U više je navrata, na stranicama Magazina Glasa Slavonije, dr. sc. Velimir Srića, govorio o tome kakva bi Hrvatska mogla i trebala biti u bliskoj budućnosti, s obzirom na nesporne kreativne potencijale s kojima raspolažemo, a koji se nameću kao zamašnjak promjena u društvu, bez kojim nema razvoja u godinama koje slijede.

Vezano uz ovotjednu futurološku temu Magazina, logičnim se nametnuo još jedan razgovor s gospodinom Srićom, sveučilišnim profesorom u trajnom zvanju na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i konzultantom, ujedno ekspertom Svjetske banke za upravljanje promjenama i gostujućim predavačem na visokim učilištima u Rijeci, Splitu, Osijeku, Puli, Sarajevu, Mariboru, Grazu...

Pitanje za početak, iako bi moglo biti i za kraj - sažeto o Vašoj novoj knjizi “Sve tajne kreativnosti: kako upravljati promjenama i postići uspjeh”. Citirate Picassa: Neki ljudi vide stvari kakve jesu i pitaju se zašto. Ja vidim stvari kakve nisu nikada bile i pitam se, zašto ne? Dakle, ako krenemo tim putem, kakvo nas, kao što sami kažete, iza svakog ugla čeka iznenađenje, i kakva onda na kraju putovanja stiže nagrada ili pouka?

- Kao što kaže Picasso, oduvijek smo okruženi s dvije vrste ljudi. Jedni se čude, a drugi stvaraju čuđenje. Moja je knjiga napisana o tim drugima i za te druge. Njih zovu buntovnicima, neprilagođenima, čudacima, luđacima i problematičnim tipovima. A glavni im je grijeh da svijet oko sebe gledaju drukčijim očima. Nisu skloni pravilima. Nisu poslušni nego poduzetni. Ne prihvaćaju stvari kakve jesu već ih žele promijeniti. Možemo ih citirati ili prezirati, hvaliti ili kritizirati, poštovati ili mrziti, ali ih ne možemo ignorirati. Jer oni izumljuju, zamišljaju, sanjaju, inoviraju, kreiraju, maštaju, istražuju, stvaraju i inspiriraju. Tako guraju cijeli ljudski rod naprijed! I dok u njima neki vide ludost, moja knjiga istražuje njihovu genijalnost. Jer svijet mogu promijeniti jedino ljudi koji su dovoljno ludi vjerovati da je to moguće.

Imamo li takvih u Hrvatskoj i koji su, s kakvim se problemima suočavaju...?

- U Hrvatskoj imamo dosta takvih, ali im nismo stvorili prostor za djelovanje. Zato imamo odljev mozgova od nekoliko desetaka tisuća mladih i obrazovanih samo prošle godine. Mi smo kreativan narod, no naši genijalci ne uspijevaju doma nego vani, od Boškovića i Tesle, preko Preloga i Ružičke do Đikića i Soljačića. Ovdje ih koči hrvatski jal, siromašno okruženje i manjak meritokracije, odnosno poštovanja sposobnosti i davanja prilike najtalentiranijima. Naime, kako bi rekao pokojni ekonomist Mijo Mirković, poznat i kao pjesnik Mate Balota, “kod nas svatko zna više od onoga koji zna.” Moja knjiga pokušava potaknuti na poduzetništvo i “borbu”, kroz poruke novim generacijama koje će stvarati našu budućnost poput: Vjerujte u sebe, budite uporni, pokušajte maštu pretvoriti u stvarnost, postanite i ostanite poduzetni, stvarajte! Nemojte očekivati da društvo i država rješavaju vaše probleme, jer ćete se načekati! Otkrijte svoju strast i slijedite ju hrabro i bez ostatka. Oslobodite kreativnost koja spava u svakome od nas, gušena birokratskom praksom, autokratskim vođenjem i staromodnim odgojem koji stvara poslušne, a ne poduzetne, birokrate, a ne kreativce. I budite strpljivi. Iza uspjeha preko noći obično stoji deset godina napornog rada. Kako bi rekao Thomas Edison, svaka se inovacija temelji na 5 % inspiracije i na 95 % perspiracije (znojenja). Želite li uspjeti, morate se dobro oznojiti!

Vratimo se na futurologiju, uvjetno rečeno, što je zapravo tema ovog broja Magazina. Naime, i na tom ste području ostavili i te kako zapažen trag kad ste prije sedam godina objavili knjigu “Hrvatska 2020”, u kojoj ste ponudili odgovore na pitanja o podrijetlu naših današnjih problema te dali modalitete njihova rješavanja u idućih deset godina. Što je praksa pokazala, odnosno može li se zaključiti da su se sedam godina kasnije neke stvari pomaknule s mrtve točke ili je, kad se o RH radi, i dalje uglavnom sve teorija s premalo pomaka nabolje?

- Proteklih sedam godina je, globalno i lokalno, donijelo dramatične tehnološke promjene i opću digitalizaciju, ali je također bitno izmijenilo odnos ljudi prema ekonomiji, ekologiji, politici i državi. Globalnim tržištem vladaju beskrupulozna borba za profit i konzumerizam. Nepravedna raspodjela dovela je do toga da promil najbogatijih kontrolira 90 % privatnog bogatstva. Globalni terorizam postao je puzeći rat bez granica i promovirao novi tip političkih moćnika koji su ili populisti ili tirani ili bezlični birokrati, od Trumpa i Putina do Dutertea i Orbana. Sve je to proizvod neuspješne demokracije u koju sve manje ljudi vjeruje. Globalna kultura postala je zavodljiva, marketingom kontrolirana močvara, bez ukusa i dubine. Većina svijeta ili gladuje ili se guši u lošoj hrani i još gorim zdravstvenim navikama. Dok jedni gladuju, drugi se bolesno debljaju. Konkretnije, 824 milijuna ljudi kronično je neishranjeno, 630 milijuna nema krova nad glavom, a 40 milijuna je zaraženo virusom HIV-a. Lažne vijesti i izmišljotine šire se internetom kao da su prave, elementarne znanstvene istine dovode u pitanje hrpe organiziranih neznalica koji ne vjeruju u evoluciju, ali vjeruju da je Zemlja ravna ploča, da ljudi nisu sletjeli na Mjesec i da djecu ne treba cijepiti protiv zaraznih bolesti. Svaki sedmi stanovnik razvijenog svijeta boluje od depresije, a svaki treći stanovnik nerazvijenih zemalja okreće se astrologiji. I u nas je slično, umjesto da se bavimo budućnošću, iscrpljujemo se “dovršavanjem prošlosti”. Umjesto da gradimo digitalne inkubatore za mlade kreativce, mi mijenjamo imena ulica i trgova. Kurikularna reforma se rasteže unedogled i ideologizira, dok u našim osnovnim školama 85 % djece pohađa vjeronauk, a samo 25 % izbornu nastavu iz informatike.

Svi problemi o kojima sam pisao prije sedam godina ostali su isti, a najvažniji je da još uvijek, pa čak i sve više, “podobni sprečavaju sposobne.” Ako društvom i njegovim institucijama, radi li se o ravnatelju škole i bolnice, gradonačelniku, predsjedniku Sabora, ministru ili direktoru javnog poduzeća, ne upravljaju najsposobniji, već se čelnici biraju političkim kadroviranjem, nema inovacija, poduzetništva i kreativnosti, pa onda nema ni bolje budućnosti. Istodobno, naša poduzeća i naša mladost mogu raditi čuda. U knjizi opisujem primjere kako su moji bivši studenti i tvrtke kojima sam bio konzultant postali autori brojnih inovacija i uspješnih startupova. Primjerice, Teddy The Guardian, plišani medvjedić sa senzorima za mjerenje temperature i razine kisika, proglašen je jednim od najkreativnijih svjetskih projekata 2014. godine. Ili Agrivi, proglašen najvažnijim startupom 2015. godine. Ili Infobip, vodeća svjetska tvrtka za mobilne poruke, ili SMS parking, razvijen od tima mojih postdiplomaca i primijenjen u Zagrebu još davne 1999. godine koji je čitavih šest godina bio jedino takvo rješenje u svijetu.

Kad biste danas pisali knjigu “Hrvatska 2050”, a na iskustvu prošle “Hrvatska 2020”, što bi ta nova knjiga obuhvatila, na što ukazala, što sugerirala, što prognozirala, da se malo poigramo predviđanjima društva u mnogim područjima, počevši od ekonomije preko demografije do politike. Drugim riječima, kakvi su kreativni, efikasni i moderni, futuristički, da tako kažemo, dosezi mogući u Hrvatskoj do 2050. godine?

- Glavna bi poruka bila da je svaki narod ono što o sebi misli i može postati ono što želi biti! Zato je nužno u našim glavama stvarati pozitivne misli, a ukloniti destruktivne i negativne. Naime, kreativci vjeruju da “tko hoće, nađe način, tko neće, nađe izgovor” i “sve se može kad se hoće.” U knjizi “Hrvatska 2050” trebalo bi ponoviti da možemo postati “Kalifornija Europe” i da se oko toga valja potruditi. Imamo sjajne mlade ljude koji znaju jezike i pobjeđuju na svjetskim natjecanjima iz inovacija i informatike. Imamo odličnih tehnoloških startupova. Imamo 47 % zdravih šuma, 1246 prekrasnih otoka, slavonsku ravnicu koja može hraniti trećinu Europe, a zarasla je u korov, a naš kraški kraj jedna je od najboljih prirodnih tvornica vode. Jedino nam fali pametna politika, samouvjerenost, pobjednički mentalitet i malo sreće. Svojedobno sam s Jackom Welchem, “najboljim menadžerom 20. stoljeća”, razgovarao o mentalitetu nacija. On je tvrdio da su Amerikanci veliki u biznisu, sportu, filmu, znanosti i tehnologiji jer imaju pobjednički stav. Ja sam ga podsjetio da je hrvatska košarkaška reprezentacija igrala u finalu Olimpijskih igara 1992. protiv njegova “Dream Teama”, da su naši rukometaši i vaterpolisti bili svjetski prvaci i zlatni olimpijci, nogometaši osvojili svjetsku broncu, Kostelići pomeli Svjetski skijaški kup, a tenisači Davis Cup eliminiravši upravo njegove Amerikance. Iako smo u gotovo svakom kolektivnom sportu bili na vrhu svijeta, nemamo ni jedno poduzeće u Top-100, pa čak niti u Top-500 u svijetu. U sportu vjerujemo u sebe, a u gospodarstvu, znanosti i umjetnosti ne.

Zaključno - puno čitamo i slušamo o crnim scenarijima budućnosti, katastrofičnim predviđanjima po nizu pitanja, od klime preko ratova i terorizma do demografije i ekonomije. No, je li budućnost, bar bliža, ona primjerice u 2050., više tmurna nego svijetla, ima li razloga za zabrinutost? Jeste li osobno optimist ili pesimist kad se radi o budućnosti svijeta, uključujući i budućnost Hrvatske?

- Naravno, uvijek ima crnih i bijelih scenarija. Ja u svojoj knjizi pišem da se može očekivati da će 2050. ljudi postati kiborzi s ugrađenim nebiološkim organima i da će napretkom genetike postati gotovo besmrtni. Do tada će Mars dobiti prva ljudska naselja za istraživanje i eksploataciju sirovina. Nestat će fizički ratovi i razvijat će se kiber-ratovi, vođeni putem tehnologije u virtualnoj sferi. Dogodit će se drastičan napredak procesa učenja. Prijenos znanja i vještina moći će se obaviti trenutačno, a sustav školovanja kakav poznajemo potpuno će nestati. Izmijenit će se koncept zaposlenja, ljudi će raditi kraće i imati vremena za zabavu i igru. Kako uspjeti u takvoj budućnosti? Povijest nas uči da su najuspješniji uvijek pripadali kategoriji vizionara koji imaju cilj, znaju što žele i spremni su se boriti. Zato su najvažnije osobine uspješnih nacija pozitivan stav prema budućnosti i izraženi životni optimizam. Nažalost, naša je kultura pretežito pesimistička, oslonjena na hvatanje u pogreškama, izricanje kritike i traženje krivaca.