Vezani članci
TEMA TJEDNA ZAŠTO HAAG NIJE MOGAO BITI NÜRNBERG (II.):
USPOREDNI INTERVJU
Šok nakon potvrde prvostupanjske presude od ukupno 111 godina šestorici Hrvata za zločine počinjene u BiH trajno je obilježio cjelokupan rad Međunarodnog kaznenog tribunala za područje bivše Jugoslavije u Haagu.
Sve to nije mogao podnijeti general Slobodan Praljak koji si je, ispijanjem otrova, sam presudio nakon što je s prijezirom odbacio izrečenu presudu. A osudu šestorice Hrvata iz BiH mnogi tumače i kao presudu izrečenu i hrvatskom narodu u BiH. S obzirom na to da je “utvrđen” i udruženi zločinački pothvat (UZP), bez obzira na to je li u njemu navodno sudjelovao samo hrvatski vrh, ljaga je bačena i na Hrvatsku.
Stoga je u pravu bivši ministar vanjskih poslova Miro Kovač kad je ustvrdio: “Moramo učiniti sve da ne dođe do kriminalizacije Hrvata u BiH.” Jer haška pravda u nemogućnosti da dokaže odgovornost pojedinaca za zločine, uvela je udruženi zločinački pothvat kao neki oblik kolektivne odgovornosti. Toliko o haškim dostignućima u ostvarivanju pravde.
Svojedobno, 2011., u povodu presude generalima Gotovini i Markaču, danas pokojni akademik Željko Horvatić u ime Hrvatske akademije pravnih znanosti rekao je: “Zajednički zločinački pothvat izmislili su haški suci” te su kroz svoje presedane (u slučaju Tadić) svojom definicijom zajedničkog zločinačkog pothvata stvorili novo kazneno djelo.” Ta je pravna konstrukcija zapravo slatki san svakog tužitelja, vrlo rastezljiva kategorija, pa ga tako drugo vijeće Haškog suda nije našlo za srbijanski vojni i politički vrh, čak ni u slučaju Ratka Mladića. A neki iz vrha JNA ni po kriterijima tužiteljstva nisu zaslužili da budu dio UZP-a. Također, u slučaju Mladića nije bilo međunarodnog sukoba, a u ovom slučaju žalbeno vijeće je još i proširilo međunarodni karakter sukoba. Doduše, to ne znači osudu Hrvatske. Sud u Haagu sudi pojedincima, a ne državama. U Haagu se nije sudilo ni bivšem predsjedniku, dr. Franji Tuđmanu, Gojku Šušku i Janku Bobetku, čak i ako se njihova imena spominju u UZP-u. U svakom slučaju, presuda u BiH na međunarodnom planu je opterećujuća i za Hrvatsku, i za sve njezine vlade, koje će morati odgovoriti zašto do pred sam kraj, kad je već bilo prilično kasno, a pogotovo nakon oslobađajuće presude za Gotovinu i Markača, Haag više nije bio njihova briga. Teoretski, postoji mogućnost revizije presude u roku od godinu dana, kao u slučaju Veselina Šljivančanina, ali kako je i odvjetnik Ivo Farčić upozorio, za takvo što potrebna je velika logistika s obzirom na složenost slučaja.
BEZ POMIRENJA
Nažalost, i posljednja presuda šestorici izrečena prije zatvaranja MKSJ-a ostavlja gorčinu te i dalje otvara brojna pitanja, ali i prostor za nove sukobe... Naravno, da su na presudu reagirali i premijer Andrej Plenković kao i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja je o šokantnom završetku rada Haškog suda progovorila i u Vijeću sigurnosti UN-a s naglaskom na to da Hrvatska nije bila agresor, nego žrtva. A Plenković je i u Mostaru gdje je otputovao dati podršku tamošnjim Hrvatima i smiriti ih, ponovio: “Želimo stati iza svakog časnog pripadnika HVO-a... Presuda je nepravedna, ali mora se poštovati”, poentirao je pod pritiskom kritičkih reakcija iz susjedstva, Srbije i BiH, a naročito dijela međunarodne zajednice.
Bilo kako bilo, iza Haškog suda ostat će brojne dvojbe. Tako je i zagrebačka odvjetnica Jadranka Sloković, koja je prvog okrivljenika pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju zastupala još 1996., svojevremeno progovorila o radu toga tribunala. Iako je po njoj Haški sud stvorio neka zanimljiva pravna rješenja, ono najpoznatije - koncept proširenog udruženog zločinačkog pothvata (UZP) - smatra promašenim i drži da taj koncept nema što tražiti u međunarodnom kaznenom pravu jer, među ostalim, nije dio običajnog prava.
Koncept proširenog udruženog zločinačkog pothvata omogućava da se optužena osoba proglasi krivom za zločine koje je počinila druga osoba ako su počinjeni u okviru zajedničkog plana, čak i u odsutnosti dokaza da je optužena osoba namjeravala te zločine počiniti, ali je mogla pretpostaviti da će se oni dogoditi.
Taj se koncept pojavio prvi put u presudi Žalbenoga vijeća ICTY-ja u predmetu “Tadić”. Žalbeno vijeće ICTY-ja odlučilo je da je UZP utemeljen u međunarodnom običajnom pravu i da je obuhvaćen statutom, iako ga Statut ICTY-ja ne spominje izravno. U pogledu doprinosa ICTY-ja pomirenju u regiji Sloković smatra da Haaški sud nije ispunio svoju zadaću i da su njegovi rezultati u najmanju ruku dvojbeni na tom planu.
“Međunarodni kazneni sud nije dobar mehanizam kojim se može ostvariti pomirenje. Naime, javnosti u regiji nisu prihvatile jedinstveni stav da postoji ratni zločin i ratni zločinci nego se i dalje dijeli na 'naše' i 'njihove' ratne zločine, i 'naše' i 'njihove'” ratne zločince”, kazala je Sloković.
A u 25 godina postojanja Haškog suda kroz tu su instituciju prodefilirali brojni manje ili više poznati ili stručni suci, tužitelji i odvjetnici iz cijeloga svijeta i to debelo naplatili. Tako su i šetorici sudili suci iz Kine, Malte, Afrike, Italije i SAD-a. Nadalje, Haški sud će u povijesti biti zapamćen kao međunarodni sud za ratne zločine koji je rekorder po dužini zasjedanja - iza sebe ima 10.800 dana suđenja i 2,5 milijuna stranica transkripata sudskih postupaka, ali nije uspio osuditi najvećeg zločinca, začetnika i glavnog provoditelja oružane agresije na prostoru bivše Jugoslavije Slobodana Miloševića. Imali su ga na optuženičkoj klupi, ali su mu toliko dugo i traljavo sudili da je umro prije nego što je dočekao pravdu.
Ni nakon Miloševićeve smrti Haški sud nije smatrao nužnim osuditi njegovu politiku, ideju stvaranja Velike Srbije, zbog koje je uz pomoć bivše JNA izvršena agresija na Hrvatsku, na BiH te otvoren oružani sukob na Kosovu. U presudama glavnim krivcima za zločine i genocid u BiH, Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, amnestirani su Milošević i cijeli njegov politički, vojni i paravojni aparat kojim je pokrenuo i vodio ratove u Hrvatskoj i BiH. Za zločine počinjene u Hrvatskoj Mladić čak nije ni odgovarao. Takav stav Haškog suda prema Miloševiću i srpskoj agresiji je kao da se u Nürnbergu kroz presude načelniku stožera njemačke vojske i ministrima relativiziralo ulogu Adolfa Hitlera u Drugom svjetskom ratu, a Himmlera i Goebbelsa dijelom amnestiralo. Nije bilo kao u Nürnbergu, gdje su Amerikanci vodili glavnu riječ, pa je sve riješeno brzo i efikasno. Presuđeni su agresori, a ne žrtve, gubitnici, a ne pobjednici.
Međunarodni kazneni sud za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije trebao je biti veliki iskorak u izgradnji poštenijeg međunarodnog prava. U startu se pristupilo zločinu s pozicije žrtve. Dakle, ako je počinjen, za njega onaj tko je odgovoran mora biti kažnjen, neovisno o tome pripada li u agresora ili žrtvu agresije. S ovom premisom Haški sud trebao je iskrojiti pravdu za ratove na prostoru bivše Jugoslavije. No, ICTY nije ispunio svrhu, iako je osnovan s dobrom namjerom na temelju UN rezolucije, a kojoj je jedan od inicijatora bila i sama Hrvatska.
Dio hrvatske političke i šire javnosti prilično se ohladio po pitanju ideje Haškog suda kada su podignute prve optužnice, a na njima se našla hrvatska imena (u početku su to bili Hrvati iz BiH). Međutim, Sud je sve više ispunjavao političke ciljeve, a istodobno se udaljavao od pravde, ali i prava. Statut Haškog suda stalno se u hodu dorađivao, a tako i pravni standardi po kojima su se vodili postupci. Nadograđivali su se i mijenjali prilagođavajući se potrebama pojedinog slučaja.
POLITIČKI CILJEVI BEZ PRAVDE
Formulacija udruženog zločinačkog pothvata koju je Tužiteljstvo Haškog suda prigrlilo u njezinom najširem mogućem tumačenju usvojena je u trenutku kada su shvatili da su potrošili golema sredstva i jako puno vremena, a optužili malo krupnih zvjerki. Široko postavljena formulacija udruženog zločinačkog pothvata tužiteljstvu je bila vrlo primjenjiva jer su pod nju mogli podvesti svakoga kome nisu mogli dokazati konkretna djela, a postojali su (uglavnom politički) razlozi da im se sudi.
Ta je formulacija postojala u optužnici protiv generala Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača. U nedostatku krupnih zvjerki iz Hrvatske (pokojni predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak protiv kojih se pripremala optužnica su umrli), trebalo je nešto iskonstruirati. Pravno se posegnulo za udruženim zločinčakim pothvatom, a Gotovina je svojim bijegom tadašnjoj tužiteljici Carli Del Ponte pomogao da medijski njegovu ulogu u ratnim zločinima napumpa do neviđenih razmjera. Što je većeg zločinca lovila, to je bila važnija kao tužiteljica, a istodobno je i politički pritisak na Hrvatsku i odgađanje da ju se primi u EU bio opravdaniji.
Manipulacije institutom udruženog zločinačkog pothvata, kao i brojne druge nedosljednosti u radu Haškog suda dovele su do toga da mu nitko s prostora bivše Jugoslavije ne vjeruje i da se ni jedna odluka u cijelosti ne prihvaća. Umjesto da nakon rata donese mir i otrježnjenje na ove prostore, Haški sud je samo raspirio nepovjerenje i nacionalizam koji je u izvorištu sveg zla, potvrđuje i analiza objavljena u Jutarnjem listu. Umjesto da bude korak prema izgradnji boljeg i pravednijeg svijeta, Haški sud se pretvorio u suprotnost svoje ideje. Najgore je prošla BiH, i to u velikoj mjeri zahvaljujući međunarodnoj politici. Priznanje Republike Srpske značilo je valorizaciju osvajanja teritorija i etničkog čišćenja. A iz toga proizlazi sve drugo. Hrvati su protjerani s velikog prostora BiH na kojem je formirana nacionalistička tvorevina Republika Srpska, a oni koji su ostali u BiH žive u Federaciji koja nije ništa drugo nego prostor nastavka sukoba preostala dva naroda, Bošnjaka i Hrvata. Oružani rat nastavljen je političkim sredstvima, i to uz asistenciju međunarodne zajednice. Stanje u regiji još je gore, napetosti veće, odnosi narušeni između Hrvata, Bošnjaka, ali i Srba, odnosi između država sve lošiji, a sve će još dodatno zakomplicirati i prenošenje ovlasti preostalih suđenja (optužnica) na domaće sudove.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
HRVOJE KLASIĆ
Moramo se konačno suočiti sa događajima iz 1990-ih
Je li i koliko presuda BiH šestorki dijelom i neuspjeh Republike Hrvatske, s obzirom na, prema mišljenju mnogih, izostanak bolje, sustavnije i efikasnije pravničke pomoći okrivljenicima...?
- Nisam stručnjak za pravo i sudsku praksu, pa mi je teško reći kako je Hrvatska sve mogla sudjelovati u ovom procesu. Ali kada govorimo o neuspjehu, trebamo ipak stalno naglašavati da je najveći neuspjeh činjenica da su “neki” Hrvati sudjelovali u stravičnim zločinima. Sud je u jednom od najdužih i najkompleksnijih postupaka, na temelju brojnih svjedočanstava i dokumenata, donio presudu da je za te zločine odgovorna upravo spomenuta šestorka. Ono gdje vidim najveći propust Republike Hrvatske, a s obzirom na utjecaj koji je imala na političke i vojne prilike u Herceg-Bosni, jest u činjenici da na vrijeme nije inzistirala na kažnjavanju odgovornih za neosporne zločine. Ako se i ne radi o ovih šestero osoba, netko je morao biti sankcioniran. Možda bi se upravo pravovaljanom istragom najviše pomoglo onima koji se smatraju nevinima.
HAAG NIJE MOGAO BITI NÜRNBERG
Premda su osuđeni pojedinci, a ne država (Hrvatska), ipak se u presudi provlači i kontekst “udruženog zločinačkog pothvata”. Koliko je to zapravo problem za RH, odnosno može li to generirati nove probleme za Republiku Hrvatsku, napose u odnosima sa susjedima?
- Niti je u ovoj presudi suđeno Hrvatskoj, niti je Hrvatska osuđena za bilo što. Uostalom, to nije ni nadležnost ovog suda. Ali da, iz presude je jasno da je na temelju brojnih dokumenata sud zaključio da hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Tuđmanom snosi velik dio odgovornosti za ono što se događalo u inkriminiranom razdoblju. Iako smo u Zagrebu nakon izricanja presude imali prilike vidjeti šok i nevjericu dijela hrvatske političke elite, za sve iole upućene kako u događanja iz 1990-ih tako i u događanja u Haagu u posljednjih desetak godina, nije bilo nikakvih iznenađenja. A možda upravo spomenuto iznenađenje govori koliko se veliki dio hrvatskog društva još uvijek ne želi suočiti sa svim događajima iz 1990-ih. Iskreno, ne mislim da će ovakav ishod presude bilo što promijeniti. Odnosi između Hrvata i Bošnjaka u Hercegovini ionako su vrlo loši, a što se tiče odnosa službenog Zagreba i službenog Sarajeva, ti su odnosi ionako više službeni nego dobrosusjedski. Iako, da paradoks bude veći, prateći posljednje događaje, čini mi se da su ti odnosi mnogo bolji na relaciji Zagreb - Banja Luka nego Zagreb - Sarajevo.
Općenito uzevši, može li se zaključiti da ICTY ipak nije ispunio svrhu iako je osnovan s dobrom namjerom na temelju UN rezolucije. Drugim riječima, što je dobroga donio Haag, a gdje nije ispunio očekivanja, i zašto?
- ICTY je osnovan zbog naše sramote. I to sramote na dvije razine. Prvo, taj sud nije osnovan zbog zločina koje su počinili narodi Beneluxa ili Skandinavije, nego zbog stravičnih zločina koje su jedni prema drugima činili narodi koji žive na području bivše Jugoslavije. Apsolutno sam protivnik svih teza prema kojima su uvijek svi više krivi za događaje iz 1990-ih od nas samih. “Stranci su nas posvađali, stranci nisu učinili dovoljno da do zločina ne dođe, strani sudovi nisu učinili dovoljno da se zločini kazne.” I tu dolazimo do druge sramote. Haški sud je osnovan baš zato što nacionalni sudovi zaraćenih država nisu niti mogli niti htjeli suditi i presuditi za počinjene zločine. Daleko od toga da nema prigovora na rad suda. Bio je prespor, prekompliciran, pokazalo se da međunarodno pravo ima i previše “rupa”, posebno kada su u pitanju ovako delikatne stvari, nije presuđeno svima kojima je (bar ako se pita javnost) trebalo biti presuđeno, itd. Dakle, brojne pravne dileme i nedorečenosti ostale su iza suda. Ali i činjenica da je velik broj zločina sankcioniran i da su brojni pojedinci osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne. Bi li se našli iza rešetaka da nije bilo suda u Hagu, možemo samo nagađati, ali bojim se da je odgovor puno bliže negativnom. Za nas povjesničare sud u Haagu ostavio je pravo arhivsko blago. Više od tri milijuna dokumenata koji su nastali kao rezultat sudskih procesa bit će od neizrecive vrijednosti za sve buduće istraživače. Ili da možda čitateljima pojasnim konkretnije. Možete li zamisliti povjesničara kako dolazi u ministarstvo obrane Hrvatske, BiH ili Srbije i dobiva na uvid dokumente vezane uz 1990-e? Ja ne mogu, bar ne u Zagrebu, Sarajevu ili Beogradu. Ali mogu u Haagu, ili gdje će već biti smještena spomenuta građa.
Vezano uz prethodno pitanje - zašto Haag nije mogao biti Nürnberg? U Nürnbergu su Amerikanci vodili glavnu riječ, pa je sve riješeno brzo i efikasno, i onda su se brzo pomirili Francuzi i Nijemci... U Haagu se išlo na raspodjelu krivnje, umjesto preciznog određivanja tko je agresor, a tko žrtva. Kako to komentirate?
- Potpuno su drukčije okolnosti. Ne samo završetka Drugog svjetskog rata i ratova na području bivše Jugoslavije nego i tijeka ratova. Naime, nakon Drugog svjetskog rata odmah je bilo jasno tko je krivac za rat, a tko su pobjednici. I pobjednici su sudili poraženima. U Haagu nisu sudili pobjednici, nego “treća”, neutralna strana. Iako mislim da je prevladavajući stav u svijetu da je glavni krivac za ratove bila Miloševićeva politika, službeno Srbija nikada nije proglašena glavnim ili jedinim krivcem. Razlog je možda upravo u brojnim zločinima koje su počinili pripadnici svih zaraćenih strana. Dakle, sud nije imao za cilj odrediti krivca za ratove, donijeti pravorijek tko je bio agresor, a tko žrtva, nego suditi za konkretne zločine konkretnim osobama. Koliko se radilo o složenim okolnostima možda najbolje pokazuje upravo rat u Bosni i Hercegovini. U nekoliko godina tamo su svi ratovali sa svima i svi surađivali sa svima. I svi činili stravične zločine jedni prema drugima. Ali, ni u Nürnbergu nisu kažnjeni svi zločinci, pa ne znači da ih, upravo na temelju brojnih povijesnih istraživanja, javnost nije prepoznala kao zločince. Siguran sam da će se upravo to dogoditi i u slučaju Haškog suda.
ODGOVORNOST DRUŠTVA
Što dalje nakon takvog završetka? Hoće li takav kraj, ali i sve što se prije događalo s presudama, prouzročiti nove napetosti u regiji, u odnosima RH, BiH, Srbije..., odnosima između Hrvata, Bošnjaka, ali i Srba?
- Nastavit ću tamo gdje sam stao s primjerom suda u Nürnbergu. Nisu Nijemci i Francuzi (ili Britanci) poslije rata počeli graditi prijateljske i dobrosusjedske odnose zato što je sud u Nürnbergu donio presude koje je donio. Niti je taj proces bio usporen zbog činjenice da ipak svi zločinci nisu dobili odgovarajuću kaznu. Sudske presude mogu pomoći u tom procesu, ali nisu sudovi jedini koji moraju sudjelovati u uklanjanju napetosti i popravljanju odnosa među narodima i državama. To je dužnost svakog društva u cjelini. Pritom mislim na odgovornost političara i intelektualnih elita, na potrebu jačanja pravne države, izgradnju pluralnog i tolerantnog civilnog društva, posebno na odgovoran i demokratski orijentiran obrazovan sustav. I naravno, na usmjerenost svakoga od nas da vlastitim primjerom gradi svijet u kojem se nitko neće osjećati ugroženim zbog svoje etničke, vjerske ili rasne pripadnosti.(D.J.)
Dr. sc. Hrvoje Klasić, povjesničar, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
JOSIP JURČEVIĆ
Haško nasilno kreiranje lažnih povijesnih istina
Presuda šestorici Hrvata iz BiH posljednja je presuda koju je izrekao Haški tribunal, a nekoliko preostalih nedovršenih presuda izreći će čudno međunarodno tijelo koje je još problematičnije od suda čiji je izdanak.
Proces šestorici Hrvata iz BiH u svakom je pogledu naj-proces Haškog tribunala, te se iz njega može ponajbolje prosuđivati o karakteru, učincima i porukama suda kao cjeline. No, još je važnije što se preko toga suda može iščitavati apokaliptično stanje u svijetu u proteklih tridesetak godina te isto takve buduće perspektive. Tribunal je davne 1994. osnovalo Vijeće sigurnosti, koje je zastarjela diskriminatorska institucija iz kolonijalnog doba i kolonijalnog mentaliteta. Još je pogubnije što je Tribunal koncepcijski i djelovanjem ostao ispod skromne međunarodnopravne razine koju su odmah nakon Drugog svjetskog rata uspostavila tzv. Nirnberška načela. U postupanju Tribunal je narušio čak i mnoga civilizacijska pravna i pravosudna načela koja je prije dva tisućljeća uspostavilo rimsko pravo.
Statut suda je skandalozno neodređen i nedorađen. Ovlasti su skučene na suđenje isključivo osobama, pojedincima, ali niz procesa - uključujući i protiv šestorice Hrvata iz BiH - praktično je vođen protiv država, preko monstruozne konstrukcije o udruženom zločinačkom pothvatu. Sud nije dobio ovlasti suditi za zločin agresije niti za zločine protiv mira, što je praktično izjednačilo državu agresora i njegove odgovorne osobe s državama i osobama koje su žrtve agresije. Svako sudsko vijeće praktično je kreiralo svoja pravosudna pravila nekonzistentnom i ničim reguliranom smjesom kontinentalnog i anglosaksonskog pravnog sustava.
Čak nije propisan ni bilo kako kategoriziran raspon kazni, što se skandalozno očitovalo u nizu presuda. No, s ljudskog motrišta je kafkijanski najstrašnije što optuženi - koji su godinama držani u zatvoru suda - kad su sudski proglašeni nevinima, nisu imali prava na nikakvu satisfakciju, ni materijalnu niti moralnu. U tom smislu je najilustrativnija sudbina braće Kupreškić.
S globalnog motrišta, Haški tribunal i drugi s njime umreženi međunarodni interesi ostavili su budućnosti najgoru moguću poruku da je isplativo i nekažnjivo činjenje organiziranih masovnih ratnih zločina. To se razvidno očituje u haškom nerazlikovanju zločinca i žrtve te međunarodnom blagoslovu opstanka Republike Srpske koja je međunardodni spomenik najgorim zločinima koje poznaje međunarodno ratno i humanitarno pravo.
Nadalje, Tužiteljstvo tribnala, koje je formalno stranka u postupku, pretvorilo se u instrument dvadesetogodišnjih političkih i svakojakih drugih pritisaka i ucjena prema državama, te su praktično slomljena sva načela Povelje UN-a o međunarodnim odnosima i temeljnim ljudskim pravima i slobodama. Tužiteljstvo je, sukladno uskim, ali moćnim interesima nekih međunarodnih krugova istovremeno bilo voluntaristička batina i nasilni kreator lažnih povijesnih istina.
U tom općem kontekstu treba promatrati i suđenje šestorici Hrvata iz BiH, te posljedice koje iz njega proizlaze za Republiku Hrvatsku, sve Hrvate, a napose u BiH, te za buduće odnose, događanja i stanja u ovom dijelu Europe. Najvažnije je naglasiti da državne i društvene institucije Republike Hrvatske snose najveću odgovornost za sve negativnosti koje su se događale sa šestoricom Hrvata u BiH, kao i za sudjelovanje u haškoj mreži koja je najsustavnije destruirala sva događajna i vrijednosna postignuća hrvatskoga Domovinskog rata, te hrvatsko društvo i državu dovela pred ponor rasula, a narod u opasnost identitetskog i biološkog opstanka u dvjema domovinama - Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini.
Zar treba podsjećati da je bivši dvomandatni predsjednik Republike Hrvatske - Stjepan Mesić - bio krivokletnik pred Haškim tribunalom protiv države kojoj je bio na čelu, te da je njegov jednomandatni nasljednik - Ivo Josipović - bio jedan od najupornijih suradnika protuhrvatske haške mreže, zajedno s glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem.
No, problem Hrvatske s veleizdajničkom haškom mrežom unutar vlastitih institucija je puno dublji i opsežniji. U strogo kontroliranom hrvatskom javnom i medijskom životu godinama je suđenje šestrorici Hrvata iz BiH prešućivano ili držano na margini, iako je to uvjerljivo najpogubnije suđenje protiv Hrvatske. Isto tako su od očiju javnosti otklanjana brojna suđenja koja se po haškom modelu neprekidno događaju pred hrvatskim pravosuđem. Primjerice, bez ikakvog javnog spomena u Rijeci traje suđenje Juri Šimiću, kojem je protivno dokumentima i svjedočanstvima montirana optužnica za ratni zločin koji je 1991. navodno počinio u Bjelovaru. Isto tako, javno se jedva moglo saznati da je nedavno po haškom modelu zapovjedne odgovornosti osuđen Tomislav Merčep, prvi zapovjednik obrane Vukovara, a od javnosti se taji da se na vlasti u Hrvatskoj šire pripadnici stranke koju je osnovao ratni zločinac Goran Hadžić.
Haška presuda šestorici Hrvata iz BiH, koja je stvarno osuđujuća presuda hrvatskoj budućnosti, te posljednja poruka generala Praljka, predstavljaju dramatičan poziv hrvatskim građanima na suočavanje s katastrofom u koju smo privedeni prvenstveno kroz institucije Republike Hrvatske.
Prof. dr. sc. Josip Jurčević, ekspertni svjedok u procesu protiv šestorice Hrvata iz BiH, autor knjige “Odnos Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini 1990. - 1995.”