Žene su se u vrlo kratkom razdoblju obukle u sluškinje. Prvi put tijekom posljednjeg dana zasjedanja Sabora i zimske stanke 2017., kada se vidjelo da od ratificiranja Istanbulske konvencije neće biti ništa, iako je premijer Andrej Plenković najavio ratifikaciju, dok je drugi put to bio nastavak aktivističke borbe i podsjećanje da je svaka nova žrtva obiteljskog nasilja, a obiteljsko nasilje ne trpe samo žene već i djeca, pa i kolektiv, s pečatom i potpisom vladajućih elita.

Sluškinjina priča, iako nastala prema istoimenoj knjizi, a potom i ekranizirana, uvelike prikazuje pomak od fikcije prema stvarnosti s kojom se danas susreću žene, prikazujući ženu kao objekt, instrument i sluškinju.

Uzimajući u obzir povijest, tradiciju i općenito društveni kontekst, što se može zaključiti o položaju žena?

- Žena je kroz povijest imala određenu ulogu u društvu, ponajviše se njezin doprinos temeljio na "brizi o obitelji", što nam govori i paradigma "kako iza svakog uspješnog muškarca stoji žena" ili "žena drži tri ćoška kuće". U prilog tome idu generacijski obrasci patrijarhalnog društvenog uređenja u kojem su žene zadužene za reproduktivne, a muškarci za produktivne poslove. Muškarcima se pripisuju otvorene, vanjske sfere koje nisu vezane uz kućanstvo, a ženama privatne i unutrašnje sfere. Stoga u odnosu spolova ne možemo više govoriti o polarizaciji, nego o hijerarhiji gdje se muškarac u odnosu prema ženi konstituira kao nadređeno biće. Primjere za navedeno susrećemo svakodnevno i obiteljsko nasilje više nije određeno uz socioekonomski i obrazovni status, pa tako ni uz određeno geografsko područje. Osim poteškoća s kojima su se susrele i ostale zemlje istočne Europe u uspostavljanju institucija modernog društva nakon propasti komunizma, hrvatsko je društvo, dodatno, svoju modernizaciju uspostavljalo u okolnostima rata. Patrijarhalni odnos socijaliziran je u hrvatskom društvu dugotrajnim djelovanjem plemenskog i zadružnog sustava hijerarhijskog autoriteta, tj. muškarca općenito. Sam je rat situacija koja ljude, neovisno o njihovu htijenju, nužno spolno dihotimizira. Muškarci su ratnici, a žene čuvarice doma i roditeljice. Očekivanje demografskih gubitaka kao posljedice rata, suočavanje s posljedicama denataliteta u Hrvatskoj, pridonose pronatalitetnoj populacijskoj politici koja do sada nije donijela konkretne rezultate, već, naprotiv, kretanje prirodnog prirasta stanovništva rješava se uglavnom "na trošak žena" koje se primarno definiraju kao majke i roditeljice. Tu dolazimo do ključnog problema Istanbulske konvencije i svih manipulacija vezanih uz nju kako bi se odbacila kao međunarodni dokument, neprihvatljiva i u suprotnosti s ideološkom argumentacijom takozvanih tradicionalnih, moralnih, obiteljskih vrijednosti, ugroženih procesima liberalizacije, sekularizacije i moralne dekadencije. Krivci su locirani u oblicima feminističkih pokreta kao i LGBT lobija. Žrtve su svakako žene koje bi se neupitno trebale odreći svog integriteta i služiti bespogovorno stavljajući svoje tijelo u službu domovini, politici ili crkvi. Kako je rekla jedna prolife aktivistica ispred KBC-a Split: "Moja maternica nije moja maternica."

Upleće li se u sve to previše i politika, ali i crkva, napose Katolička?

- Na hrvatskoj političkoj sceni imamo dvije polarizirajuće političke opcije, uz male, često ne toliko značajne za javno mnijenje, stranke koje, da bi bile vidljive, često lutaju po spektrima od lijevog do desnog. Svaka će od tih političkih opcija jasno i glasno izraziti svoj stav da je generalno "protiv nasilja u obitelji", i tu dolazimo do pojma "rodna ideologija" ili "nije bilo financijske mogućnosti". Rodna ideologija jedan je od naširoko korištenih argumenata za izazivanje osjećaja ugroženosti, straha i mržnje prema svemu što se percipira kao napad na prirodnu heteroseksualnu obitelj. Sam je koncept prije dvadeset godina stvorila Katolička Crkva kao politički i analitički alat za zaustavljanje daljnjeg razvoja i ostvarivanja prava na reproduktivne izbore. Na spomen rodne ideologije otvara se širok prostor i plodno tlo manipulacijama koje je sasvim suludo nabrajati, jer sasvim razumski je, bilo da je riječ o djeci ili odraslim osobama, da nitko ne ustaje kao djevojčica i liježe kao muškarac, i na ovom primjeru bih stao. Kada svrhovito i konstruktivno govorimo o rodu, govorimo o društveno konstruiranim ulogama koje neko društvo smatra odgovarajućim za žene i muškarce. Primjerice, jednoroditelj, koji je spletom okolnosti (bolest, razvod, smrt, itd.) preuzeo ulogu i drugog roditelja. Valja napomenuti da i redovnici uz strogu hijerarhiju također preuzimaju rodne uloge koje su po prirodi zagovaratelja konzervatizma rezervirane za ženu. Iako više-manje sve religije koriste isti diskurs kada su u pitanju prava žena za samoodređenjem, na ovim je prostorima ipak dominantna Katolička Crkva, koja križarskim pohodom 21. stoljeća proziva i prokazuje, brani, organizira ginekološke kongrese, no ponekad i javno daje naputke kako postupiti s neposlušnim, odmetnutim i drugotnim ženama. Dok s jedne strane Crkva traži poslušnost i žrtvu, s druge strane nesposobna politika pere ruke kao Poncije Pilat prebacujući krivnju s jednih na druge. Za lijevu opciju to je nedostatak financijskih sredstava, dok je za desnu opciju i njezine satelite to "rodna ideologija". Ni jedna od tih teza ne drži vodu, već je problem sustavna nebriga i nerad, nesnalaženje u javnim politikama, a o reformskom sustavu da i ne govorimo. Samom ratifikacijom Konvencije u fokusu je žrtva, a odgovornost dokazivanja nasilja prebacuje se na društvo, što znači da pomoć žrtvi ne smije ovisiti o spremnosti žrtve da prijavi nasilje, podigne tužbu i u konačnici svjedoči.

Slučaj gospođe Mare Tomašević eklatantan je primjer, a takvih je mnogo, gdje smo zakazali na svim razinama, od društva općenito pa sve do institucionalne podrške. Radio sam na slučaju žene koju je izvanbračni partner zlostavljao. Po anonimnoj prijavi policijskoj postaji, na teren izlaze dva policijska službenika i bez odvajanja žrtve od počinitelja obiteljskog nasilja otvoreno pitaju žrtvu o "incidentu" te otkrivaju izvor prijave. Nakon što je žrtva negirala bilo kakav incident, policijski službenici odlaze i obiteljski nasilnik počinje slati prijetnje.

Sljedeći, a vrlo važan kotačić je sustav socijalne skrbi, koji reagira kada je već došlo do kulminacije obiteljskog nasilja, često po službenoj prijavi PP, no sama učinkovitost nadzora vidljiva je na aktualnom slučaju Komšić, koji ovih dana puni novinske stupce.

Istanbulska konvencija obvezujuća je za zemlju potpisnicu i ratificirajući ju država propisuje niz mjera koje je dužna uskladiti i implementirati u svojim zakonodavnim okvirima iz svih područja; zdravstvenom, psihološkom, obrazovnom, pravnom, socioekonomskom, stambenom zbrinjavanju, zapošljavanju.

Kakvo je stanje sa skloništima za žene žrtve nasilja u Hrvatskoj?

- Prema preporukama vijeća EU-a, na svakih 10.000 stanovnika trebao bi doći jedan krevet u ženskim skloništima. Analiza s terena, što se Hrvatske tiče, govori da je potreban jedan krevet na 7500 stanovnika. To znači da bismo trebali imati 428 - 556 kreveta u odnosu prema sadašnjih 300. Žalosno je da potkapacitiranost smještajnih kapaciteta dovodi do "lista čekanja". Svakako je primarna obveza otvaranja skloništa za žrtve u cijeloj zemlji, no sigurnost skloništa u Zagrebu, Splitu ili Osijeku veća je nego u manjim gradovima, pa se tako znalo dogoditi da obiteljski nasilnik, saznavši za lokaciju, dočeka žrtvu. Trenutno se na području Hrvatske nalazi 17 lokacija, od čega je sedam autonomno (sigurne kuće), koje vode organizacije civilnog društva i ovise o financijskoj pomoći, kako države tako i donatora. Smještene na tajnim lokacijama i pružaju sveobuhvatnu zdravstvenu, psihološku i socijalnu pomoć žrtvama obiteljskog nasilja, dok je ostalih deset institucionalno ili pod ingerencijom Caritasa, te nažalost javno dostupno, što opetovano dovodi u pitanje sigurnost žrtava obiteljskog nasilja. Nadalje, država je obvezna osigurati telefonske linije 24 sata dnevno kao i krizne centre za žrtve silovanja.

Što je sa sudovima, sudskom praksom?

- Veliki je pomak i tijek samog sudskog postupka gdje žrtva više ne mora biti fizički prisutna prilikom svjedočenja, kao ni djeca žrtve obiteljskog nasilja, već iskaz daju preko videolinka umanjujući mogućnost ponovne viktimizacije pri susretu s nasilnikom. Možda je najveći pomak ujednačavanje sudske prakse, gdje trenutno postoji velika neujednačenost u tretiranju počinitelja obiteljskog nasilja gdje se u startu jednako tretiraju i nasilnik i žrtva, često prekršajno, novčano i praksa govori o problemu kada žrtva pod stresom, bez prava na pravnu pomoć, a radi što bržeg okončanja agonije, često ne razumije čitanje i obrazlaganje optužnog prijedloga kao ni rješenja Prekršajnog suda, često se to odnosi upravo na odricanje prava na žalbu. Konvencijom se uređuje ostvarivanje roditeljskog prava na viđanje djece, a ujedno da se ne ugrozi pravo i sigurnost žrtve ili djece. Počinitelji se mogu sankcionirati i oduzimanjem roditeljskog prava, ako je to u interesu djeteta. Ako je počinitelj kaznenog djela u zatvoru, sudovi i centri za socijalnu skrb nakon saznanja da počinitelj izlazi, dužni su o tome obavijestiti žrtvu te poduzeti potrebne mjere radi procjene rizika. Svakako je loša praksa sudačke mreže izricanje osuda bez zaštitnih mjera tijekom izdržavanja kazne zatvora, pa i postpenalnog tretmana u obliku psihosocijalnog nastavka rehabilitacije. Svaka treća žena u Hrvatskoj žrtva je nasilja u obitelji.

Statistike su neumoljive, i zabrinjavajuće?

- U Hrvatskoj više od 15.000 žena godišnje doživi nasilje od njima bliskih osoba. U samo dvije godine od 2013. do 2015. nasilje je poraslo za 184 posto! U posljednjih deset godina u Hrvatskoj je ubijeno više od 300 žena. Od 19 ubojstava i teških ubojstava među bliskim osobama 2016. godine, 15 od njih su bile žene, što je najveći postotak u posljednjih sedam godina. Sramotno je da ni ovi statistički podaci nisu dovoljni da bi se Hrvatska konačno osvijestila i prepoznala nužnost ratifikacije. Kada ogolimo pojam koji koči ratifikaciju, a odnosi se na rodnu ideologiju, jasno je da su meta samo i isključivo žene, i dokidanje, kako sam već naveo, prava na samoodređenje, odlučivanje o svojim reproduktivnim pravima, kao i u konačnici odmak od patrijarhalnih dominantnih struktura društva. Primjerice, na samom početku teksta Konvencije ističe se da su "ostvarenje ravnopravnosti žena i muškaraca ključni element u sprečavanju nasilja nad ženama". Međutim, vještim manipulatornim pričama protivnici ratifikacije svakom tko kritički može promisliti poručuju između redova - naš je cilj obnoviti patrijarhalne odnose unutar obitelji, veza i na radnom mjestu, usput negirajući realnost nasilja nad ženama.

Koji su zapravo korijeni nesporazuma, da tako kažemo, kad se radi o pravima žena u RH?

- Iako smo prošli tranziciju iz socijalizma u demokraciju, ostali smo svjedoci upravo loše tranzicije; privatizacije, pljačke, komercijalizacije, nove generacije odrasle u krizi morala, gubitka etičnosti i solidarnosti. Rat i njegove posljedice na devastaciju društva općenito, financijski slom i opustošena industrija, sve su to uzroci koji razaraju primarnu obitelj. Često navodimo obitelj kao stup društva, no što to društvo može pružiti obitelji da bi bila "zdrava"? Kada politika nema viziju razvoja, ne nudi rješenja, pokazuje da ako vjeruješ u svoju stranku, svaki problem je rješiv, a s druge strane radiš prvo socijalni jaz da bi kupovao uoči izbora socijalni mir, a jedino što ostaje je duboka podjela društva na već poznate MI/ONI. Često spominjemo fizičko i psihičko nasilje, no zanemarujemo strukturalno, tj. institucionalno nasilje koje gledamo na svim razinama od izvršne do zakonodavne vlasti. Prihvaćamo ono što nam se dnevno plasira kao nešto sasvim normalno i ne postavljamo pitanja, ne propitkujemo što možemo učiniti da dođe do neke promjene, a još manje da uzmemo za pravo mijenjati stvari. Za prvu godinu provedbe ratificirane Istanbulske konvencije bilo je potrebno 44 milijuna kuna, što je, napominjem, Hrvatska imala, tako da teza o financijskoj neodrživosti pada u samom startu, a o povlačenju novca iz fondova EU-a nije potrebno niti govoriti. Opet ću se vratiti na ranije postavljenu tezu kako ni jedna politička opcija do sada nije uhvatila taj vrući krumpir, jer cjelokupni sustav bi trebalo kompletno reformirati, a vidimo svakodnevno kakav je radni elan, što u Saboru, što u Vladi. U državi nemamo jedinstven sustav SOS telefona, primjerice 192, od SDP-ova potpisivanja konvencije nije uspostavljen ni Ured za koordinaciju međuresora, što je nužno kako bi se cijeli državni aparat lakše i svrhovitije koordinirao.

Tko su nam danas uzori osim marginalnih likova, političara sa saborskih govornica koji i u privatnoj sferi života sukobe riješavaju ili bi riješili šakama, čizmom ili pištoljem? Tko uopće može vjerovati takvim personama da će imati empatije prema žrtvama? Očito smo generacijski zatrovani šovinizmom, mačizmom, predrasudama i stereotipima da ne razlikujemo javni od privatnog prostora, pa ni taj privatni ne percipiramo kao javni, ako smo osoba pod povećalom javnosti. Trenutno su mi dva reprezentativna primjera najupečatljivija. Boris Blažeković, novoizabrani veleposlanik u Americi, dok je drugi dopredsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, Igor Peternel, koji svojim Facebook postovima pa i javnim istupima uvelike srozava iz dana u dan ono što je nekad bila misija Hrvatskog helsinškog odbora. Ipak, da se ne zavaravamo, brojni su i drugi slučajevi, dok je prešutnog odobravanja i poticanja sve više. Sankcije nažalost izostaju, a ako se i pojave, uglavnom su blage. Očito je da smo postali vrlo tolerantni na vrijeđanje i podčinjavanje kako u virtualnom svijetu, tako i u samom javnom prostoru. Sve na kraju može biti triger puno ozbiljnijem narušavanju integriteta žrtve, pa nerijetko i sama žrtva postaje nasilnik. Često o tome čitamo ili gledamo izjave u televizijskim prilozima gdje susjedi, prijatelji ili rodbina opisuju obitelj nasilnika i žrtve kao "finu, mirnu, pristojnu, povučenu", no s druge strane imamo i te tihe promatrače koji su čuli ili vidjeli, ali nisu se htjeli miješati, jer to nije njihov problem, znali su da postoje problemi, itd. Žalosno je da kao zajednica znamo i okrenemo glavu, poklopimo uši, jer ne idemo od pretpostavke da bi to moglo biti nečije dijete, majka ili sestra. Lakše je svakako pojačati zvuk na daljinskom i gledati istu situaciju u nekoj od telenovela jer radnja se događa tamo negde daleko, dalje od naše fotelje ili kauča.

No, ipak, sve je više javnih priznanja, slučajeva nasilja koji izlaze na vidjelo. Jesmo li o tom pitanju danas svjesniji i savjesniji?

- Prečesto se čuje kako bračne razmirice treba rješavati u četiri zida, počesto se one tako i rješavaju, a žrtva vrlo rijetko zbog srama, krivnje, osjećaja manje vrijednosti, financijske ovisnosti o muškarcu, djece o kojoj se treba brinuti, ne potraži pomoć. Pomislili bi da su slabe, no sustav vrijednosti u kojem su rođene, odrasle i koji ih godinama uči koja je njihova uloga, upravo ih čini ranjivima, ovisnima i podložnima. Na nacionalnoj razini sjete ih se prilikom obilježavanja važnih datuma kada se "svi deklarativno bore i zauzimaju protiv nasilja nad ženama", na kraju vidljivost problema nasilja u obitelji nose organizacije civilnog društva koje svojim radom i kampanjama upozoravaju na to da problem obiteljskog nasilja postoji 365 dana u godini, a ne taj jedan dan. Globalno je problem nasilja u bilo kojem obliku puno vidljiviji, pa smo imali slučajeve #MeToo, koji je postao planetaran jer su u pitanju javne osobe koje su spremne prokazati s kojim su se oblicima nasilja morale suočavati. Kasno? Možda da, možda ne. No, budimo realni, još mnogo mladih glumica, glumaca, manekenki i manekena prolazi isto gradeći svoju karijeru smatrajući da se za uspjeh treba žrtvovati. Da se ključ njihova uspjeha nalazi upravo u zlostavljaču.

Koliko se, unatoč svemu, situacija popravlja?

- Situacija ni u Hrvatskoj nije bolja, prisjetimo se članaka u medijima o studenticama koje su imale hrabrosti javno prokazati profesore, liječnicama iz Rijeke koje su prokazale svoje nadređene. Sve se u konačnici svodi na moć i dominaciju muškarca prema ženi. Žena je objekt i kao takvu je nažalost promatramo, zapošljavamo i na kraju na njoj zarađujemo, bilo da se radi o uslužnim djelatnostima poput ugostiteljskih obrta, pa sve do državnih institucija. I uvijek se pojavljuju isti diskriminacijski obrasci počevši od godina starosti, obitelji, ima li kandidatkinja namjeru roditi, itd. Počesto imam dojam, analizirajući oglase, kako se u startu zna što poslodavac očekuje, a kandidatkinja radi očuvanja egzistencije nažalost na neke "ustupke" mora pristati. Živimo u vremenu kada su nam važnije materijalne stvari radi pukog preživljavanja od osobnog integriteta. Pravilo nije univerzalno i svakako da postoje poslodavci koji uvelike cijene i drže zavidnu razinu profesionalnosti.

Dodatan vjetar u leđa svakako daje uvriježeno pravilo da su žene osobe "slabijeg spola", koje su osmislili muškarci kao superiornija, jača bića, no podsjetio bih isto tako da su žene godinama uspješne liderice, znanstvenice, iako njihova borba za poziciju u startu mora biti jača i požrtvovnija u odnosu prema muškarcu. Ženama je potrebno puno više dokazivanja, rada, uspješnog balansiranja između privatne i poslovne sfere života, no ipak, ma koliko u toj borbi spolova žrtvovale sebe, počesto i svoj privatan život, nikada u dominantnom muškom svijetu neće ostvariti iste zasluge, biti isto cijenjene, plaćene za svoj rad i uvijek će se nalaziti na skliskom terenu muške taštine.

Nasilje nad najmlađom populacijom, iskorištavanje djece za rad, mobing i dr., također su golem problem u svijetu?

- Svijet se i dalje suočava s globalnim izazovima između civilizacijskog i tradicijsko-običajnog na štetu djevojčica i žena. Do sada smo uglavnom govorili o fizičkom i psihičkom bulingu i mobingu, no diljem svijeta djevojčice/žene suočavaju se s ugovorenim brakovima, prisilnim radom, genitalnim sakaćenjima, prostitucijom, trgovinom robljem, kao mule u prijenosu opojnih sredstava, novači ih se u ratnice, često hraniteljice obitelji na plantažama, poljima i tvornicama velikih zapadnih korporacija. Urbanizacija i svaki novi zamah industrijalizacije pravi još veći jaz između bogatih i siromašnih. Politike UN-a i sličnih organizacija često nisu dovoljno učinkovite. Hrvatska je od 1990. godine pa nadalje, uspostavljajući mrežu organizacija civilnog društva i širom suradnjom na prostorima bivše Republike Jugoslavije, stekla bogato iskustvo sa žrtvama rata i poraća u isto vrijeme dok je politika odrađivala svoj posao. Upravo te organizacije civilnog društva važan su faktor kako onda tako i sada upravo ondje gdje državna administracija zakazuje ili nema kapaciteta. No te su organizacije često napadane kao državni neprijatelji, strani plaćenici, kako od pojedinih političkih struktura tako i građana kojima su servirane iskrivljene informacije. Tako je i feminizam danas u Hrvatskoj sinonim za puno toga ružnog, serviran baš od onih članica u javnosti koje zaboravljaju da je upravo feministički pokret pridonio njihovu javnom djelovanju na političkoj ili bilo kojoj drugoj sceni.

Možemo li cijelu priču zaključiti optimistički?

- Organizacije civilnog društva, ljudsko-pravaške organizacije kao i feministički pokreti u svojim agendama zauzimaju se za razvoj ravnopravnog društva, društva bez nasilja, društva jednakih mogućnosti, zaštite slabih i ranjivih skupina. I ako je to krimen zbog kojeg se napada organizacije civilnog društva, osobno mi je drago što sam dio te velike obitelji. I nadalje ćemo se borbom, zagovaranjem, javnim politikama i aktivizmom boriti protiv svih oblika nasilja od strane politike, Crkve, marginalnih skupina, zagovornika muške dominacije... i ustrajati u zauzimanju za to da stvorimo Hrvatsku gdje su žene i muškarci ne samo deklarativno jednaki, gdje postoji mogućnost izbora i na kraju Hrvatsku kao zemlju nulte tolerancije na sve oblike nasilja.

Na kraju, osim sveobuhvatnog uvođenja građanskog odgoja i dalje je potrebno osnaživati ponajprije žene, žrtve obiteljskog nasilja da prekinu začarani krug u kojem se osim njih nalaze i njihova djeca, a javnim zagovaranjem utjecati na zakonodavnu vlast s ujednačenom sudskom praksom. Jer veliki je nerazmjer deklarativnih prava i prakse, pa u konačnici treba vršiti daljnji argumentirani pritisak na političke aktere kako bi se Istanbulska konvencija ratificirala. Organizacije civilnog društva su tu kao i do sada na raspolaganju državnoj administraciji, no netko treba konačno "jaja staviti u jednu košaru".(D.J.)

(Marijo Škrinjar, novinar, aktivist u zaštiti ljudskih prava)