Ivo Lučić: Na dan obilježavanja pada i okupacije Vukovara sve naše postojeće razlike padaju u drugi plan!
Objavljeno 18. studenog, 2017.
Vezani članci
POVJESNIČARI O VUKOVARU
Kao povjesničar objavili ste knjigu o Vukovaru. Kakvo je Vaše mišljenje o tome jesu li pad Vukovara i okupacija grada dovoljno istraženi i dokumentirani?
- Pad i okupacija Vukovara dokumentirani su i istraživani, ali još ne u potpunosti, što onda znači i nedovoljno. Napisane su neke važne i dobre knjige, ali isto tako neki važni događaji ostali su neobjašnjeni, a problem je i to što je istina o vukovarskoj bitci i tragediji pokrivena debelim naslagama ratne i političke propagande. Upravo objavljenom i predstavljenom knjigom “Vukovarska bolnica - svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka”, u nakladi Hrvatske liječničke komore i Hrvatskoga instituta za povijest, nastojao sam te događaje postaviti u širi povijesni kontekst, a u središte zbivanja smjestio sam vukovarsku bolnicu i njezino osoblje koji su nekako ostali zapostavljeni i čija uloga u obrani Vukovara i humanosti nije do sada na pravi način predstavljena javnosti. U dijelu knjige pozabavio sam se i medijskim manipulacijama i podvalama.
Gledajući s odmakom vremena, koliko je njegova žrtva bila značajna za uspostavu današnje samostalne i neovisne RH? Oko tog pitanja i dalje se provlače teze o namjernoj predaji Vukovara i sl. Koliko je sve to utemeljeno?
- Herojska borba branitelja Vukovara, njihovo stradanje, kao i stradanja samoga grada i njegovih stanovnika, imali su veliku važnost u procesu obrane, osamostaljenja i međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Oni su danas važan dio hrvatskoga identiteta i predstavljaju jednu od najvažnijih točaka nacionalne integracije. Na dan obilježavanja pada i okupacije Vukovara sve naše razlike padaju u drugi plan. A što se tiče teza, odnosno podvala o “namjernoj predaji Vukovara” i sličnima, to je dio specijalnog rata koji se vodio, i još se uvijek vodi, protiv Hrvata, Republike Hrvatske i njezinih institucija. Priče i akteri su manje-više isti, a njihovo je izvorište u Beogradu.
Iz Srbije svako malo stižu osporavanja Domovinskog rata, ali i povratka Vukovara u okrilje RH. Kako to komentirate? Dojam je da se srpski političari, većina njih, još nisu pomirili s činjenicom da su izgubili rat...
- Srbija je izgubila rat, i to je njezinoj političkoj javnosti teško prihvatiti. Umjesto zrelih i ozbiljnih političara koji bi na temelju stvarnosti i činjenica gradili nove odnose s Hrvatima, na sceni su uglavnom ljudi koji podilaze frustriranoj javnosti i stvaraju iluziju kako “nije sve izgubljeno”. Oni vjeruju, ili bolje reći, uvjeravaju one naivne da krivotvorinama, brutalnom propagandom i blaćenjem Hrvatske mogu promijeniti tok povijesti i rezultat rata. To je naravno nemoguće, a štetu prave jedino sebi, jer ostaju ukopani u napuštene rovove i zarasle grobove. Za to vrijeme Hrvatska je članica Europske unije i NATO saveza i svakim danom sve je dalje od Srbije i fantazmi nemalog dijela pripadnika njezine političke i javne scene.
Obilježavamo li dan vukovarske tragedije na dostojan način? Bilo je proteklih godina svega, no dojam je da se stanje pomalo smirilo.
- Na žalost, neodgovorni pojedinci i političke skupine koristili su vukovarsku tragediju za obračun s političkim neistomišljenicima ne vodeći pri tome računa o njegovoj simbolici i činjenici da ona nadilazi dnevno političke partikularizme. Tome su najviše pridonijeli oni koji su s pozicije vlasti, odnosno političke moći, pokušali krivotvoriti povijest Vukovara i karakter Domovinskog rata. Čini mi se da su prepoznati i uklonjeni s te pozicije.
Što s Vukovarom danas? Medijski je on u središtu pozornosti uglavnom najviše za obljetnicu pada. Mnogi prigovaraju političarima da se samo na taj dan dolaze “naslikavati”, naravno, uz dužno odavanje počasti žrtvama...
- To što političari dolaze u Vukovar sudjelovati u obilježavanju pada i okupacije grada, te odati počast braniteljima i žrtvama potrebno je, dapače nužno. Kako bi izgledao taj dan bez nazočnosti političara, odnosno državnog vrha? To je njihov posao i njihova uloga. Oni taj dan moraju biti u Vukovaru i krajnje je neodgovorno i deplasirano to im prigovarati. Drugo je pitanje čine li dovoljno tijekom cijele godine za Vukovar i istok Hrvatske? Ali isto pitanje možemo postaviti i lokalnim vlastima, od Općine do Županije. Vukovar danas dijeli sudbinu većine slavonskih, srijemskih, pa i uopće hrvatskih općina; bori se s nezaposlenošću, odlaskom mladih ljudi i svojevrsnom apatijom koja paralizira društvo i onemogućava razvoj. Vukovar ne bi trebao biti samo simbol žrtve, nego prije svega simbol i svjedočanstvo hrabrosti, herojske borbe i izdržljivosti. To su one vrijednosti koje i danas trebamo i s kojima možemo od naše domovine izgraditi modernu, prosperitetnu zemlju zadovoljnih i ponosnih ljudi.(D.J.)
Dr. sc. Ivo Lučić, povjesničar, Hrvatski institut za povijest u Zagrebu, autor nove knjige “Vukovarska bolnica - svjetionik u povijesnim olujama hrvatskog istoka”.
VUKOVARSKA BOLNICA
Iz recenzija knjige Ive Lučića
PROF. DR. SC. ANDRIJA HEBRANG: Zahvaljujući ovom djelu dr. sc. Ive Lučića možemo sveobuhvatno razumjeti ulogu vukovarske bolnice u povijesti, a posebice u vrijeme posljednje srpske agresije sa svim elementima zločina vezanim uz pojam fašizma. Pod tim podrazumijevam ubojstva 7263 hrvatska civila, uz još više od tisuću nestalih, s naglaskom da su polovina pobijenih žene i djeca, protjerivanje 240.000 hrvatskih civila s okupiranih područja, rušenje 17 hrvatskih bolnica, stotine vjerskih objekata, odvođenje 30.000 ljudi u koncentracijske logore. Kad već politika nije prihvatila ove činjenice, kad pravosuđe nije kaznilo zločince, neka bar svjedočanstva govore o junačkoj obrani stožerne točke hrvatske obrane, a to je Vukovar. Naš Grad heroj, unatoč privremenoj okupaciji, slomio je kičmu srpskoj oružanoj agresiji, a bolnica kao srce te obrane s ovom knjigom dobiva novu dimenziju u hrvatskoj povijesti. Zato neka i ova knjiga, poput vukovarske bolnice, bude svjetionik istine i popuni praznine u sjećanju na veličanstvene trenutke hrvatske povijesti, praznine koje su često prisutne u našim medijima, našim udžbenicima i u sjećanjima onih koji nam ne mogu oprostiti pobjedu i stvaranje slobodne hrvatske države.
MR. SC. VESNA BOSANAC, DR. MED.: Vukovarska bolnica je opisana točno onako kakva je bila, kao utočište za sve potrebite, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, upravo kao svjetionik u teškim ratnim stradanjima i tami, koja se nadvila nad Vukovarom u ljeto i jesen 1991. godine. I u tim najtežim trenutcima, kada je bila upitnost opstanka života bilo kojeg građanina grada Vukovara, bolnica je uvijek bila dostupna svima, sa svojim sigurnim podrumskim prostorima, koji su u tim teškim okolnostima pružali sigurnost, njegu i liječenje svakome tko je bio u potrebi. Bila je stup obrane Vukovara, jer je pružala sigurnost i nadu, kako braniteljima Vukovara, tako i svim civilnim žrtvama, koje su doživljavale teške tjelesne i psihičke traume. Ona je bila ne samo utočište, nego i nada da se zlo može prevladati dobrim, da se protiv oružja, jagme i baruta može oduprijeti pruženom rukom pomoći, te je bila svjetlo i nada za opstojnost hrvatskog naroda i svih građana grada Vukovara, jer zlo kad-tad mora proći, a humanost i čovjekoljublje ostaju za vječnost. Upravo ovu dimenziju značaja doktor Lučić u svojoj je knjizi istaknuo i zato smo mu posebno zahvalni.
PROF. DR. SC. DARKO VITEK: Stavljanjem vukovarske bolnice u središte svog istraživanja, Lučić su upustio u interpretaciju jednog od najosjetljivijih trenutaka hrvatske povijesti. Teško pojmljive okolnosti u kojima je vukovarska bolnica radila te strašan zločin koji je uslijedio nakon osvajanja grada, ne mogu ne izazvati emotivnu reakciju kod bilo koje osobe, pa tako i povjesničara. Uspostava balansa između osjećaja koje pobuđuju događaji koji imaju takvu emotivnu težinu, profesionalnog odnosa prema temi istraživanja i autocenzure koja se nužno pojavljuje u takvim okolnostima vjerojatno je najveći historiografski izazov. Njegovo rješenje iziskuje iskustvo i vještinu pisanja, no još više od toga jasnoću misli, smjelost i spremnost na kritiku, osporavanje pa možda i osudu. U tom smislu, rukopis Ive Lučića ne predstavlja samo doprinos poznavanju povijesti Domovinskog rata, on je doprinos sazrijevanju hrvatske historiografije i doprinos izgradnji metodologije proučavanja suvremene povijesti.
DR. SC. DAVOR MARIJAN: Autor je kroz bolnicu skrenuo pozornost na mnogo veći i dugotrajniji mozaik - onaj hrvatsko-srpskih odnosa. Ustaljenu sliku da su njihovi odnosi problematični bili samo u Jugoslaviji uvjerljivo dovodi i sije sumnju koja pokazuje da je zajednička država bila samo jedna etapa u nizu sukobljavanja Hrvata i Srba oko istog teritorija - u ovom slučaju Vukovara. Uvod s kratkom poviješću Vukovara ima svrhu pokazati da sve “počinje” s 1848. godinom - onom u kojoj se bude narodi i u kojoj samoproglašena srpska Vojvodina želi još jedan biser u svojoj teritorijalnoj pohlepi. Time je počeo dugotrajan odnos čije okončanje autor stavlja u 1998. Kroz bremenito razdoblje “buđenja” nacionalne svijesti, dvije jugoslavenske države (monarhije i “socijalizma s ljudskim licem”) i dvije hrvatske (jedne ustaške i sadašnje demokratske). U završnom dijelu zajedničkog življenja sukobljava se agresivno srpstvo s pretenzijama od Vardara do Triglava s hrvatstvom koje pokušava očuvati posljednju i najmanju teritorijalnu inačicu - onu avnojsku.