Vezani članci
ZAŠTO HAAG NIJE MOGAO BITI NÜRNBERG (I.):
USPOREDNI INTERVJU
Kakav bi bio vaš komentar na aktualnu presudu Međunarodnog suda pravde u slučaju bosanske šestorke? Jeste li osobno iznenađeni takvim raspletom situacije ili se takav kraj mogao i očekivati?
- Iznenađena sam općom, rekla bih, histerijom koja je zavladala, osobito na strani Vlade i Sabora. Reakcija različitih udruga i pojedinaca s desne strane političkog spektra me ne čudi, ali da premijer može dati izjavu u kojoj veliča upravo osuđenog ratnog zločinca bila mi je previše. Sućut obitelji Praljak je jedno, ali slaviti ga kao junaka? Većina medija, osobito TV, nekritički je prihvatila taj nacionalistički val, pa se čovjek pita kako smo se vratili u govor 90-ih. Sjetimo se, prije samo nekoliko dana zgražali smo se zbog slične priče o osuđenom Mladiću iz Srbije. Ono što je bitno u presudi je osobna odgovornost osuđenih za počinjene zločine, koji su se nesumnjivo dogodili, a koje, koliko smo čuli, ni obrana šestorke nije poricala. Ako nas nije zahvatila kolektivna amnezija, većina nas se sjeća Herceg-Bosne u vrijeme pok. Bobana i poslije Prlića, i vijesti koje su se odnosile na takve strašne zločine kao što su Ahmići ili Stupni Dol, pa logori Dretelj i sl. Pogledamo li političku situaciju danas npr. u Mostaru, vidimo još uvijek oštru podjelu kao posljedicu rata, toliku da se ne provode ni lokalni izbori. Bilo je to mračno razdoblje Tuđmanove politike, koje srećom ipak nije dugo trajalo. Ono što je zbunjujuće u cijeloj situaciji jest također činjenica da je RH cijelo vrijeme rata pomagala i samu BiH i njezine brojne izbjeglice. Mislim da je g. Izetbegović to dobro opisao govoreći o dva lica hrvatske politike prema BiH u to vrijeme.
Može li se, i u kojoj mjeri, zaključiti da je presuda BiH šestorki dijelom i neuspjeh Republike Hrvatske, s obzirom na, prema mišljenju mnogih, izostanak bolje, sustavnije i efikasnije pravničke pomoći okrivljenicima...?
- Kolika je bila konkretna pomoć RH nije mi poznato, ali mi također nije poznato ni da su ikad bile izražavane neke primjedbe optuženika ili njihovih odvjetnika. Ali nemojmo zaboraviti da je RH istovremeno imala i obvezu pomaganja i suradnje sa sudom na temelju rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a i na temelju našeg Zakona o suradnji s ICTY-jem. Valjda ovi “mnogi” koji sada ističu ovakve prigovore ne misle da je Vlada RH, bez obzira na to koja je bila, trebala kršiti međunarodne i svoje zakone kako bi sakrila zločin?
VAŽNOST POLITIKE
Premda su osuđeni pojedinci, a ne država (Hrvatska), u presudi se provlači i kontekst “udruženog zločinačkog pothvata”. Koliko to može generirati nove probleme za Republiku Hrvatsku, napose u odnosima sa susjedima?
- Republika Hrvatska nije bila stranka u ovom postupku niti je na bilo kakav pravni način bila ispitivana njezina međunarodna odgovornost. Ne znam koliko puta to treba ponoviti, ali Haški tribunal sudi isključivo pojedincima. Odgovornost države mogla bi se utvrđivati jedino pred Međunarodnim sudom u Haagu za genocid, ali takav zločin nije se dogodio. Postupci se mogu voditi i pred hrvatskim sudovima po eventualnim zahtjevima žrtava. Nadalje, ovaj sud nije sudio ni pokojnom predsjedniku Tuđmanu, ni Šušku, ni Bobetku. Koncept tzv. udruženog zločinačkog pothvata u obliku u kojem ga je koristio sud također ne znači utvrđivanje nečije odgovornosti. Ne bi li ipak pravni minimum zahtijevao da se optuženoj osobi da prilika da se brani? A navedena trojica za života nisu bila optužena, dok se protiv pokojnika ne može voditi kazneni postupak. Ono što može generirati nove probleme to je odnos prema ovoj presudi. Mislim da bi (službena) RH trebala prihvatiti presudu ne dovodeći u sumnju njezin legitimitet i ne podupirati one Hrvate u BiH koji to, čini se, pokušavaju iskoristiti za neke svoje nacionalističke ciljeve. (Sjetimo se da je to sud koji je oslobodio hrvatske generale zapovjedne odgovornosti za zločine koji su počinjeni u Oluji, pa je mnogi i danas nazivaju “kontroverznom”, što se nama nikako ne sviđa. No, u postupku koji smo vodili pred Međunarodnim sudom protiv Srbije, taj je sud potvrdio njezin legitimitet). Za današnje odnose mislim da je bitna današnja politika, a ona bi se morala temeljiti na osudi zločina i zločinca i na sućuti i pomoći žrtvama.
DOBRE I LOŠE STRANE HAAGA
Gledajući unatrag, je li ICTY ispunio svrhu zbog koje je i osnovan od UN-a? Što je dobroga Haag donio, a gdje nije ispunio očekivanja, i zašto?
- Haag je pokrenuo procese utvrđivanja osobne odgovornosti nekih od najviših političkih i vojnih figura iz država uključenih u rat, ponajprije naravno mislim na Miloševića, Karadžića, Mladića. Mislim da se možemo složiti oko toga da im nacionalne države ne bi sudile. Haški sud utvrdio je postojanje zločina genocida u Europi prvi put nakon 2. svjetskog rata, utvrdio je činjenice u svezi s mnogim zločinima i za njih osudio mnoge pojedince. Sud je razvio neka tumačenja pravila o međunarodnoj kaznenoj odgovornosti pojedinaca koja će biti standardi u budućnosti. No, s druge strane, mislim da su opravdane i kritike na njegov rad. Po meni, veliki je problem da su postupci trajali toliko dugo da su presude rijetko doživljavane kao neka satisfakcija žrtvama, a najčešće su izazivale efekte novih podjela i sukoba, kao da su iznova palile vatre na neugaslim žarištima. Kritika se može odnositi i na promjene pravila i na određenu nedosljednost kod podnošenja optužnica. Nama je sigurno neprihvatljivo da Mladić nije optužen i za zločine u Hrvatskoj ili oslobađajuća (prvostupanjska) odluka za Stanišića i Simatovića. Oslobađanje Šešelja za mene je bilo ismijavanje svih žrtava. Valja nam pričekati odluke po žalbama da vidimo hoće li sud, koji sad nastavlja kao tzv. rezidualni mehanizam, promijeniti svoje odluke. Neprihvatljiva je i odluka da se ne optuže “glavešine” JNA, iako ne treba zaboraviti da su među osuđenima za Vukovar ili za Dubrovnik i neki viši oficiri JNA. Važno je da od 90 osuđenih nema ni jednog Hrvata iz Hrvatske, čime možemo biti zadovoljni. To bi trebalo sugerirati da zločini u RH, kojih je nažalost bilo, nisu bili dio planirane politike, nego pojedinačni ekscesi. Sve u svemu, Tribunal nije ostvario onu svoju svrhu koja je trebala pridonijeti pomirbi, ali to je velikim dijelom i odgovornost nacionalnih politika koje su ostale “ušančene” u svojim nacionalističkim pozicijama. Odgovornost je i na nacionalnim pravosudnim tijelima, koja nisu obavila svoj dio posla i vodila postupke prema “svojim” počiniteljima u dovoljnoj mjeri. Žrtve na svim stranama nisu doživjele satisfakciju.
ODGOVORNOST ZA BUDUĆNOST
Na suđenju u Nürnbergu Amerikanci su vodili glavnu riječ, pa je sve riješeno brzo i efikasno. No, dojam je da se u Haagu išlo na raspodjelu krivnje umjesto preciznog određivanja tko je agresor, a tko žrtva?
- Mislim da se Haag pokušao fokusirati na žrtve, a njih je bilo na svim stranama, i doista im nije bilo važno jesu li stradale od žrtve ili agresora. Nürnberg je nastao i djelovao u sasvim drugim povijesnim okolnostima, nakon kapitulacije Njemačke i nakon svjetskog rata u kojem su stradali milijuni ljudi. Naglasak je bio na kažnjavanju odgovornih, a ne na davanju satisfakcije svim žrtvama. Osim glavnog suđenja u Nürnbergu vođen je još čitav niz postupaka u samoj Njemačkoj na kojima su osuđeni i mnogi “manji” zločinci. No, nikad se nije vodio postupak u kojem bi se gledalo i na njemačke žrtve stradale od ruke saveznika.
Što dalje nakon takvog završetka haškog tribunala? Hoće li takav kraj, ali i sve što se prije događalo s presudama, prouzročiti nove napetosti u regiji, u odnosima RH, BiH, Srbije...?
- Prema mojem mišljenju najveću odgovornost imaju oni što se vole zvati “političke elite”. Oni bi morali djelovati odgovorno, učiniti rez prema politikama koje su dovele do rata i povesti novu politiku suradnje i mirnog rješavanja sporova. Bez toga stvaraju se uvjeti za nove ratove u kojima će ginuti neka nova mladost. Jesu li oni za to voljni i sposobni, to je drugo pitanje.(D.J.)
Prof. dr. Vesna Crnić-Grotić, dekanica, predstojnica Katedre za međunarodno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci
DAVOR DERENČINOVIĆ
Mjerila tribunala bila su krajnje selektivna
S obzirom na presudu bosanskoj šestorici, na HRT-u ste izjavili kako imamo situaciju da je to polovična pravda koju haški tribunal neprestano producira. Možete li to malo šire pojasniti i za čitatelje Glasa Slavonije? Je li presuda pravedna ili nije i zašto?
- Pravednost je kategorija koja se ogleda na tri razine - na razini optuženika/osuđenika, žrtve i osoba koje nisu formalno optužene, ali su implicirane u presudi. Mislim da je na sve tri razine haški tribunal propustio ostvariti ono što mu je Vijeće sigurnosti kada ga je osnivalo dalo u mandat. Nema pravde za žrtve bez prihvaćanja presude i odgovornosti od strane optuženika/osuđenika. To stoga što žrtva može ostvariti zadovoljštinu samo ako optuženik/osuđenik prihvati moralnu i pravnu odgovornost za počinjene zločine. Ovdje to nije i ne može biti slučaj jer optuženici nisu odgovarali za djela koja su sami počinili kroz tradicionalne oblike odgovornosti (počinjenje, planiranje, poticanje, pomaganje i sl.) već za kaznena djela koja su počinile druge osobe, a koja su kroz institut zajedničkog zločinačkog pothvata njima na neki način pripisana (imputirana). Konačno, implikacija trećih osoba provocira reakciju javnosti jer se time na neki način, ne pravno već sociološki, implicira i neka vrsta kolektivne odgovornosti. Problem je u tome da su mjerila za to krajnje selektivna - odgovornost Hrvata za sukob u srednjoj Bosni je sistemska (zajednički zločinački pothvat), a Bošnjaka incidentalna (zapovjedna odgovornost), kad se radi o zločinima Hrvata sukob je karakteriziran kao međunarodni, a kod zločina Bošnjaka kao unutarnji, kazne se neusporedive u tim procesima itd. Hrvatski državni vrh proziva se zbog podjele Bosne i Hercegovine, a nitko od civilnih i vojnih dužnosnika iz tadašnje Srbije nije impliciran kao član zajedničkog zločinačkog pothvata u predmetima protiv Karadžića i Mladića bez obzira na to što je svima općepoznata uloga Srbije u ratovima devedesetih godina prošlog stoljeća - kako domaćoj, tako i međunarodnoj javnosti.
Kako je zapravo moguće tumačiti presudu? Osuđeni su pojedinci, a ne država (Hrvatska), no ipak se u presudi provlači i kontekst “udruženog zločinačkog pothvata”. Koliko je to zapravo problem, odnosno koliko takva “stavka” u presudi generira nove probleme za Republiku Hrvatsku, napose u odnosima sa susjedima, konkretno u BiH?
- U kontekstualnom dijelu presude provlači se pojam konačnog ili krajnjeg cilja u čijem su formuliranju, prema ocjeni vijeća, sudjelovala trojica visokih državnih dužnosnika tadašnje Republike Hrvatske.
Premda oni nisu formalno optuženi, činjenica je da njihovo višestruko spominjanje u tom kontekstu izaziva određene dvojbe i stvara dojam da su i oni na neizravan način kriminalizirani kroz konkretne doprinose zločinačkom pothvatu formalno optuženih osoba (šestorice).
Valja podsjetiti da je Žalbeno vijeće, dakle isto koje je donijelo drugostupanjsku presudu, u odluci iz srpnja 2016. godine kojom je odbilo zahtjev RH za dobivanjem statusa prijatelja suda navelo da je presuda (prvostupanjska) pravno obvezujuća samo za optuženike, a ne i za ostale osobe koje se u njoj navode.
Problem je u tome što to nije na odgovarajući način ponovljeno i u žalbenoj presudi u kojoj su okolnosti koje nisu bile predmet optuženja iscrpno obrazlagane i u kojima su navedena trojica implicirana. Time je otvoren prostor da svatko može tumačiti presudu na drugačiji način. Bez obzira na to, pravne odgovornosti Republike Hrvatske nema i trebalo bi raditi na smirivanju tenzija u odnosima sa susjedima.
Mogu li se uspoređivati sudski procesi u Haagu s onima nakon Drugog svjetskog rata u Nürnbergu? Na Haškom tribunalu se išlo na raspodjelu krivnje, umjesto preciznog određivanja tko je agresor, a tko žrtva, što bi i s pravne strane bilo normalni. Kako to komentirate?
- Saveznički sudovi koji su osnovani nakon II. svjetskog rata primjer su tzv. pobjedničke pravde u kojima se sudilo pojedincima i organizacijama poražene strane. S obzirom na to da je to podržano nizom drugih mjera (ekonomskih, socijalnih, političkih i dr.) stvorene su pretpostavke za uspjeh u procesu suočavanja s prošlošću i ozdravljenja društva od negativnih posljedica totalitarnog i zločinačkog režima (prvenstveno u Njemačkoj). Jedan od razloga toga uspjeha je i u tome što su suđenja provedena na područjima gdje su zločini počinjeni. To je svakako pridonijelo da ih lokalne zajednice prihvate, što nije bio slučaj s Haškim tribunalom koji je od svog osnivanja djelovao s distance i čija su pravila postupanja i pravni standardi bili teško razumljivi ne samo široj javnosti već i pripadnicima pravne struke.(D.J.)
Prof. dr. sc. Davor Derenčinović, kaznenopravni ekspert, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
GORAN MIKULIČIĆ Umjesto da primjenjuje postojeće, sud je sam donosio pravne mjere
Što se tiče Haškog tribunala, uz dužno poštovanje, moram reći da me cijela ta epizoda podsjeća na jedan neuspjeli eksperiment. Međunarodna zajednica pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda pokušala je, što je hvalevrijedno, omogućiti da jedan sud bude nadležan za regiju bivše Jugoslavije, pa je onda taj sud i osnovala.
- Haški sud je osnovan uz nekakav konsenzus, ne svih, ali velikog dijela članica Ujedinjenih naroda, pa je počeo taj eksperiment, s puno lutanja. Moje mišljenje je da je u tom eksperimentu bilo premalo kvalificiranih osoba, da je u tom eksperimentu suđenja sudjelovalo premalo sudaca, to su bili eminentni pravnici koje su delegirale pojedine zemlje članice Ujedinjenih naroda, ali jedan dobar dio tih eminentnih pravnika nije nikad bio u sudnici, nikad nije vodio nikakav proces. Mislim da je svakom laiku jasno da je jedno biti pravnik, a drugo je biti sudac. Biti sudac zahtijeva da budeš i dobar pravnik, ali da imaš i određene vještine i zanat koji se stječe kroz praksu, kroz učenje, kroz vježbu i tako dalje. I mi smo se nebrojeno puta susretali u suđenjima sa situacijom gdje je zapravo taj “laički” element prevladao nad elementom profesionalnosti. U Haagu smo imali slučajeve, u prvostupanjskom postupku, da su zapravo dva suca koja su bila imenovana adlitem za taj predmet preglasala profesionalca, predsjednika vijeća Antonetija, i to u pogledu osnovnih postavki presude, a to je pitanje, naravno, i procesnih pretpostavki, to je pitanje međunarodnog sukoba, to je pitanje zajedničkog zločinačkog pothvata, dakle onih osnovnih stvari. I zato sam očekivao od žalbenog vijeća da će prevladati taj jedan profesionalni odnos i da neće inzistirati na tom obliku krivnje tipa međunarodnog zločinačkog udruženja, koji nema svoje korijene u međunarodnom običajnom pravu, koji nema svoje korijene u statutu suda, koji nije predviđen niti u ženevskim konvencijama, koji nikada prije toga nije upotrijebljen, a Haški sud ga je progurao kroz drugostupanjsku presudu u predmetu Tadić kada se zapravo ništa nije moglo ni učiniti i onda su najedanput to prihvatili kao presedan. Dakle, učinili su ono najgore što sud može učiniti, a to je da stvara pravo umjesto da ga primjenjuje. I danas smo u situaciji da će zapravo ta sintagma međunarodni zločinački pothvat ostati u stručnoj javnosti kao jedna od najvećih mrlja Haškog tribunala - istaknuo je u emisiji Otvoreno na HTV-u zagrebački odvjetnik Goran Mikuličić te dodao između ostalog i ovo:
- Jedan primjer najbolje govori o tome kako se favorizira ta jedna strana u postupku, mislim na tužiteljstvo. Tužiteljstvo je dužno prema pravilima o postupku i dokazima intenzivno tijekom čitavog postupka aktivno tražiti eventualne postojeće ekskulpirajuće dokaze. Dakle, one dokaze koji idu u korist okrivljeniku i čim ih se nađe, moraju se predati obranama. To je pravilo. Masu puta je tužilaštvo uhvaćeno, ono što mi kolokvijalno kažemo, krvavih ruku, jer vidimo da su imali neki ekskulpirajući dokaz, ali nam ga nisu predali. I sad bi za to trebala postojati neka konzekvenca. U anglosaksonskom pravu je konzekvenca strašna - poništava se suđenje, a tog tužitelja koji je utajio dokaz prijavljuje se njegovoj komori. U Haškom tribunalu nema nikakvih konzekvenci, čak niti to da sudac kaže - ne, ne smijete tako raditi. Čak niti to.
Na Mikuličića se nadovezao i Tihomir Vinković, novinar HRT-a:
- Bilo koji sud, u nekakvoj trodiobi vlasti, ne može donositi zakone, ne može donositi pravne mjere. No, Haški sud je na sebe preuzeo da najopasniji instrument međunarodnog prava - zajednički zločinački pothvat, koji prije toga nikad nije primjenjivan i neće biti primjenjivan na stalnom sudu (i sud za Kambodžu ga je odbacio), pokuša primijeniti na svojim suđenjima. I sad imamo da su ljudi osuđeni jer su navodno bili u nekakvom zajedničkom zločinačkom pothvatu i da su mogli pretpostaviti da će se dogoditi zločin. I nigdje ne stoji da su ih zapovjedili, nigdje nema da su ih osmislili, i onda hajdemo sada hvaliti taj sud, ili ga kuditi, kao što su to Rusi radili.(Priredio: D.J.)
NEZAVRŠENI PROCESI
Poslove preuzima Mehanizam za međunarodne kaznene sudove
Pravni službenik Jonas Nillson jedan je od mnogih koji je godinama pomagao sudskim vijećima u istraživanjima i draftiranju odluka. A sada kada Haški sud (ICTY) zatvara svoja vrata, on kao i mnogi drugi pakira svoje stvari i traže novi posao. Žalbu koju sprema Mladićev braniteljski tim - naposlijetku će preuzeti Mehanizam za međunarodne kaznene sudove (MICT). To je institucija koja će dovršiti i sve druge nezavršene poslove Tribunala. Od 2013. rade paralelno sa sudom, i zasad imaju tri slučaja: žalbeni postupak u slučaju Karadžića i Šešelja te ponovljeno suđenje Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću. “Što se tiče žalbenog postupka u slučaju Šešelj, on je u tijeku. I žalbena sjednica zakazana je za 13. prosinca, a pravomoćna presuda u ovom predmetu očekuje se u prvoj polovini iduće godine”, kaže Helena Eggleston, glasnogovornica Mehanizma. Pravomoćna odluka za Radovana Karadžića očekuje se 2019. godine. Uz te slučajeve, zadatak je i voditi računa o cijelom nizu svjedoka koji su Haškom sudu pomogli utvrđivati činjenice. Ukupno ih je bilo blizu osam tisuća, nekima od njih su, zbog vlastite sigurnosti, određivane mjere zaštite. MICT ima mandat i za nadgledanje izvršavanja kazni - kao i za odlučivanje o eventualnim zahtjevima za smanjenje kazni, pomilovanjima ili puštanjima na prijevremenu slobodu. No, u pritvorskoj jedinici u Scheveningenu, kroz koju je dosad prošlo 178 pritvorenika, sada je njih 10. “Prosjek godina pritvorenika je sada više od 67 godina. Dakle, imamo grupu od 50 do 70 godina, i to nam svakako predstavlja nove izazove. Imamo neke koji imaju ozljede iz rata, ali i s medicinskim problemima starije životne dobi”, navodi Fraser Gilmour iz pritvorske jedinice. Stotinjak zahtjeva za pomoć godišnje Mehanizam dobiva od nacionalnih pravosuđa koja sve više, kažu, procesuiraju ratne zločine. Pomoć dobivaju i od samog Tužiteljstva. “Imamo slučajeve koji su istraženi gotovo do razine optužnice, ali ju nismo podigli. I sada usko surađujemo s nacionalnim tužiteljima. Dali smo im pristup dokumentaciji koju imamo ovdje. Imamo tri časnika za vezu, jednog iz Beograda, jednog iz Sarajeva i jednog iz Zagreba i radimo s njima. Mogu pretraživati naše baze podataka i pomagati u nacionalnim istragama”, kaže Bob Reid, šef Operativnog odjeljenja Tužiteljstva MKSJ-a. Zamišljen kao manja i efikasnija institucija - radi na još većoj dostupnosti brojne dokumenatcije skupljene tijekom više od 20 godina rada suđenja za zločine na prostorima bivše Jugoslavije. Dom mu je i dalje ista zgrada kao i ona Tribunala, te baš kao i taj sud, ima privremeni mandat.(D.G.)
MIRJAN DAMAŠKA
Nisam očekivao dramatičan kraj
- Očekivao sam potvrdu presude jer zajednički zločinački pothvat - u svom trećem obliku - stvara mrežu iz koje se teško iskopati. Protiv te pravne konstrukcije pisao sam kritički u američkim, europskim pa i hrvatskim stručnim časopisima. No nisam očekivao dramatičan i tragičan korak generala Praljka u smrt. Iako se presuda pravno-tehnički odnosi samo na optužene pojedince, ona će stvarno imati neugodne posljedice za Hrvatsku bude li došlo do imovinsko-pravnih sporova. Neka činjenična utvrđenja iz presude uzet će naime sudovi u građanskim parnicama kao da su notorna. Inače, međunarodna kaznena pravda uglavnom se promatra kao instrument za uspostavljanje individualne kaznene odgovornosti za prekomjerna kršenja međunarodnog prava. Međutim, često odluke međunarodnih kaznenih sudova i tribunala mogu imati (i imale su) neizbježan utjecaj na neprijavljene osobe kao i za subjekte, te ti akteri nisu uredno zbrinuti u međunarodnom sustavu kaznenog pravosuđa.(D.J.)
Dr. sc. Mirjan Damaška, profesor međunarodnog prava na prestižnom američkom sveučilištu Yale, SAD