.)

Aktivizam je ostao na nekoliko prastarih fraza, danas posve neadekvatnih vremenu u kojem živimo. Hrvatska tu nije iznimka i stanje je, nažalost, poražavajuće.

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana