Premda je Marshall McLuhan umro na pragu digitalnog doba (znakovito - 31. prosinca 1980.), njegova filozofska teorija o medijskom globalnom selu pokazala se itekako dalekovidnom i potvrđenom u praksi kojoj danas svjedočimo na svim razinama društva. Jedan drugi filozof, Guy Debord, u nasljeđe nam je ostavio “bibliju” naslovljenu “Društvo spektakla” (prvo izdanje 1967.), također nezaobilazno štivo u svakoj raspravi o medijskoj i bilo kojoj drugoj (ekonomskoj, političkoj...) stvarnosti koja nas okružuje. Uglavnom, i McLuhan i Debord aktualniji su danas više nego ikad prije. Naravno, i prije spomenute gospode, utjecaj medija shvatili su i drugi, prije svih Joseph Goebbels, Hitlerov ministar narodnog prosvjećenja i propagande, koji je teoriju o društvu spektakla u praksi doveo do savršenstva na Olimpijadi 1936. u Berlinu. Na tragu svih tih povijesnih referenci, evo jedne proizvoljne, ali utemeljene, top-liste deset najupadljivijih faktora koji generiraju društvo spektakla u kojem danas živimo, htjeli mi to ili ne htjeli priznati:

Televizija

Film

Internet i društvene mreže

Tiskani i digitalni mediji

On-line i videoigre

Politika

Reallity show raznih vrsta

Sport

Terorizam

Eskalacija trivijalne masovne popularne kulture

Mogli bismo nabrajati ili spajati “nespojivo” u još nekim varijantama (alternativne činjenice, ratovi, glad, prirodne katastrofe, idolatrija, celebrity kultura, gender ideologija...), no sve se svodi na činjenicu da živimo u svijetu u kojem su svi kanali definitivno otvoreni i sve je sastavni dio ovodobnog društva spektakla. Drugim riječima, u globalnom selu sadašnjosti sve je medijski spektakl - od novootkrivenog amazonskog plemena do gladne djece u Jemenu, od terorizma do reality showa, od lajkanja i tvitanja do selfija. Samopromocija gluposti, narcizma, egoizma, gender idologija i deevolucija ljudskosti, izdizanje trivijalnih vrijednosti, šunda i kiča, na opću razinu “kulture novog doba” zrcalo su civilizacije u kojoj smo zatočeni kao u matrixu, bez mogućnosti izlaska, osim bijega na nekakav daleki, usamljeni otok, podalje od općeg ludila koje nas okružuje. Ali ni tamo sigurnost nije zajamčena.(D.J.)

ZORAN VUKMAN

DANAS SI JUNAK, SUTRA U BLATU

Još prije dvadesetak godina pisao sam o tomu da je hrvatski javni medijski i politički diskurs uglavnom prožet estradnjačkim mentalitetom.

Nismo mi po tome nešto specifično, svagdje su sniženi vrijednosni kriteriji. Percepcija kulture i kulturnog je površna, samo je u nas problem da su bilo kakva analitička ozbiljnost, relevantnost i odgovornost prognane iz fokusa javnog mnijenja, a u njegov epicentar uselio se putujući politički cirkus i ekshibicionizam koji mediji u svojoj senzacionalističkoj konkurenciji posebno preferiraju. Jednostavno rečeno, u nas nije ostavljena mogućnost izbora, žutilo je odavno prevladalo i odgojilo publiku, koja više ništa i ne čita. Uz to, ako uzmemo u obzir efekt društvenih mreža i njihove površnosti, onda društvo spektakla, cirkusa i ekshibicionizma postaje mainstream. Pitam se jesmo li ikada imali sačuvan prostor za neke dublje i smislenije sadržaje.

No i javno harlekinstvo je mač s dvije oštrice. Na primjer, pogledajte, Pernar nije bio hit ni jednu sezonu, već je postao naporan i dosadan. Kad u Saboru uzme riječ, okolo samo što ne zijevaju i ne zavrću očima - ajme, opet ovaj davež! Ne uzimam Pernara ovdje kao negativca, niti imam što osobno protiv njega i njegova stila, jer kaže on i puno istine, ali čovjek ne zna stati, ne zna mjeru. To je mana mnogih koji u politiku i javnost ulete kao nezreli ljudi željni spektakla i samopromocije. I kad pretjeraju, postanu ridikuli na koje se više nitko ne osvrće. Stvar je u tome da se sve što je plitko, ili na razini zezancije, otkačenosti i doskočice u kontekstu koji zahtijeva odgovornost i ozbiljnost, brzo potroši, da vrlo brzo masama dosadi i one tragaju za novim senzacijama koje im se mediji upinju servirati. Sve to ima svoje granice rasta, dok se sustav ne uruši i novinarstvo ne postane jednostavno poput okidanja selfija - svi mogu sve, a nitko zapravo ne zna ništa.

Inače, selfie je izraz suvremenog potrošačkog narcizma - svi podliježemo tomu - sliku svoju ljubim! Postali smo sukreatori golemog elektroničkog i virtualnog medijskog prostora. Svatko je danas postao svoj novinar, fotoreporter, svatko u vlastitoj samopromociji preko društvenih mreža medije vidi kao sredstvo zabave, senzacija, i površnih efekata - masmediji u elektroničkom i digitalnom dobu postali su moć za sebe, za političare sredstvo neograničenog populizma. U realnom vremenu, preko društvenih mreža, pratimo događaje, raskide koalicija, padove vlada, političare koji se prepucavaju, svi se međusobno dobacuju zlobnim riječima, vrijeđaju, nadmudruju, golema kakofonija glasova, i tko prikupi više lajkova, taj je pobjednik - kao na izborima glasova. A sve to prođe za jedan ili dva “mandata” i prijeđe u zaborav. Upravo je fascinantno da je moć zaborava najveća u tom prostoru spektakla, jer nema vrednota, nema trajnih estetičkih, moralnih i svakih drugih kriterija. Kultura površnosti koja nije sklona čitanju, promišljanju i preispitivanju, ili za to navodno nema vremena, nije trajna kultura - ona je amebična, želatinozna i na kraju proguta svakoga. Potrošački mentalitet se prenio i na medije i poimanje politike - brzo trošimo informacije i ljude, točnije stvorene slike o ljudima. Mi doživljavamo u javnosti češće ono što se čini nego što stvarno jest, a dojam je o pojedincima varljiv. Danas si junak, sutra u blatu. U ovom času na naslovnicama, za nekoliko sati već si negdje nestao sa zaslona - brzina događaja i njihova praćenja postigla je snagu zasićenja koja na kraju konzumenta umara ili čak zatupljuje ako postane ovisan o televiziji ili intenrnetu.

To je, dakle, globalni problem. No svaki globalni problem u nas postane golemo nateknuće na mozgu jer smo izgubili vrijednosni imunosni sustav, pa nam se lako ubrizgavaju razni otrovi, surogati kulture, teatra, politike, zapravo sve se ispremiješalo, više ne znamo kakva je razlika između Frljićeva kazališta, Pernarova showa i političkih cirkuskih igara na trapezu. Tako vidim naš javni prostor - kao prostor prema kojemu imam određenu ironičnu distancu, a politiku više ne shvaćam preozbiljno ni predramatično, ima puno toga smislenijeg i važnijeg čime se možemo baviti. Hrvati svake izbore dočekuju dramatično-patetično, svaki su “povijesni” i “odsudni”, a ne mijenja se ništa jer se ne mijenjamo kao društvo, u društvo s više rada i osobne odgovornosti i solidarnosti.(D.J.)

Zoran Vukman analitičar je društvenih, političkih i religijskih fenomena, autor nove knjige “Bogoubojstvo Zapada”

JELENA JURIŠIĆ: ODJEL ZA KOMUNIKOLOGIJU HRVATSKIH STUDIJA

MEDIJSKA STVARNOST NIJE ONA STVARNOST KOJA NAS OKRUŽUJE

Za početak, s obzirom na vaša višegodišnja iskustva iz Rusije, možete li povući paralelu između uloge medija, medijske komunikacije, u Rusiji i one u Hrvatskoj, koje su sličnosti, a koje razlike?

- Najprije treba istaknuti veliku razliku koja postoji u odnosu prema medijima u ovim dvjema državama. Dok se kod nas mediji često shvaćaju od strane vlasti i elita kao nužno zlo, a od publike kao oruđe u rukama moćnika od kojih sama nema bitne koristi, u Rusiji su mediji važan društveni institut. Razmatra ih se kao najvažniji izvor građanima za donošenje svih bitnih odluka u svakodnevnom životu. Taj odnos objašnjava i golemu razliku u povjerenju u medije. Dok se u Hrvatskoj u proteklih pet godina prema različitim istraživanjima udio onih koji vjeruju medijima kreće oko 20 %, u Rusiji medijima potpuno vjeruje 64 % ispitanika! A nemojmo zaboraviti kako je Rusija najobrazovanija država na svijetu - 99 % ruskog stanovništva je pismeno, a 55 % ima završen fakultet i te su činjenice za konzumaciju medija itekako važne.

Ako razmatramo same medije i način njihova funkcioniranja u dvjema državama, onda je na prvi pogled razlika golema. Dok kod nas medijima upravlja zakon tržišta, a pravna regulacija je vrlo mekana, neki će reći preslaba, rusko medijsko tržište država snažno regulira, a nacionalnim televizijama koji su najvažniji izvor informacija za 64 % stanovništva najčešći je vlasnik. Ali čim krenemo analizirati sadržaj hrvatskih i ruskih medija, razlike više nisu velike. Dapače, kod nas velik utjecaj na medije imaju njihovi vlasnici i veliki oglašivači, za što je najbolji dokaz slučaj Agrokor. Nedavno je guverner Narodne banke izjavio kako je kriza u koncernu počela 2012. godine, što u prijevodu znači kako je to bila tabu-tema u medijima punih pet godina. Kod njih država zbog jake regulacije najjače utječe na medije, pa tabu-temom u nacionalnim medijima možemo nazvati kritiku odabranog političkog puta Rusije i najmoćnije stranke, ali ne i ekonomski, socijalni i bilo koji drugi put. Na regionalnoj i lokalnoj razini ta kontrola je puno manja, tamo je presudan utjecaj lokalnih moćnika koji prvenstveno štite svoje interese. Dakle, rezultat je praktički isti, različit je samo vlasnik koji ima najjači utjecaj na medije.

Kakva je po “zrcalna slika” hrvatskog društva kroz prizmu medija?

- Slaba. O tome puno govore već navedeni podatci o povjerenju u medije, iz njih slijedi da publika u medijima ne pronalazi sadržaj za sebe. A upravo ona mora biti cilj medijskih objava, koje bi trebale biti prvenstveno relevantne i važne za publiku. U posljednjih pet godina hrvatski mediji očito ne proizvode takav sadržaj. Za njih je primarno proizvoditi sadržaj koji će im omogućiti velik broj klikova, jer klikovi privlače oglašivače. Dakle, publika treba medijima kako bi je prodavali oglašivačima, a ne kako bi je informirali ili kojim čudom stvarali kritično javno mnijenje.

Kad smo kod medija - može li se zaključiti, na temelju svega što gledamo i slušamo (aktualna zbivanja u Saboru, primjerice), da je na djelu medijska travestija, odnosno da neki mediji (televizija, novine) uporno žele biti sukreatori politike umjesto da ju prate? Jesu li mediji izgubili ideju istinoljubivosti?

- Krenut ću od drugog pitanja i na njega odgovoriti sljedeći podatkom - iz Kodeksa časti Hrvatskog novinarskog društva 2007. izbrisana je istina kao glavni cilj hrvatskih novinara! Zamislite to! Je li se događaj zbio ili nije? To je istina! Ne može se nešto djelomično dogoditi ili ne dogoditi. Umjesto toga glavni cilj naših novinara je točno izvještavanje. Koliko ljudi vjeruje medijima govori koliko uspješno naši mediji ostvaruju taj cilj. Doduše, sumnja u istinu kao svrhu novinarskog izvještavanja došla nam je sa Zapada, točnije preko oceana, gdje posljednjih desetljeća teoretičari sve više sumnjaju kako je istinu uopće moguće definirati, a onda medijima i otkriti.

Da, često se stvara dojam kako su mediji svrha sebi samima. Mojim studentima stalno govorim kako se novinarom ne postaje kako bi se slikavali pred kamerom ili zbog tiskanja svog imena pod tekstom u novinama. Novinarstvo je časna profesija, a novinar ima veliku čast i veliku odgovornost da u ime svoje publike i za nju prati događaje, istražuje i izvještava o događajima u zemlji i svijetu. Naši su mediji zaboravili na tu svoju obvezu. Odnosno, uopće su zanemarili glavnu obvezu novinarstva u demokraciji, a to je da budu kontrolor u društvu, posrednik između vlasti i građana, tj. da prvi izvještavaju o željama i potrebama drugih, a druge o namjerama i programima prvih te da posreduju njihovu odnosu.

Na tragu prethodnog pitanja - jesu li i koliko mediji u RH bolesni? Kakva bi bila dijagnoza?

- Kronično su bolesni! Dijagnoza je: trčanje za profitom i pri tome su sva sredstva dopuštena, a sve obveze prema publici odbačene. Zbog toga je u redakcijama sve manje novinara, pogotovo onih s visokom stručnom spremom (primjerice, u Rusiji novinar može biti samo onaj tko ima završen fakultet), copy-paste je glavna tehnika stvaranja sadržaja, a njegova glavna osobina neutralnost i infotainment, s velikim naglaskom na zabavu (inače, u Rusiji nema tabloida jer je publika preobrazovana za njih). Čak i kada se radi o političkom izvještavanju, mediji su dopustili drugima da im preotmu ulogu informiranja publike. Naime, provela sam istraživanje o korištenju društvenih mreža u političkom izvještavanju u našim nacionalnim istraživanjima. Ono je pokazalo kako je u takvim objavama Facebook glavni izvor, odnosno kako su političari javnost izravno informirali o svom radu i stavovima preko svojih profila na društvenoj mreži, a mediji su te objave prenosili. Dakle, hrvatski su mediji tako postali drugostupanjski izvor. Takav sadržaj se više i ne može nazvati novinarstvom. Osim što u njemu najčešće dominira jedan izvor, dakle zastupljena je samo jedna strana događaja, što je u suprotnosti s novinarskom etikom i profesionalnim kriterijima, a i događaji o kojima se izvještava prvenstveno su trivijalni, kritičnost je vrlo niska, a argumente treba tražiti pod svijećom povećalom.

Sloboda bez odgovornosti: društvena destrukcija umjesto društvene konstrukcije? Može li se i u kojoj mjeri i o tome govoriti kad se radi o medijski posredovanoj stvarnosti, komunikaciji, društvu spektakla u Hrvatskoj?

- Apsolutno! Publika najčešće ne zna i nije svjesna kako medijska stvarnost nije ona stvarnost koja nas okružuje. U realnom prikazivanju stvarnosti medijima smeta njihova uređivačka politika, politička orijentacija koju podržavaju, interesi vlasnika, razina utjecaja politike i oglašivača, politički i drugi stavovi svakog pojedinog novinara... Zato bi medijsko tržište moralo biti pluralističko, odnosno u njemu bi trebali biti zastupljeni mediji različitih političkih orijentacija, uređivačkih koncepcija i slično. No dojam publike je kako su svi mediji isti. Stoga se ona okreće alternativi, a to su društvene mreže koje su ne samo u svijetu, već i kod nas, kako je pokazalo istraživanje koje smo proveli prošle godine, postale glavni izvor informacija. Smatram kako je razlog tome što medije publika smatra institucijama, kao što je to politika, škola ili crkva i prema njima njeguje institucionalno povjerenje, a na društvenim mrežama se radi o digitaliziranoj međuljudskoj komunikaciji, pa kada pratimo i profile političara, imamo dojam da razgovaramo s drugom osobom i tada govorimo o osobnom povjerenju.

Zaključno: Općenito uzevši, kakvo je medijsko društvo spektakla na hrvatski način, uspoređujući ga i s drugim društvima spektakla danas u svijetu?

- Svakako trebamo biti svjesni kako je Hrvatska, bez obzira na to koliko mala, dio globalnog medijskog tržišta. Zbog slabe ekonomske moći medija, s jedne strane, a onda opet financijskih interesa njihovih vlasnika mi smo praktički potpuno prepušteni tome tržištu. I ne očituje se to samo u stranim vlasnicima naših medija ili stranim licenziranim televizijskim emisijama koje dominiraju našim TV kanalima. Već u potpunoj nezainteresiranosti kako bi se mediji oduprli tim trendovima ili kako bi se adaptirali potrebama naše publike. Kada gledate te šou emisije, imate dojam da producenti misle kako se obraćaju Amerikancima ili Nijemcima, a ne svojim sugrađanima. A naša vlastita osobitost društva spektakla koje nam nude naši mediji je kršenje svih mogućih postulata i normi struke kako bi oni mogli zaraditi. Tako imamo najgore oblike prikrivenog oglašavanja koji u drugim državama nisu poznati ni u teoriji, “native oglašavanje” smo također pretvorili u prikriveno, a naslovnice novina koje su najveća svetinja u tiskovnom novinarstvu i mnoge novine u svijetu na njima, svom ogledalu ili vizitnoj kartici ne žele objavljivati ni najsitnije reklame bez obzira na to koliko bi im novca donijele, u Hrvatskoj se prodaju u cijelosti za šaku eura.

Doc. dr. sc. Jelena Jurišić, profesorica na Odjelu za komunikologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

KREŠIMIR MACAN

IDEMO PREMA TOTALNOJ TRIVIJALIZACIJI

Posljednje izdanje Sabora bilo je slika i prilika društva u kojem živimo. Ne kaže se slučajno da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, pa tako ni mi Hrvati nismo iznimka.

Sabor je samo prosjek i presjek hrvatskog društva. Velike stranke uspavale su se na lovorikama višegodišnjeg monopola na vlast i nisu smatrale da trebaju raditi na izgradnji kvalitetnih ljudi, a uspijevali su oni koji nisu smetali i pitali previše. Teško je da ćete od takvih dobiti dobre govornike ili stručnjake, jer se često dogodi da su to ljudi bez jednog dana radnog staža izvan politike. Kako tada oni uopće mogu imati dodira sa stvarnošću jednog domaćeg poduzetnika, a još manje radnika. Most i Živi zid razbijaju te monopole i unose nešto živosti u hrvatsku politiku, no često pritom unoseći najniži populizam, amaterizam i neodgovornost. Iz čistog neznanja najčešće, jer su neki preko noći osvanuli u politici.

Nažalost, globalna je kriza s druge strane drastično srezala klasične medije na račun brzih digitalnih i društvenih medija gdje je svatko novinar, urednik i stručnjak za sve. Tako se danas može dogoditi da rad Sabora prate novinari koji ne poznaju poslovnik jer su baš taj dan slučajno poslani u Sabor na zadatak. I često se zaboravi provjeriti da imaš bar dva izvora, ako ih uopće i imaš. Bitno je da si prvi, makar i s krivom vijesti.

Spojimo li ovakvu politiku i slične joj medije - dobivamo zapaljivu kombinaciju. Da, to je društvo spektakla, no i to previše dobro zvuči za jedan cirkus najnižih strasti. Gdje su popularniji oni koji daju “mesa” za naslov koji privlači klikove, oni koji stvore video iz Sabora koji nas sve urnebesno nasmije, ali ne riješi ništa i na koji bi zapravo trebalo plakati ili pak oni koji ne znaju ništa, pa ni to da im je bolje da šute jer se vidi koliko ne znaju. Tada znate koliko je sati. Kako ide ona poznata Andrićeva: “Dođu tako ponekad vremena kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati.”

Nema tu više nikakve odgovornosti ili je još ostalo samo u tragovima. Sudstvo vas ne štiti, medijski kodeksi su labaviji nego ikad i samo se moliš da ne postaneš meta. Radi se već o debeloj društvenoj destrukciji koja te svodi na prosjek protivnika i ako se nađeš u blatu, linčovat će te bijesna gomila. Odgovornost je tu podijeljena i na politiku i na medije - jer, ne zaboravimo, mediji su taj četvrti stup društva. Ako nam se on uruši, a on posreduje politiku, nisam siguran što na drugoj strani dobivamo kao krajnje poruke prema građanima. Posebna je odgovornost na HRT-u kao javnom servisu, koji bi prvi, jer ima dovoljno financija, trebao biti svjetionik svima ostalima i postavljati standarde.

Sve dosad nabrojeno su razlozi da smo došli do posvemašnje površnosti u svemu što radimo. Pogledajte nove generacije - one sve dobivaju odmah na dlanu, nema više one da teško moramo učiti i raditi da bismo bili uspješni. No to je oduvijek vrijedilo samo za najdarovitije. Što ćemo s velikom većinom koji su prosječni ako se nimalo ne trude. Gledat ćemo ih kako gube kile u raznim reality emisijama, loše pjevaju pa im se smijemo ili traže ljubav svog života preko malih ekrana dok uče kuhati. To je nažalost naša stvarnost. Mediji imaju takvu publiku, da bi je nahranili, moraju stalno spuštati kriterije i htjeli - ne htjeli idemo prema totalnoj trivijalizaciji. Dijelom je to zasluga i naše tranzicije u kojoj su se pogubile mnoge vrijednosti i institucija i društva.

Tada nastupaju populisti koji će reći zašto bi ti imao više od mene, makar teško radio i svi će viknuti - bravo! U nešto zrelijim društvima javljaju se slične pojave, no ubiju ih oni s iskustvom i strpljenjem koji jamče da će se neke osnovne vrijednosti društva sačuvati. Imate to i u SAD-u, u Njemačkoj i mnogim drugim razvijenim demokracijama koje se već sada uspješno nose sa spomenutim izazovima. Pa vidite da su i Trumpa pripitomili. A nama se može dogoditi da Split opet izabere Keruma za gradonačelnika - kao nije nam bilo dosta, mi bismo još malo. Mi smo izgleda izgubljeni u tranziciji - niti smo uspjeli izgraditi vrijednosti i institucije, a već ih pomalo gubimo. Nadam se ne i nepovratno. I zato treba podržati svaki znak razuma i odgovornosti kako bismo uspješno ostali živjeti u ovoj zemlju koju svi toliko volimo.(D.J.)

Krešimir Macan, PR stručnjak specijaliziran za krizno komuniciranje, strateško komuniciranje u politici i nove medije