TEMA TJEDNA: LJETNA FUTURAMA 2050. (I.)
Budućnost pred vratima: Kako će izgledati Hrvatska za 33 godine, što će biti s ekonomijom, demografijom, geopolitikom...?
Vezani članci
TEMA TJEDNA: LJETNA FUTURAMA 2050. (II.)
INTERVJU: VELIMIR SRIĆA
Za 33 godine, 2050., Hrvatska će imati 728.000 stanovnika manje nego sada, a broj hrvatskoga stanovništva do kraja stoljeća mogao bi se smanjiti za čak 1,67 milijuna! Alarmantne su to prognoze Ujedinjenih naroda, koji u svojoj najnovijoj publikaciji o demografiji daju procjene kretanja stanovništva u svijetu.
Prema UN-ovim podacima, Hrvatska sada ima 4.189.000 stanovnika. Demografske projekcije stručnjaka UN-a pokazuju da će se broj stanovnika naše zemlje već 2030. smanjiti na 3.896.000, a sredinu stoljeća dočekat ćemo s 3.461.000 stanovnika, što znači da će do 2050. broj stanovnika Hrvatske pasti ispod 3,5 milijuna. Drugim riječima, broj stanovnika Hrvatske u odnosu na ovu godinu smanjit će se za 17,4 posto.
Hrvatska po tome ulazi u krug europskih zemalja kojima prijeti pravi demografski kolaps. Naime, pad broja stanovnika do 2050. prijetnja je za 51 zemlju svijeta, no samo njih 10 suočava se, pokazuje UN-ovo izvješće, s prijetnjom pada broja stanovnika za više od 15 posto. Još su mračnije prognoze za kraj stoljeća. Projekcije UN-a, naime, pokazuju da bi Hrvatska 2100. mogla imati samo 2.518.000 stanovnika. Ili gotovo 40 posto manje nego sada!
- To je, na žalost, naša realnost. Projekcije UN-a treba shvatiti kao upozorenje da je krajnji trenutak da se kreira prava demografska politika, koju danas nemamo - upozorava demograf Anđelko Akrap.
Akrap upozorava i kako su projekcije UN-a možda čak i povoljnije od stvarnog stanja na terenu. Naime, Hrvatska sada, ističe Akrap, nema oko 4,2 milijuna stanovnika, kako stoji u UN-ovu izvješću, već je ta brojka znatno manja i iznosi, prema njegovim procjenama, 4,050.000. No, dodaje, još više zabrinjava dobna struktura u kojoj je sve veći udio starijih ljudi, a sve manje onih koji su u radnoj dobi, posebno mladih. Negativni demografski trendovi, dodatno potaknuti sve većim iseljavanjem stanovništva, znak su za uzbunu. Oni će, upozoravaju ekonomisti, imati negativne posljedice na gospodarstvo u cjelini, a posebno na održivost mirovinskog i zdravstvenog sustava, kakve danas imamo.
- Dugoročne posljedice još su negativnije. Osim nedostatka radne snage, koji će dovesti do većeg rasta plaća od produktivnosti i pada konkurentnosti, posljedice smanjivanja broja stanovnika bit će i manja štednja, kao i manja potrošnja. Sve bi to u konačnici moglo dovesti i do manjih ulaganja i izvoza te sporijeg gospodarskog rasta - napominje makroekonomist Zdeslav Šantić.
Izlaz iz takve situacije Šantić vidi u kreiranju demografskih mjera koje će poticati ljude da ostanu ovdje, zatim u većoj fleksibilnosti tržišta rada, koje će omogućiti brže i jednostavnije zapošljavanje, posebno mladih, ali i u uvozu radne snage, do čega će, kaže, prije ili kasnije doći. “Negativni demografski trendovi već sada ograničavaju oporavak gospodarstva. Nedostatak radne snage osjeća se u nizu djelatnosti, posebno u građevinarstvu i turizmu”, zaključuje Šantić.
Nadalje, prema istraživanjima stručnjaka, u Hrvatskoj je urbano 60 posto stanovnika, 18 posto ih je u Zagrebu, a očekuje se da će gradskog stanovništva u budućnosti biti i više. Stoga je zanimljivo pitanje kako će hrvatski gradovi izgledati 2050. No teško je povjerovati da ćemo u novim neboderima uzgajati vrtove i da će sve stare zgrade biti energetski obnovljene.
Prof. dr. sc. Tihomir Jukić, voditelj Kabineta za urbanizam Katedre za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, tvrdi da je budućnost hrvatskih gradova teško predvidjeti iz više razloga, a najvažniji je - nedostatak vizije.
- Mnogo je varijabli koje će utjecati na promjene u gradovima: razvoj novih tehnologija, povećanje ekološke osviještenosti, gospodarski razvoj, demografski prirast, migracije... Do 2050. preostale su 33 godine, a možemo se zapitati kolike su se promjene u gradovima dogodile u posljednja tri desetljeća. Nisu bile baš toliko radikalne da bi iz temelja promijenile naše gradove i život u njima. Najveće promjene u urbanizmu i planiranju prostora dogodile su se povratkom vlasništva nad zemljištem početkom 90. godina prošlog stoljeća. Tad je većina krivo shvatila pojam demokracije - i to na način da svatko može raditi i graditi što mu je volja na svom zemljištu - kaže između ostaloga Jukić, ističući da se danas ne može govoriti o urbanizaciji gradova jer pojam “urbanizacija” podrazumijeva zauzimanje novih prostora, često poljoprivrednih ili napuštenih, na račun širenja grada.
RAST CIJENA ENERGIJE
S obzirom na smanjeni demografski rast i gospodarsko zaostajanje smanjen je intenzitet širenja gradova. U tijeku je tzv. sažimanje, odnosno urbana preobrazba zapuštenih i preskočenih dijelova grada.
- Svi su veliki gradovi još potkraj 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća započeli veliku rekonstrukciju gradskih središta, ali taj proces još je slabog intenziteta u hrvatskih gradovima. Očito nisu stvoreni kvalitetni preduvjeti. U većini naših gradova, nažalost, uprave i planeri bave se legalizacijom i točkastom gradnjom zanemarujući viziju razvoja gradova i strategiju kako je provesti. Nedostaje nam dogovoreni koncept i cilj kojem težimo - ističe Jukić.
To može biti pogubno za gradove i trebat će mnogo vremena da se ti procesi isprave. Prema Jukićevim riječima, općenito je prisutna bezidejnost na svim područjima - od ekonomije pa do planiranja gradova - na što arhitekti mogu neznatno utjecati.
- Arhitekti na najbolji način nastoje u projekte ugraditi nove tehnologije. Naravno, potrebna je i dodatna edukacija kako bi se pratili novi trendovi i nova iskustva u području gradnje. No to ne znači da time gradnja, osim što postaje kvalitetnija, postaje i jeftinija. Nove su tehnologije u načelu skuplje od tradicionalnog načina gradnje, ali dugoročno, gledajući održavanje i potrošnju energije, na kraju donose uštedu - kaže Jukić.
Hrvatska komora arhitekata i Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja, ističe Jukić, nastoje uskladiti zakonsku i ostalu stručnu regulativu s preporukama EU-a, no to je dugoročan i postupan proces. Zasad je najveći pomak napravljen na polju energetske obnove i energetski učinkovite gradnje.
I Goran Granić, predsjednik Hrvatskog energetskog društva (HED), zalaže se za drukčije organizirano tržište energijom u Hrvatskoj, donošenje dugoročne energetske strategije do 2050. godine bazirane na energetskoj učinkovitosti, uvođenje novih tehnologija, značajnije iskorištavanje obnovljivih izvora energije i sjedinjavanje ministarstva energetike i okoliša.
Zauzeo se za uvođenje promjena u hrvatsku energetiku i predstavio viziju do 2050. godine. Temelj je te vizije energetska učinkovitost, kaže u razgovoru za TPortal.
U referatu predstavljenom na jednom forumu Granić tvrdi da se radi o novoj platformi koja će omogućiti razvoj znanosti i gospodarstva. Osim toga, tvrdi, potrebno je uvesti konkretne promjene na tržište energije.
- Dugoročno, tržište energije u Hrvatskoj ne možemo razdvajati na povlaštenu i nepovlaštenu proizvodnju - ustvrdio je Granić. Podupirući razvoj projekata iskorištavanja obnovljivih izvora energije država sada građanima i tvrtkama omogućava stjecanja statusa takozvanog povlaštenog proizvođača električne energije. Ispunjavanjem određenih tehničkih i administrativnih uvjeta svatko može primjerice krov kuće pretvoriti u malu solarnu elektranu i dobivenu struju prodavati HEP-u, ali uz povlaštenu cijenu koju omogućava država... Na ovaj način destimuliramo druge investitore i onemogućavamo pravilan razvoj projekata u području obnovljivih izvora energije. Dugoročno to nije dobro, jer cijene energije treba određivati tržište - upozorio je Granić.
Kao i brojni drugi stručnjaci, Granić smatra da će promjene u energetici sigurno dovesti do poskupljenja. “Cijene danas regulira Vlada. U tu cijenu nije uključena zaštita okoliša i klime. Međutim, energetsko gospodarstvo danas ne možemo promatrati izvan politike zaštite okoliša, jer se problemi i rješenje isprepleću. Zato se zalažem za sjedinjavanje ministarskih resora energetike i okoliša”, ističe.
Upravo zbog vjerojatnih poskupljenja energije, javnost i vlast morat će osvijestiti pitanje energetske učinkovitosti. Za njezino poboljšanje u Hrvatskoj je danas najveći potencijal u zgradarstvu. Prema najnovijim podacima Energetskog instituta Hrvoje Požar, u zgradama danas potrošimo 42,3 posto ukupne finalne potrošnje energije u Hrvatskoj, što je u stalnom porastu.
Prekomjerna potrošnja toplinske energije u stambenim i nestambenim zgradama dijelom je rezultat vrlo loše toplinske izolacije. Propise i norme o toplinskoj izolaciji iz 1987. danas ne zadovoljava 83 posto naših zgrada. Istovremeno troškovi energetike rastu zbog zahtjeva za boljom zaštitom okoliša i nestabilnih tržišnih uvjeta.
Govoreći o pojedinim izvorima energije, Granić smatra da će prilikom provođenja hidroenergetskih projekata ubuduće presudna biti zaštita okoliša. Ne isključuje nuklearnu energiju. “Povjerenje je važnije od cijene. Eventualni razvoj nuklearne energije u Hrvatskoj ima perspektivu u kontekstu suradnje sa susjednim zemljama, Mađarskom i Slovenijom”, mišljenja je Granić.
RATOVI ZA VODU
U svom govoru na konferenciji pod nazivom “Nova hrvatska energetska strategija” i predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović navela je pet ključnih stvari za novu energetsku strategiju. Uz to je indirektno kritizirala pojedine institucije koje “koče dužnosnike u donošenju odluka”: “Mi moramo definirati ključne izazove koji su pred nama”, kazala je predsjednica prije nego što je krenula nabrajati pet, po njoj, ključnih stvari za buduću energetsku strategiju. Smatra da bi ona morala “dinamičnije i konzistentnije pratiti smjernice europske politike te da su nam sve smjernice bile do 2020. godine i nedostaju nam ključni strateški dokumenti do 2050.”
Naglasila je i da hrvatska energetska strategija mora uvažiti i promjene koje donosi tranzicija iz ugljičnih goriva. “Dobra energetska politika prepoznat će te promjene i za razvoj gospodarstva”, naglasila je predsjednica. Kao treću smjernicu navodi potrebu određivanja ključnih energetskih projekata za investiranje kako bi se “dokinula lutanja u integraciji obnovljivih izvora energije.”
Grabar-Kitarović upozorava i da bi strategija morala prepoznati važnost povezivanja hrvatskog plinskog sustava s istokom, prema Srbiji te prema Ukrajini. Osim viđenja energetske strategije, predsjednica se u govoru osvrnula na problem “zakočenosti sustava i nemogućnosti donošenja odluka.” Također naglašava kako je borba protiv korupcije bila potrebna, no kako nas to ne smije kočiti u donošenju odluka. “To je stvorilo klimu u društvu koja nas dovodi do propuštenih prilika. Trebamo se prestati bojati raditi svoj posao i donositi odluke”, zaključila je.
Hrvatski savjet za zelenu gradnju ugostio je nedavno i Tai Lee Sianga, predsjednika Svjetskog savjeta za zelenu gradnju, koji je bio glavni govornik na dvije ključne konferencije, koje su nezaobilazne arhitektima, s ciljem uključivanja i umrežavanja svih generacija i dionika u dugotrajan proces borbe protiv klimatskih promjena porukom: “Razvoj ne želimo zaustaviti, ali onečišćenje možemo!”. Prezentacija Tai Lee Sianga dala je pregled glavnih strategija i aktivnosti relativno mlade globalne organizacije. Osim toga, Lee Siang je podijelio svoja iskustva, kao arhitekta i urbanog planera, te holističke principe za otključavanje potencijala tradicionalne mudrosti i pokazao je načine na koje je moguće postići potpunu održivost. Konkretno, on se usredotočio na raspravu o strategijama u gradovima - visoko urbaniziranoj budućnosti čovječanstva. Poseban naglasak je stavio na promicanje Net Zero koncepta gradnje - gradnje budućnosti - kuće s nultom neto energetskom potrošnjom i nultom neto emisijom ugljičnog dioksida godišnje. 100 % građevina trebalo bi biti Net Zero do 2050. godine, ističe Tai.
Što se pak tiče geopolitike, George Friedman, lider jednog od najutjecajnijih geopolitičkih “think tankova” u svijetu, utemeljitelj Stratfora i autor utjecajne knjige “Sljedećih sto godina”, kaže: Novi svjetski rat je samo pitanje vremena. I to ne baš dalekog.
Osim toga, sve više znanstvenika smatra kako će pitka voda postati najdeficitarniji i najvrjedniji prirodni resurs, svojevrsno crno zlato 21. stoljeća. A Hrvatska je među trideset vodom najbogatijih zemalja u svijetu, iza Islanda i Norveške na visokom trećem mjestu u Europi. U tom društvu skorašnjih nevoljnika Hrvatska je sretno dijete, iako na većini prodajnih mjesta samo pola litre ohlađene vode plaćamo i osam kuna, skuplje od litre benzina.
Na kraju, prema predviđanjima mnogih ekonomskih stručnjaka, Hrvatska će se u sljedećih nekoliko godina nalaziti u ozbiljnim problemima. Ili će spoznati svoje grijehe i propuste te se okrenuti rješavanju društvenih i gospodarskih problema, ili će završiti među nerazvijenim zemljama koje potpuno ovise o svojim vjerovnicima. “Za 20-ak godina Hrvatska bi mogla postati poželjna destinacija. Ali nastavimo li igre kojima smo bili skloni posljednjih 20-ak godina, postat ćemo kupljena zemlja u kojoj nećemo sami donositi odluke i bit ćemo prirepak u svakom pogledu”, predviđa i ekonomski analitičar Guste Santini.
Nimalo optimistično, rekli bismo, što bi u konačnici moglo značiti i to da do 2050., također prema ozbiljnim i stručnim analizama, teško možemo dostići, primjerice, njemački standard.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
CRNE PROGNOZE
Dalmacija će biti poplavljena!
Ledenjaci nestaju diljem svijeta, a njihovo topljenje je izvjesno. Stručnjaci pretpostavljaju da će se do 2050. godine Dalmacija suočiti s ozbiljnim rastom razine mora, a štete koje će nastati mogle bi se mjeriti u milijardama! Dalmacija će biti poplavljena do 2050. godine. “Poplavna dolina Kaštelanskog zaljeva (uključuje Split, Trogir, Solin i Kaštela) danas se procjenjuje na 5,4 kvadratna kilometra. Do 2050. godine to bi, uz najviši predviđeni rast nivoa mora od 31 centimetar, moglo biti 6,6 kvadratnih kilometara, a 2100. godine više od osam kilometara. Po broju stanovnika ugroženih poplavama Kaštelanski zaljev definitivno zauzima prvo mjesto”, kazala je mr. sc. Željka Škaričić, direktorica PAP/RAC. U odnosu na današnji procijenjeni broj od 2900 ugroženih, u projekcijama i za 2050. i za 2100. ugroženih bi, po najgorem scenariju, bilo 12.400, odnosno 14.200, dok bi se troškovi šteta u poplavnoj dolini Kaštelanskog zaljeva s današnjih 2,5 milijuna eura, u slučaju da se ništa ne poduzme u prilagodbi klimatskim promjenama, mogli popeti na 74., odnosno na čak 790 milijuna eura godišnje na kraju stoljeća, piše Slobodna Dalmacija. Jedno od najvećih opterećenja obale je urbanizacija, gradnja “prvi red do mora”: od šezdesetih godina do danas broj stanovnika u Hrvatskoj narastao je za samo tri posto, a sagrađeno je četiri, vjerojatno i pet puta više građevina nego što su zajedno izgradile sve prethodne generacije.
ZEMLJA STARACA
Do 2050. godine imat ćemo najstarije stanovništvo u Europi
Procesi u razvoju dobno-spolnog sastava stanovništva Hrvatske posljedica su, ali i odrednica svih relevantnih čimbenika i sastavnica ukupne i prirodne depopulacije stanovništva u Hrvatskoj. Posljedica je to, ponajprije, činjenice da svi procesi u oblikovanju dobno-spolnog sastava stanovništva Hrvatske unatrag gotovo pola stoljeća imaju negativna razvojna obilježja, istaknuo je u intervjuu za Portal Treću dob dr. sc. Nenad Pokos, demograf s Instituta za društvena istraživanja Ivo Pilar i predavač na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i Hrvatskim studijima u Zagrebu... Još su poraznije projekcije dobnog sastava stanovništva, koje je prošle godine načinio Populacijski odsjek UN-a. Prema njima, do 2050. godine udio stanovništva Hrvatske do 14 godina starosti bit će smanjen na 13,3 % (2011. 15,2 %), između 15 i 59 godine starosti na 49,8 % (2011. 66,9 %), dok će udio stanovništva starijeg od 60 godina života biti povećan na čak 36,8 % (2011. 24,1 %). Dakle, do sredine ovoga stoljeća možemo očekivati da će staračko stanovništvo brojem i udjelom gotovo trostruko nadvisiti broj mladog stanovništva, koje je baza demografske i radne reprodukcije. Tada će se Hrvatska naći među europskim zemljama s najstarijim stanovništvom.
SLAVEN LETICA:
Uz “vijeće za prošlost”, treba nam i ono “za budućnost”
- Iako takozvana futurologija nipošto nije znanost, doista postoji potreba i mogućnost da se skupina učenih i pametnih ljudi, od kojih neki ne trebaju biti po zanatu znanstvenici, počne sustavno baviti razmišljanjem o izazovima i mogućnostima koje će nam donijeti budućnost u sljedećih 30, 50 ili 100 godina. Svako razmišljanje o budućnosti uključuje, dakako, razmišljanje o mogućoj, vjerojatnoj, poželjnoj, ali i nepoželjnoj budućnosti. Pitanje je, dakako, tko bi mogao potaknuti taj projekt. Pada mi na pamet predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović. Naime, VRH je osnovao “vijeće za prošlost”, pa ne bi bilo loše da predsjednica Republike osnuje “vijeće za budućnost” - ironično zaključuje ugledni sociolog, politički i društveni analitičar Slaven Letica.
BRANKO GRISOGONO
Nema dvojbe da je čovjek odgovoran za klimatske promjene
Donald Trump SAD je "isključio" iz Pariškog sporazuma o klimi - što to znači za svijet u idućem razdoblju, do recimo 2050. godine, kakve bi mogle biti posljedice?
- Znanstvenik sam, nisam političar, pa mogu samo nagađati što bi moglo biti u budućnosti zbog nerazborite Trumpove globalne klimatske politike. U svakom slučaju, takva politika SAD-a vodi u dugoročnu štetu za cijeli svijet. Ipak se nadam da će ga neki njegovi savjetnici urazumiti ili da će njegova stranka ultimativno tražiti od njega da se priključi Sporazumu. U suprotnome, najvjerojatnije ćemo nastaviti živjeti i djelovati u skladu s nekim od nepovoljnijih klimatskih scenarija, poput tzv. A2 scenarija. To znači da do 2100. godine živi oko 15 milijardi ljudi na Zemlji, da nastavljamo heterogeni gospodarski razvoj i ostaju lokalni identiteti razvoja, što nas vodi do srednjeg globalnog porasta prizemne temperature od oko 4 stupnja Celzijeva, s obzirom na 2000. godinu. Srednja razina oceana i mora u međuvremenu će se podići za više od pola metra, itd. Posljedice u tom slučaju za sada su nesagledive i vjerojatno teške u odnosu na današnjicu.
Kad je riječ o klimatskim promjenama, napose o globalnom zatopljavanju, jesu li definitivno potvrđene promjene nagore ili još postoje dvojbe oko tog pitanja, prije svega glede uloge čovjeka?
- Tu dvojbi nema. Većina ih je bilo izmišljenih zbog raznih interesa. To treba razlikovati od znanstveno utemeljenog skepticizma i konstruktivne kritike jer se opažačke i mjerne tehnike neprestano usavršavaju, kao i obrada i analiza različitih tipova podataka u prostoru i vremenu te prognostičkih i klimatskih modela. Zna se da je čovjek odgovoran za recentne klimatske promjene do bar 98 posto vjerojatnosti. Rijetko kada baratamo većim, jačim vjerojatnostima od ove u svakodnevnom životu.
Je li uopće moguće napraviti precizniji klimatski model za budućnost? O čemu to ovisi, što treba znati, a ne znamo, ili ne možemo znati?
- Kao što spomenuh, klimatski se modeli neprestano usavršavaju i razvijaju. Ipak, to su samo modeli, svaki model je samo to što jest - model za nešto. Stvarnost i modeli ne mogu biti isti već po samoj prirodi stvari što (ili tko) je što. Ne postoji savršeni model. Hrvatska definitivno premalo ulaže u razvoj prognostičkih i klimatskih modela; politika i vlast uglavnom čekaju da nas financira EU, domaće pameti se uglavnom žele riješiti jer prazna glava lakše klima pa im je onda lakše i vladati.
Postoje različiti nivoi kompleksnosti klimatskih modela, od jednodimenzionalnih s malo ulaznih parametara, ali poučnih jer jednostavno tumače mehanizme prirode, pa do trodimenzionalnih modela u vremenu i prostoru s golemim brojem ulazno-izlaznih informacija, koji rješavaju osnovne jednadžbe fizike, dijela kemije, pa čak i biologije. Bolje je tu govoriti o točnosti, što je kompleksiji pojam, a uključuje i preciznost modela, odnosno o različitim tipovima pripadnih pogrešaka i njihovoj prirodi. Prostorno-vremenska rezolucija i posebice detaljnost opisanih procesa u klimatskim modelima se poboljšava, kao i drugi ključni izumi čovječanstva. To zahtijeva poznavanje temeljnih prirodnih znanosti i primijenjene matematike te računalstva s obzirom na to da najčešće treba koristiti superračunala. Postoje dvije osnovne grupe problema: 1. “urođena” klimatska varijabilnost i kaotičnost te nepoznavanje točnih rubnih uvjeta za modelske jednadžbe i promjene vanjskih parametara klime (zračenje Sunca, potresi i vulkani, itd.); 2. ljudski faktor - buduće emisije plinova staklenika, površine pod betonom, asfaltom, prekomjeran intenzivni uzgoj hrane, posebice mesa, razvoj energetike i tehnologije, itd.
Na tragu prethodnog pitanja - je li klimatsko modeliranje onda uopće moguće, i s kolikom vjerojatnošću?
- Kratak odgovor na to uvelike je već dan u prethodnom odgovoru. Mislim da je očito da je klimatsko modeliranje ne samo moguće nego je uvelike u tijeku već nekoliko desetljeća, pouzdanost i primjene mu se kontinuirano povećavaju te smatram da je danas nezamisliv daljnji uspješan razvoj čovječanstva bez klimatskih simulacija. Na primjer, Švedska koristi upravo to već 20-ak godina kako bi bolje organizirala i usklađivala svoju energetsku, šumarsku, vodnu, poljoprivrednu i prometno-turističku strategiju. Naravno da postoje uvijek rizici, nepouzdanosti i bar minimalne pogreške u svemu što činimo općenito, no to su pravila življenja i dok se trudimo da ih minimiziramo, mislim da smo na dobrom putu, valjda zato još uvijek i postojimo.
U jednom razgovoru rekli ste kako je od klimatskih promjena moguće imati i koristi. Kakve konkretno?
- Evo nekoliko: intenzivniji uzgoj suptropskog voća, uz navodnjavanje i dvije žetve godišnje, prosječno jačanje i širenje vinogradarstva i podrumarstva, manje potrebe za dugotrajnim centralnim grijanjem zimi. Ipak, mislim da je danas nešto duža lista naših slabosti i rizika zbog globalnog zagrijavanja. No i to još uvijek možemo i stignemo promijeniti u našu korist, samo da što prije počnemo razumnije postupati prema prirodi i svim ljudima.(D.J.)
Prof. dr. sc. Branko Grisogono, Geofizički odsjek Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
MILAN MATIJEVIĆ Didaktički scenariji za net-generaciju
Obrazovanje u RH jučer, danas i sutra? Uči li se u našim školama za budućnost i jesu li i koliko naše obrazovne ustanove, od osnovnoškolskih do fakulteta, dostatno osposobljene za izazove budućnosti, i glede tehnologije i svih drugih čimbenika?
- Učitelji/nastavnici koji se danas pripremaju za rad u školi će poučavati učenike od 2025. do 2070. godine! Zahvaljujući spoznajama obrazovne neuroznanosti, kurikulskih teorija i teorija višestrukih inteligencija, u nastavi i školi sve će biti drukčije u odnosu na ono čemu svjedočimo danas. Pripadnici net-generacija očekuju, i trebaju, bitno različite didaktičke scenarije u nastavi i školi u odnosu na one u kojima sudjeluju danas i uz koje uglavnom sjede, slušaju i gledaju što i kako rade nastavnici. Nažalost, u Hrvatskoj su na svim stupnjevima školovanja na cijeni reproduktivna i činjenična znanja. Učenik/student je dobar ako može ponoviti što više činjenica iz nastavnikovih predavanja ili iz knjiga koje su obvezna literatura za pripremanje ispita. Većina pitanja u ispitnim zadacima počinje riječima: Tko je...? Kada je...?, Koliko je...? Nabroji...? Premalo je ispitnih zadataka koji traže uspoređivanje, kritičko mišljenje, rješavanje problema ili prezentiranje rezultata vlastitih istraživanja. Na internetskim pretraživačima pojavljuje se na stotine web-stranica koje donose informacije o odgoju za promjene (engl. education for change).
Kod nas često učenici koji kritički misle i nude neke originalne odgovore, koji nisu predviđeni u programima i udžbenicima, imaju velike probleme. Glavni problem današnje didaktike vezan je za shvaćanje značenja sintagme “realizacija programa”. Program je realiziran ako ga je nastavnik atraktivno prepričao, ozvučio ili prikazivao pred učenicima koji su pažljivo slušali i gledali što nastavnik radi. Uz to se pojavila još jedna velika elementarna nepogoda koja zavarava “realizatore programa”, a koja se zove PowerPoint! Na svim stupnjevima školovanja pred subjektima koji uče svakodnevno se prikazuje na tisuće prezentacija koje ne bi prošle ni elementarnu logičku i komunikološku kritiku. Mnogo teksta na slajdovima koje učenici ne stignu ni pročitati ni prepisati u vrijeme nastave, a koji zapravo služe nastavnicima da ne zaborave nešto (po)kazati učenicima. Didaktička vrijednost takve prikazivačke nastave je na razini diktiranja koje smo u proteklim deseteljećima nastojali istjerati iz naših učionica.
Učenje u e-okruženju: novi mediji i učenje za budućnost - kakvo je tu stanje danas, i kakvo bi trebalo biti u budućnosti, recimo do 2050., da se malo poigramo predviđanjima?
- Većina učenika i studenata posjeduje moćne i atraktivne pametne telefone. U školama i na fakultetima se o učenju s pomoću tih uređaja ne govori ništa, a često se zabranjuje imati takve uređaje nadohvat ruke u vrijeme “realizacije programa”. Roditelje i učenike plaši se savjetima kako je opasno provoditi mnogo vremena gledajući u zaslone tih uređaja i igrajući atraktivne videoigre koje ti uređaji nude. Učenicima i roditeljima se govori: Ako djeca budu puno igrala videoigre i pretraživala te uređaje, zanemarit će školske obveze, a to šteti i njihovu zdravlju! Tako su i nama starijima govorili prije pola stoljeća, uz pojavu televizije.
Digitalni mediji su moćni u obogaćivanju procesa učenja ili poučavanja, ali nisu svemoćni. Ima mnogo za život važnih kompetencija koje se ne mogu stjecati uz digitalne medije, ali ti mediji mogu učenje znatno olakšati i učiniti atraktivnijim za pripadnike net-generacija.
Obrazovni sustav u RH u idućim godinama, za 5 - 10 - 15 - 20 godina?
- Postojeća osmogodišnja obvezna osnovna škola predstavlja središnji dio obrazovnog sustava Republike Hrvatske već nepunih šezdeset godina (od 1958. godine). Velika šteta bit će ako se uz nove odluke o kurikulskim promjenama radikalnije ne promijeni unutarnja struktura obveznog školovanja. Naš je problem što je tijekom proteklih stotinu i pedeset godina pojam “osnovna škola” uvijek predstavljao istoznačnicu s pojmom “obvezna škola”, odnosno “obvezno školovanje”. To nije tako u većini članica EU-a, napose u državama srednje i sjeverne Europe (Austrija, Njemačka, Finska, Švedska, Nizozemska itd.).
Prvih šest razreda obveznog školovanja treba kurikulski utemeljiti kao primarno obrazovanje (ISCED), a od sedme godine obveznog školovanja treba raznim kurikulskim rješenjima omogućiti prilagođavanje nastavka obveznog školovanja individualnim mogućnostima i motivaciji svakog učenika. Postojeća sedma i osma godina obveznog školovanja dizajnirana je po mjeri gimnazije u koju nastavlja školovanje samo jedna četvrtina populacije, a ne i po mjeri strukovnih i obrtničkih škola u kojima nastavlja školovanje tri četvrtine populacije hrvatskih učenika.(D.J.)
Dr. sc. Milan Matijević, profesor na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu