Magazin
POVJESNIČARI O VUKOVARU

Ante Nazor: Pogrešno je bitku za Vukovar promatrati odvojeno od niza događanja u ostalim dijelovima Hrvatske
Objavljeno 18. studenog, 2017.

O obrani i okupaciji Vukovara postoji više knjiga znanstvenoga i memoarskoga sadržaja, postoje dokumentarni filmovi, tako da držim da je to pitanje vrlo dobro zastupljeno u hrvatskoj historiografiji i da su na znanstvenoj razini razumljivi uzroci velikosrpske agresije i okupacije Vukovara 1991. godine.

No, problem je što su u hrvatski medijski prostor plasirane brojne dezinformacije ili poluinformacije na temelju kojih se u javnosti stvarala percepcija koja je potpuno zanemarila okolnosti povijesnoga procesa i samoga događaja - obrane Vukovara - kao dijela toga procesa, da je predsjednik Tuđman svjesno žrtvovao Vukovar radi međunarodnog priznanja Hrvatske, da je Vukovar “prodan za zapadnu Hercegovinu”, da predsjednika Tuđmana nije bilo briga za istočnu Slavoniju, da mu je samo važno bilo zadržati predsjedničku fotelju, itd. Naime, Bitka za Vukovar, kao simbol obrane Hrvatske od velikosrpske agresije 1991., idealna je meta za sve koji stvaranje suvremene hrvatske države i obranu Hrvatske od velikosrpske agresije u Domovinskom ratu žele prikazati kao “zločinački pothvat”, a tadašnje demokratski izabrano vodstvo Republike Hrvatske kao nesposobno, neosjetljivo na žrtve, pa čak i kao izdajničko i zločinačko, te se takva percepcija pokušala nametnuti kao zaključak o iznimno negativnoj ulozi predsjednika Tuđmana i tadašnjega hrvatskoga vodstva u obrani Vukovara, odnosno o njihovoj odgovornosti za okupaciju toga hrvatskoga grada.

S obzirom na to da je odnos snaga u materijalno-tehničkim sredstvima bio strahovito nesrazmjeran u korist neprijatelja, držim iznimnim podvigom i iznimnom zaslugom hrvatskih branitelja to što Hrvatska u jesen 1991. nije poražena i okupirana. Pritom važnu ulogu svakako ima i bitka za Vukovar, odnosno odlučan i za vojne analitičare neočekivano dugotrajan (od kolovoza do sredine studenoga 1991.), otpor hrvatskih branitelja Vukovara. Zaustavljanjem snažnih neprijateljskih napada i brzog neprijateljskog prodora u dubinu hrvatskog teritorija s ciljem spajanja snaga JNA iz istočne i zapadne Slavonije, koje je u planovima JNA za osvajanje Hrvatske imalo strateški značaj, može se reći i da je obrana Vukovara poprimila strateški značaj za obranu Hrvatske 1991. godine.

VAŽAN KONTEKST

No, pogrešno je bitku za Vukovar promatrati odvojeno od tadašnjih događanja u ostalim dijelovima Hrvatske. Obrana i okupacija Vukovara ne može se razumijeti i prezentirati bez uvida u stanje na ostalim bojištima u Hrvatskoj, posebice na područjima od strateškoga značaja za tadašnju obranu Hrvatske. U ogorčenim i presudnim borbama za opstanak Hrvatske, uz Vukovar, Škabrnju i Nadin, u studenome 1991. okupirani su i Saborsko (12. studenoga), Slunj (16. studenoga), Cetingrad (27. studenoga) i druga naselja... Jednako tako, sjećajući se svakoga studenoga na žrtvu Vukovara, odnosno njegovih branitelja i civila, sjećamo se svih gradova i naselja na crti obrane, kao što se pri spomenu Ovčare sjetimo i Škabrnje, Nadina, Baćina i svih 150 masovnih grobnica sa žrtvama velikosrpske agresije.

Posebno treba naglasiti simbolički značaj bitke za Vukovar za suvremenu Hrvatsku, koji se očituje u masovnom hrvatskom hodočašću Vukovaru na Dan sjećanja na žrtvu i okupaciju Vukovara svakoga 18. studenoga. Ta masovnost potvrđuje da su žrtvu, hrabrost, domoljublje, odanost i vjeru vukovarskih branitelja Hrvati prepoznali kao temeljne vrline u procesu uspostave i obrane suvremene hrvatske države.

U tom kontekstu gledam i na konačan povratak Hrvatske vojske u grad, koji će osim simboličke važnosti, dodatno naglašene povratkom neposredno uoči obilježavanja obljetnice okupacije Vukovara, zasigurno pridonijeti sigurnosti i poboljšanju uvjeta života njegovih građana.

Kad se 1. listopada 1991. napadom srpsko-crnogorskih snaga na Dubrovnik aktiviralo cijelo hrvatsko ratiše, od bojišta na krajnjem jugu Hrvatske, preko srednje i sjeverne Dalmacije, Like, Korduna, Banovine, zapadne Slavonije, sve do krajnjega istoka Slavonije - Vukovara i Iloka, časnici NATO saveza predviđali su kapitulaciju Hrvatske nakon najviše tjedan-dva otpora. Tim više jer je krajem rujna 1991. Vijeće sigurnosti UN-a svim državama zabranilo izvoz oružja i vojne opreme u Jugoslaviju, što znači i u Hrvatsku. S obzirom na goleme zalihe streljiva i izrazitu nadmoć u naoružanju koju je JNA imala u odnosu na hrvatske oružane snage (posebice nakon što je već u svibnju 1990. razoružala hrvatsku Teritorijalnu obranu), takva UN-ova odluka omogućila je agresoru lakše osvajanje teritorija u Hrvatskoj, a potom i u Bosni i Hercegovini. Francuski profesor Paul Garde razumio je posljedice takve odluke: “Nestašica naoružanja bila je dramatična. Rijetko se u europskoj povijesti mogao vidjeti takav odnos snaga... Što se tiče embarga na oružje koji je nametnut u početku sukoba, on uopće ne smeta agresoru, ali sprječava žrtve da se brane”. U takvim okolnostima branila se Hrvatska i Vukovar, znanstvene rasprave o bitki za Vukovar taj kontekst ne smiju zanemariti.

SKANDALOZNE KONSTRUKCIJE

Teze iz Srbije koje Domovinski rat nazivaju građanskim, koje relativiziraju odgovornost Srbije za agresiju na Hrvatsku i razaranje Vukovara, posljedice su nekritičkog gledanja na nedavnu prošlost. Uz osobe koje su osobno sudjelovale u agresiji na Hrvatsku, takve znanstveno neutemeljene teze promiču i pojedini političari, pa i povjesničari iz Hrvatske. Pokušavaju se nametnuti i kroz zajedničke čitanke, kakva je, primjerice, čitanka za nastavnike suvremene povijesti u jugoistočnoj Europi, objavljena krajem 2016., u Solunu: Wars, Divisions, Integration 1990.-2008. (volume 2). Uz brojne netočne, ili izostavljene važne podatke, pa i neke skandalozne konstrukcije navedene u toj čitanci, poglavlje o Vukovaru začinjeno je izjavom Vuka Draškovića da je “Vukovar Hirošima srpskog i hrvatskog ludila” (str. 52), bez posebnoga objašnjenja tko je bio Vuk Drašković i kakvu je politiku zagovarao početkom 1990-ih. Vjerujem da bi za razumijevanje okolnosti koje su dovele do rata u Hrvatskoj i privremene okupacije dijela njezina teritorija bila zanimljivija njegova izjava iz kolovoza 1995., nakon Oluje: “Već godinama u Srbiji se viče kako Krajina nikada neće ni pomišljati da živi igdje osim u velikoj Srbiji. Ta nerealnost toliko je bila snažna da je ušla u svijest i podsvijest velikog broja naroda. Krivi su svi koji su hranili narod takvom opasnom iluzijom. (“Gurat ću na svaka vrata”, Vreme, 21. VIII. 1995.).

Također, u poglavlju o Vukovaru (str. 51) navodi se da su “u njegovoj opsadi sudjelovale JNA te veliki broj pripadnika Teritorijalne obrane i paravojne postrojbe”, no nije navedeno da su te paravojne postrojbe bile srpske, ni da je riječ o Teritorijalnoj obrani Srbije. Spomenutu čitanku priredili su autori koji nisu iz Hrvatske pa možemo pretpostaviti kako bi izgledala recenzija koju bi strani recenzenti odradili na sadržaju uputnika (“kurikula”) povijesti za hrvatske škole, ako im netko s nedostatkom poštovanja prema hrvatskim znanstvenim ustanovama to omogući. Razlog za zabrinutost tim je veća jer su suradnici na toj čitanci i pojedini povjesničari iz Hrvatske koji su imali važnu ulogu u izradi sadržaja uputnika (“kurikula”) povijesti za škole u Hrvatskoj.

Dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno--dokumentacijskog centra Domovinskog rata u Zagrebu.

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana