Klupska nogometna sezona u Europi dostigla je svoj ovogodišnji klimaks. U najjačim ligama treba se odigrati još samo jedno kolo, a u većini njih prvaci su već poznati.

Nije bilo senzacija tipa Leicester iz prošle sezone, ali je bilo itekako poučno za one najbogatije. Još jednom se pokazalo kako “plivanje” u novcu ne mora biti garancija uspjeha.

Prva potvrda takve teze dolazi nam iz Francuske, gdje je Monaco sa spojem iskustva i mladih snaga uspio iza sebe ostaviti prebogati PSG. I ne samo to, jer način na koji je Monaco igrao sve je prave nogometne zaljubljenike ostavio bez daha. U prvenstvu su zabili 104 pogotka u 37 utakmica ili 2,8 po susretu. Na takvu ofanzivnu snagu ni petro dolari nemaju odgovor, a osim toga “kneževi” su na svjetsku scenu lansirali jednog čudesnog igrača Kyliana Mbappea. Taj 18-godišnjak trebao bi, ako se nastavi razvijati normalno, biti novi kralj “najvažnije sporedne stvari za svijetu”. Drugi primjer kako u novcu nije sve dolazi iz Engleske. Manchesterski klubovi ljetos su kombinirano na pojačanja potrošili gotovo 400 milijuna eura, a ostali su miljama od borbe za titulu. Da se treći ili četvrti može biti i s manjom potrošnjom novca, pokazao je Liverpool. Osim toga, to je i poruka Pepu Guardioli kako u engleskom nogometu teško prolazi njegova filozofija igre kratkih pasova i bez klasičnog centarfora. Još je gore prošao Jose Mourinho, čija dekadentna ideja nogometne igre nikako ne prolazi na Old Trafordu, ali je preživio samo zato što je etablirano terensko ime, a inače ima gori rezultat od svojih prethodnika Davida Moyesa i Louisa Van Gaala. No, sumnjam da se Pep i Jose brinu zbog podbačaja. Klubovi će im i ovog ljeta omogućiti 676 eura funti za pojačanja s kojima će sljedeće sezone opet u borbu za treće mjesto jer Premiership je jaka liga. Apsurdno. Titulu je u Engleskoj odnio Chelsea koji je potrošio mnogo (oko 130 milijuna eura) na samo četiri igrača, ali doveo pravog trenera. Antonio Conte donio je toliko potrebnu svježinu na Stamford Bridgeu nakon olovnih dana života s vječnom prznicom Moruinhom. Momčad je prodisala i odjurila do titule. U Njemačkoj je Bayern opet bio nadmoćan i to više nije novost, a još je otvorena bitka za titulu u Italiji i Španjolskoj. Istina, u Serie A, gdje još ima dva kola do kraja, Juventusu, ovog vikenda, treba domaća pobjeda nad Crotoneom koji se bori za opstanak. U Španjolskoj su u utrci po običaju Real Madrid i Barcelona. Real u posljednje kolo ulazi s tri boda prednosti i gostuje u Malagi, gdje mu je dovoljan jedan bod za osvajanje titule.

No, ove sezone ima i nekoliko velikih priča o prvacima. Prva dolazi iz HNL-a gdje će Rijeka, prema svemu sudeći, prvi put u svojoj povijesti postati državni prvak i prekinuti 11 godina dugu dominaciju Dinama. Nakon 17 godina titulom se okitio Monaco, koji je u tom razdoblju prešao put od ispadanja u Drugu ligu do povratka na veliku scenu. Nakon 16 godina titulu prvaka ponio je i Spartak u prvenstvu Rusije, ali najeća priča definitivno dolazi iz Nizozemske. Tamo je prvak postao Feyenoord, nakon 18 godina. Kakvo je to slavlje bilo! Onaj tko je gledao teško je mogao suspregnuti suze, jer Feyenoord je radnički i gradski klub jedan od rijetkih koji predstavlja prave nogometne vrijednosti. Kakva strast, kakva ljubav. Na ulice je valjda izišao cijeli Rotterdam, a uz to klub nije “ukaljan” novcem rastrošnih šeika ili sumnjivim kapitalom iz azijskog podučja. Sjajna priča. Uglavnom, lijepo je znati kako se nogomet još uvijek uspijeva oduprijeti nezaustavljivom valu kapitala koji ga je zapljusnuo. Naravno, bez novca bi sve bilo iluzorno, ali kao i mnoge stvari u našem svijetu taj novac u nogometu nije ravnomjerno raspoređen. Negdje ga je, kao u Engleskoj, previše, a drugdje, pak, premalo. No, zato žive priče poput ove iz Rotterdama. Priče koje nogomet prikazuju onakvim kakav bi on trebao biti...