Mlada i talentirana glumica Katarina Strahinić ima jednu od glavnih uloga u novoj humorističnoj seriji “'Ko te šiša”, na HRT-u, ali i u trećoj sezoni dramske hit-serije “Počivali u miru”. Savršen je to povod da ovu godinu zaokružimo baš intervjuom s uspješnom glumicom koju čeka svijetla budućnost.
Posebno mjesto u srcu
Možeš li se prisjetiti kako si se i kad zaljubila u glumu?
- Mislim da je to ljubav koju sam nosila odmalena u sebi, jer se sjećam da bih, dok sam bila mala, za svaki rođendan ili blagdan gdje bi se skupila obitelj i rodbina napravila predstavu s rođacima koju bih režirala, ali to nikad ne bi bilo dovoljno dobro pa bih na kraju ja sve odglumila (smijeh). I onda je to nekako išlo postupno: dramske skupine u školi, ZKM i glumački tečajevi. No, prije nego što sam išla na prijamni na Akademiji u Zagrebu, išla sam na ljetni rok prijemnog u Sarajevu. Mogu reći da sam se ondje u potpunosti i sa sigurnošću zaljubila u glumu i cijeli taj svijet. To iskustvo u užem krugu u Sarajevu mi je možda bilo jedno od najljepših u životu. Ti ljudi, profesori, glumci i studenti zaista će mi ostati u posebnom sjećanju. I iako sam upisala akademiju i u Sarajevu i u Zagrebu, naposljetku sam se odlučila studirati u Zagrebu, i nije mi žao, jer sam upoznala također predivne ljude i profesore, no Sarajevo će mi zauvijek imati posebno mjesto u srcu. Sa svima njima još sam i danas u kontaktu i od tog ispita rekla sam si - svake godine minimalno jednom moram otići u Sarajevo. I doista tako i bude.
Prema čemu ćeš pamtiti svoje studentske dane?
- Najviše po tome što je tako brzo, prebrzo prošlo. Ali i prema tome što sam jako mnogo vremena provodila na Akademiji, uostalom kao i svi studenti na Akademiji. Ali to je nešto što očekuješ i pripremiš se na to. Akademija postane tvoj prvi dom. I doista sve proživiš tamo, i ljudi ti, naravno, postanu kao obitelj. Sjećam se da sam zato mnogo više cijenila druženja s obitelji i prijateljima iz djetinjstva, jer su bila rijetkost. A studentske dane definitivno ću pamtiti i po nekim dragim projektima koje sam radila, što kazališnih, što filmskih i televizijskih, zatim po studiranju u Pragu, upoznavanju nekih dragih ljudi i općenito sazrijevanju, shvaćanju što zapravo želim i koji su mi ciljevi u životu.
Pokazala se šeprtljavom
Kad si dobila svoju prvu ulogu i koje su anegdote s tog snimanja?
- Svoju prvu ulogu dobila sam na drugoj godini akademije u HRT-ovoj seriji “Na terapiji”, produkcije DIM. Moja uloga je bila jedna od glavnih i sjećam se da sam bila jako prestrašena, no imala sam tu sreću da sam imala prekrasnog redatelja Marka Škopa i predivnu produkciju koja me ohrabrivala, podržavala i vjerovala u mene. Na tome sam im neizmjerno zahvalna, jer da nije bilo njih, danas ne bih bila gdje jesam. Ima nekoliko anegdota, a jedna od meni najdražih je prvi sastanak s režiserom gdje još nije bilo sigurno da sam dobila ulogu. Bila je zima i mi smo se našli u jednim zagrebačkom kafiću koji je bio prepun. Čim smo ušli srušila sam vješalicu prepunu kaputa i jakni. Meni je bilo toliko neugodno, nas dvoje tamo dižemo tu golemu vješalicu, skupljamo kapute, ljudi nas gledaju, a ja si samo mislim: Pa nema šanse da me sad uzme, vidio je koliko sam šeprtljava, bojat će se da mu ne srušim svu opremu na setu. Srećom, on to nije pomislio. Valjda, ha, ha, ha...
Kako je došlo do tvog angažmana u stranim projektima?
- Moji karijerni planovi i ciljevi orijentiraju se prema inozemnom tržištu tako da ni jedan od tih projekata nije došao slučajno. Jedan od važnijih faktora je definitivno moja prekrasna agentica Anila Gajević, koja radi na svjetskim projektima, a koja mi šalje castinge za njih. Zatim je tu i moje školovanje u Pragu koje mi je stvorilo mnoge kontakte i poznanstva. I tako jedna stvar vodi k drugoj. No, ovo je tek početak.
Jesu li “Počivali u miru” domaća serija koja se najviše približila svjetskoj produkciji?
- Mislim da jesu. Tu su još i “Novine” koje su imale neku vrstu svjetske premijere, ako se ne varam. No, “Počivali u miru” jedina je serija čija je licenca prodana van, i to je zaista veliki uspjeh. Tako da sam izuzetno polaskana i počašćena biti dijelom te priče. Vjerujem da će ova treća sezona biti doista odlična! Možda i najbolja dosad.
Vrckava i zaigrana
Pročitali smo opis tvog lika Sanje iz “'Ko te šiša”, i na prvi pogled pretpostavljamo da niste baš slične. Dijelite li ipak neke osobnosti?
- Dijelimo. Godine (smijeh). Ma, nije, šalim se. Imam i ja u sebi veliki dio te Sanjine neodlučnosti i nesigurnosti oko toga što i kako napraviti. Doduše, ona to radi prilično ekstremno i uz drastične promjene profesije, no i ja se kao i ona često preispitujem je li ono što radim dobro, želim li to, koji su neki moji afiniteti i ciljevi. Mislim da jedan dio Sanjine vrckavosti, zaigranosti i naivnosti definitivno proizlazi iz Katarine.
Kakva iskustva nosiš sa snimanja serije “Počivali u miru”, a kakva s “'Ko te šiša”?
- Sa svakog snimanja dosad imam, da kucnem o stol, samo pozitivna i lijepa iskustva. “Počivali” i “'Ko te šiša” dvije su žanrovski dijametralno suprotne serije, tako da je bilo zabavno kad bi s probe za “'Ko te šiša” išla na snimanje “Počivalih”. Ne samo to da su žanrovski različite nego su uloge Sanjice i Nevene potpuno različite, i godinama i karakterom, tako da je to bio veliki izazov, ali i gušt igrati. Za Nevenu mi je odlično bilo to što sam naučila voziti skuter te obnovila i poboljšala klizačke vještine. A i doživjela sam svoje prvo ubojstvo ispred kamera. Mogu reći samo da je bilo krvavo (smijeh). Sanjica mi je također otvorila razne hobije, tako da sam se počela baviti privatno izradom origamija, ali i neku šašavu toplinu i dobrotu.
Koji su ti sljedeći projekti na kojima ćeš raditi?
- Iduće godine očekuje me rad na jednoj kazališnoj predstavi, a i snimanje jednog njemačkog filma kojem se izuzetno veselim, jer je je o riječ o ulozi Mata Hari s redateljkom s kojom sam već radila i čiji je film završio na Cannesu. Mata Hari je jedna kompleksna, čarobna uloga, dosta različita od mene, stoga se baš veselim igrati je. Plus, tu je još ples koji moram svladati, pa me definitvno čeka zanimljiv početak godine. Još sam u pregovorima za neke inozemne projekte, no o tom potom.
Razgovarao: Adrian ANDREJEK
FILM I TELEVIZIJA
Okušala si se i na filmu i u kazalištu i na televiziji – koje su prednosti jednog nad drugim?
- Moja prva ljubav je kazalište, no moja definitivna i jedina ljubav su film i televizija. Proces rada na ulozi je zapravo jednak. Neovisno radi li se o kazalištu ili filmu. Razlika je jedino kojim sredstvima i na koji način ju izražavamo u kazalištu, a kako pred kamerama. Govorimo, zapravo, o tehničkim stvarima poput glasnoće, mimike i gestikulacije. Uloga, naravno, ovisi i o samom konceptu režisera na filmu ili kazalištu. Prednosti koji bi možda neki rekli pred kamerama su te što se može ponavljati ako se pogriješi i uzima se najbolji dio, dok u kazalištu to nije moguće, no, prema mome mišljenju, i to ima svoju neku čar. Mislim da je možda pred kamerama potrebna veća discipliniranost, no to su samo neka moja razmišljanja. Mnogi kolege ne bi se složili sa mnom.
IZLASCI I DRUŽENJA
Može li se reći da voliš sve što vole mladi ili imaš neke posebne hobije?
- He-he, može se reći da volim sve što vole mlade. Neki od mojih hobija u zadnje vrijeme su kuhanje, trčanje i izrađivanje raznoraznih sitnica za stan i poklone. No, imam crve u guzi, tako da stalno nešto radim. Bilo da putujem, jašem, čitam ili učim jezike. Definitivno omiljen hobi su mi izlasci i druženja s meni dragim ljudima. To je jedini hobi koji se ne mijenja.