Inicijativa Vrijedim više organizirala je tribinu pod nazivom “Gradimo li na dobrim temeljima?“, na kojoj se raspravljalo o utjecaju stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa (SOR) na sektore građevinarstva, arhitekture i geodezije. Na tribini su sudjelovali stručnjaci, predstavnici sindikata i poslodavaca, te mlade osobe koje su same iskusile SOR.

Istraživanje pokazuje da nakon isteka stručnog osposobljavanja samo 29 posto građevinara ostaje formalno raditi u struci, 53 posto ih je nezaposleno, a 18 posto formalno radi izvan struke ili radi neformalno. Uočljiv je i konstantan pad početnih plaća, a posebno se ističe podatak da je 2014. godine od svih ispitanika njih 80 posto ušlo na tržište rada preko mjere SOR. Mladi znanstvenik napominje i da je samo iz njihova uzorka ispitanika u posljednjih šest godina u inozemstvo otišla cijela jedna generacija mladih građevinara.

Doc. dr. sc. Saša Ahac s Građevinskog fakulteta i koautorica istraživanja smatra da je nužno što prije vratiti pripravništvo jer mladi su izuzetno motivirani za rad te u pravilu žele ostati u Hrvatskoj, ali su u ovim uvjetima prisiljeni ići trbuhom za kruhom. Smatra da postoji prostor za poboljšanje uvjeta ulaska na tržište rada mladih građevinara, ali ona ga vidi kroz poboljšanje stručne prakse za vrijeme obrazovanja. Zaključuje da su nažalost mladi postali dobar izvozni proizvod čiji se rad vani više cijeni. Podsjetila je i da je 2008. godine početna plaća pripravnika bila oko šest tisuća kuna.

Jasmina Trupković, mag. geod. koja je prošla kroz mjeru SOR, upozorila je na veliki problem što je većina ponuda za SOR u Zagrebu, a ako niste iz Zagreba, teško je preživjeti dvije godine na minimalcu i uopće imati financijske uvjete da se osposobljavanje odradi.

Ana Oršolić, mag. arh. koja je trenutno u mjeri SOR, napomenula je kako ima sreću da je pronašla dobrog poslodavca, ali da mnogi njezini kolege nisu te sreće. Smatra da je strašno da osposobljavanje traje dvije godine jer se arhitekti relativno brzo uhodaju u posao, a često znaju koristiti nove 3D programe i bolje od samih poslodavaca, te se transfer znanja zapravo događa u obrnutom smjeru. Upozorila je da arhitekti imaju obavezu za vrijeme studija proći kroz stručnu praksu u trajanju od tri mjeseca, ali da se nažalost ta praksa nikako ne vrednuje, ni u formi ECTS bodova, ni u obliku staža. Uz to, sve je više slučajeva gdje se očekuje puno prekovremenih sati koji se ne plaćaju. Zaključuje da je u trenutku njezina upisa studija početna plaća za arhitete bila između pet i šest tisuća kuna, a da danas iznosi tri i pol do četiri tisuće kuna, i to nakon dvije godine na minimalcu. E.Soudil