Magazin
TEMA TJEDNA: DRUŠTVO SPEKTAKLA NA HRVATSKI NAČIN (II.)

Silvana Dragun: Potpuna neodgovornost za javnu riječ poziv je na linč i sveopći nered
Objavljeno 13. svibnja, 2017.
MIŠLJENJA NAŠIH SUGOVORNIKA O DOMINANTNOJ SLICI MEDIJSKI POSREDOVANE STVARNOSTI...

Vezani članci

TEMA TJEDNA: DRUŠTVO SPEKTAKLA NA HRVATSKI NAČIN (I.)

Ravno do dna, a na dnu party za ekipu

INTERVJU TJEDNA: NENAD VERTOVŠEK

Umjesto argumenata i činjenica nameću nam se stavovi koje nekritično prihvaćamo!

Kao društvo smo podijeljeni, traumatizirani, sami sebi najveći neprijatelji. Sve se prašta, ali se uspjeh ne prašta. Sitni interesi i nezasitni politički apetiti ugušili su mnoge projekte i zatvorili nebrojene prilike za gospodarski, kulturni i ekonomski razvoj.

- Podlegli smo utilitarizmu, konzumerizmu, kulturi spektakla i duhovnoj apostaziji. Što se tiče slobode izražavanja, u Hrvatskoj je stanje relativno zadovoljavajuće jer gotovo o svakoj temi možemo čuti različita mišljenja. No, s druge strane to još ne znači da imamo slobodne medije i slobodno novinarstvo. U javnim glasilima često prevladava površnost i senzacionalizam zasićen redom politike, redom zabave i redom nasilja. Umjesto da budu korektiv društva, mediji su se stavili u službu socijalnog inženjeringa i generiranja društvene i moralne krize. Deprimirajuće vijesti koje svaki dan plijene naslovnice u bitnom utječu na gubitak povjerenja u institucije i pozitivne društvene promjene koje su moguće sa stručnim, poštenim i sposobnim ljudima. Mladi odlaze iz zemlje ne samo zbog nezaposlenosti nego i zbog negativne društvene klime. Oni su svjesni da nismo društvo jednakih šansi i da na cijeni nisu ni znanje ni poštenje, nego često veze, mito, pristanak na nemoralne ponude i prljave političke igre. Takvu “kulturu” treba promijeniti i zato nam trebaju novinari koji će se na ozbiljan i stručan način baviti gorućim društvenim temama bez histerije i linča. Čitatelje zanima u prvom redu točna i pravovremena informacija.

IGRE GLADI

Što s etičkom odgovornosti medija? Sabornica se doima poput cirkusa, a ni medijska izvješča nisu baš krcata objektivnošću, ide se više na senzacionalizam...

- To je očigledno. Sabornica se nažalost pretvorila u teatar apsurda, a mediji su upali u ralje političke hobotnice šireći njeno otrovno crnilo oko sebe. Zbog toga je potrebno pokretati što više nezavisnih i neprofitnih medija koji će ljudima širiti vidike i pružati korisne informacije. Mnogi novinari su u Hrvatskoj u strahu, podliježu autocenzuri, a neki su doslovno postali žrtve mafijaških i političkih obračuna. Svi se sjećamo što se sve događalo na HRT-u za vrijeme ravnatelja Gorana Radmana. Postojali su podobni i nepodobni novinari. Podobni su oni koji zastupaju iste vrijednosti i načela koje zastupa urednik ili vlasnik medija. Uistinu nije lako čitati kolumne pojedinih komentatora koji uvijek stoje na strani određenih političkih struktura, dok s druge strane uvijek nađu neki razlog, makar bio i trivijalan, da iz petnih žila napadnu nekog s druge strane političkog spektra. Novinar na taj način ne samo da degradira svoju struku nego postaje dio onog bolesnog društva koje proizvodi krizu i podjele. Nije dobro kada je novinar do te mjere pristran u izvještavanju da više nije u stanju na jednak način prepoznati i osuditi svaki govor mržnje ili kršenje temeljnih ljudskih prava. On na taj način ne služi istini i pravičnosti nego socijalnoj fikciji i interesnim lobijima. Mi danas upravo imamo taj problem što se istina u medijima reducira i što se subjektivne projekcije bez činjeničnog okvira proglašavaju istinom. Na taj način se razvija medijska kultura trača, dezinformacija i, što je još opasnije, prešućivanja istine. Umjesto istraživačkog novinarstva razvija se isljedničko novinarstvo. Zato je etička odgovornost medija važan čimbenik u stvaranju zdravijeg društva kroz promicanje kulture dijaloga, te općih moralnih i ljudskih vrijednosti.

Može li se i u kojoj mjeri govoriti da su i u hrvatskom društvu suvremeni idoli spektakla povezani s nizom negativnosti, korupcijom...?

- Društvo spektakla briše granicu između iluzije i realnog, političkog i estradnog. Italija je imala svog Berlusconija, Amerika ima Donalda Trumpa, a Hrvatska ima Ivana Pernara. Nije to slučajno. Mi jednostavno živimo u društvu spektakla i taj globalistički “duh vremena” zahvatio je sve pore društva. U konačnici taj aktualni trend estradizacije politike može lako prerasti u estradizaciju nasilja kako to na krajnje ciničan način pokazuje serijal “Igre gladi” iz romana Suzanne Collins. Je li to društvo u kojemu čovjek može biti sretan? Nije. Postoji li opasnost da nam se takvo nešto u budućnosti dogodi? Ako se svi lišimo odgovornosti, onda uistinu postoji. Svim akterima u lancu društva spektakla u interesu je “ugasiti svjetlo kako bi sve mačke bile iste.” No, zadaća je medija “upaliti svjetlo” i pokazati razliku. Kad govorimo o idolima ili junacima spektakla, vidjet ćemo da su to u pravilu antijunaci i nemoralni likovi koje u životu vodi požuda, pohlepa i bolesna ambicija. Kriminal, seks i nasilje sastavni su dio celebrity kulture koja je preplavila gotovo sve medije. Vlasnici medija vole reći da reklame, politika, seks i nasilje prodaju novine. Što luđe, to bolje! Kad govorimo o utjecajima potrošačke ideologije kapitalizma na kulturu življenja neki autori govore o “depresivnoj hedoniji”. Radi se o nekoj vrsti simbioze hedonizma i depresije koja dolazi kao posljedica hiperpotrošačkog stila života. Pojedinac se osjeća duševno ispražnjen, ali on i dalje kupuje i troši, premda možda i nema otkud, samo da bi zadovoljio duhovnu glad za srećom. Društvo spektakla proizvodi infantilno društvo duhovnih slabića koji više nisu u stanju pružiti otpor kolektivnim manipulacijama. Oni su poput zombija, živućih mrtvaca koji samo kupuju i troše bezglavo jureći u ništavilo i očaj. U takvom društvu najopasniji je misleći pojedinac koji ne pristaje na jednoobraznost i kompromis sa zlom.

U medijima se forsira žutilo, crnilo, bez odgovornosti... Kako komentirate tu medijsku destruktivnost?

- Svi znamo da mediji imaju važnu ulogu u kreiranju javnog mnijenja. Problem je kada imamo neetično i neslobodno novinarstvo koje se očituje u jednostranom izvještavanju, filtriranju vijesti prema ideološkom ključu, difamaciji neistomišljenika, izjednačavanju dobrih i loših igrača, zamjeni teza, preusmjeravanju pozornosti s bitnog na nebitno i tome slično. Potpuna neodgovornost za javnu riječ poziv je na linč i nered. Kad je riječ o aktualnim društvenim zbivanjima nerijetko ćemo naići na uvredljive članke pune destruktivnih projekcija i laži. Čovjek se pita gdje su nestale vijesti iz svijeta znanosti, umjetnosti, zdravstva, obrazovanja ili gospodarstva? Zašto se u javnim glasilima može tako malo naći članaka o pozitivnim primjerima iskorištenosti fondova EU-a? Takvi prilozi su uvijek negdje na marginama društvenih zbivanja. Ono što je dobro i lijepo nije medijski zanimljivo. U tome je korijen medijske destruktivnosti. Televizija gledatelje 24 sata terorizira reklamama, glupim serijama, senzacijama i šundom. Nije potrebno posebno spominjati koliko nasilni sadržaji u medijima i filmovima utječu na ponašanje djece i mladih. Kasnije se čudimo porastu nasilja u društvu.

KRAĐA DJETINJSTVA

Postoji li još uopće sloboda tiska u klasičnom smislu ili je sve podređeno interesima, što onda dodatno naglašava sumornu sliku ovodobnog društva spektakla?

- O pogubnom utjecaju oglašivačke industrije i propagandnih poruka kojima se djecu bombardira svakodnevno preko medija u cilju stvaranja klase superpotrošača najbolje svjedoči dokumentarni film “Djeca potrošači: komercijalizacija djetinjstva”. Film pokazuje kako se u SAD-u sustavno djeci krade djetinjstvo u cilju odgoja prema mjerilima i potrebama tržišta. Zabrinjava da su Reporteri bez granica (RSF) u izvješću za 2017. upozorili da nikada sloboda tiska nije bila ugroženija i izloženija pritiscima moćnika kao ove godine. Hrvatska je prema izvješću Reportera bez granica po indeksu slobode pala za čak 11 mjesta, dok skandinavske zemlje tradicionalno tu stoje najbolje. U našoj zemlji novinar je nerijetko potplaćen, degradiran, izložen konstantnim pritiscima i stresu, pa nije ni čudno da mnogi odustanu od ozbiljnijeg angažmana. Žao mi je što Katolička Crkva u Hrvatskoj o tom pitanju nije agilnija i što tu nije prepoznala svoju bitnu društvenu ulogu i poslanje. Dugo se pričalo o pokretanju katoličke televizije i dnevnog lista, ali nažalost, sve su takve inicijative propale. Dobro je da se pokrenula televizija Laudato i da su se pojavili neki novi nezavisni portali. Sve je to pak nedovoljno s obzirom na ubrzani razvoj digitalnih tehnologija i potrebe sve zahtjevnijeg medijskog tržišta.(D.J.)

Silvana Dragun, prof. filozofije i religijskih znanosti iz Splita

IGRE BEZ GRANICA
Zatočeni smo u Matrixu

Premda je Marshall McLuhan umro na pragu digitalnog doba (znakovito - 31. prosinca 1980.), njegova filozofska teorija o medijskom globalnom selu pokazala se itekako dalekovidnom i potvrđenom u praksi kojoj danas svjedočimo na svim razinama društva. Jedan drugi filozof, Guy Debord, u nasljeđe nam je ostavio “bibliju” naslovljenu “Društvo spektakla” (prvo izdanje 1967.), također nezaobilazno štivo u svakoj raspravi o medijskoj i bilo kojoj drugoj (ekonomskoj, političkoj...) stvarnosti koja nas okružuje. Uglavnom, i McLuhan i Debord aktualniji su danas više nego ikad prije. Naravno, i prije spomenute gospode, utjecaj medija shvatili su i drugi, prije svih Joseph Goebbels, Hitlerov ministar narodnog prosvjećenja i propagande, koji je teoriju o društvu spektakla u praksi doveo do savršenstva na Olimpijadi 1936. u Berlinu. Na tragu svih tih povijesnih referenci, evo jedne proizvoljne, ali utemeljene, top-liste deset najupadljivijih faktora koji generiraju društvo spektakla u kojem danas živimo, htjeli mi to ili ne htjeli priznati:

Televizija

Film

Internet i društvene mreže

Tiskani i digitalni mediji

On-line i videoigre

Politika

Reallity show raznih vrsta

Sport

Terorizam

Eskalacija trivijalne masovne popularne kulture

Mogli bismo nabrajati ili spajati “nespojivo” u još nekim varijantama (alternativne činjenice, ratovi, glad, prirodne katastrofe, idolatrija, celebrity kultura, gender ideologija...), no sve se svodi na činjenicu da živimo u svijetu u kojem su svi kanali definitivno otvoreni i sve je sastavni dio ovodobnog društva spektakla. Drugim riječima, u globalnom selu sadašnjosti sve je medijski spektakl - od novootkrivenog amazonskog plemena do gladne djece u Jemenu, od terorizma do reality showa, od lajkanja i tvitanja do selfija. Samopromocija gluposti, narcizma, egoizma, gender idologija i deevolucija ljudskosti, izdizanje trivijalnih vrijednosti, šunda i kiča, na opću razinu “kulture novog doba” zrcalo su civilizacije u kojoj smo zatočeni kao u matrixu, bez mogućnosti izlaska, osim bijega na nekakav daleki, usamljeni otok, podalje od općeg ludila koje nas okružuje. Ali ni tamo sigurnost nije zajamčena.(D.J.)

ZORAN VUKMAN

DANAS SI JUNAK, SUTRA U BLATU

 

Još prije dvadesetak godina pisao sam o tomu da je hrvatski javni medijski i politički diskurs uglavnom prožet estradnjačkim mentalitetom.

Nismo mi po tome nešto specifično, svagdje su sniženi vrijednosni kriteriji. Percepcija kulture i kulturnog je površna, samo je u nas problem da su bilo kakva analitička ozbiljnost, relevantnost i odgovornost prognane iz fokusa javnog mnijenja, a u njegov epicentar uselio se putujući politički cirkus i ekshibicionizam koji mediji u svojoj senzacionalističkoj konkurenciji posebno preferiraju. Jednostavno rečeno, u nas nije ostavljena mogućnost izbora, žutilo je odavno prevladalo i odgojilo publiku, koja više ništa i ne čita. Uz to, ako uzmemo u obzir efekt društvenih mreža i njihove površnosti, onda društvo spektakla, cirkusa i ekshibicionizma postaje mainstream. Pitam se jesmo li ikada imali sačuvan prostor za neke dublje i smislenije sadržaje.

No i javno harlekinstvo je mač s dvije oštrice. Na primjer, pogledajte, Pernar nije bio hit ni jednu sezonu, već je postao naporan i dosadan. Kad u Saboru uzme riječ, okolo samo što ne zijevaju i ne zavrću očima - ajme, opet ovaj davež! Ne uzimam Pernara ovdje kao negativca, niti imam što osobno protiv njega i njegova stila, jer kaže on i puno istine, ali čovjek ne zna stati, ne zna mjeru. To je mana mnogih koji u politiku i javnost ulete kao nezreli ljudi željni spektakla i samopromocije. I kad pretjeraju, postanu ridikuli na koje se više nitko ne osvrće. Stvar je u tome da se sve što je plitko, ili na razini zezancije, otkačenosti i doskočice u kontekstu koji zahtijeva odgovornost i ozbiljnost, brzo potroši, da vrlo brzo masama dosadi i one tragaju za novim senzacijama koje im se mediji upinju servirati. Sve to ima svoje granice rasta, dok se sustav ne uruši i novinarstvo ne postane jednostavno poput okidanja selfija - svi mogu sve, a nitko zapravo ne zna ništa.

Inače, selfie je izraz suvremenog potrošačkog narcizma - svi podliježemo tomu - sliku svoju ljubim! Postali smo sukreatori golemog elektroničkog i virtualnog medijskog prostora. Svatko je danas postao svoj novinar, fotoreporter, svatko u vlastitoj samopromociji preko društvenih mreža medije vidi kao sredstvo zabave, senzacija, i površnih efekata - masmediji u elektroničkom i digitalnom dobu postali su moć za sebe, za političare sredstvo neograničenog populizma. U realnom vremenu, preko društvenih mreža, pratimo događaje, raskide koalicija, padove vlada, političare koji se prepucavaju, svi se međusobno dobacuju zlobnim riječima, vrijeđaju, nadmudruju, golema kakofonija glasova, i tko prikupi više lajkova, taj je pobjednik - kao na izborima glasova. A sve to prođe za jedan ili dva “mandata” i prijeđe u zaborav. Upravo je fascinantno da je moć zaborava najveća u tom prostoru spektakla, jer nema vrednota, nema trajnih estetičkih, moralnih i svakih drugih kriterija. Kultura površnosti koja nije sklona čitanju, promišljanju i preispitivanju, ili za to navodno nema vremena, nije trajna kultura - ona je amebična, želatinozna i na kraju proguta svakoga. Potrošački mentalitet se prenio i na medije i poimanje politike - brzo trošimo informacije i ljude, točnije stvorene slike o ljudima. Mi doživljavamo u javnosti češće ono što se čini nego što stvarno jest, a dojam je o pojedincima varljiv. Danas si junak, sutra u blatu. U ovom času na naslovnicama, za nekoliko sati već si negdje nestao sa zaslona - brzina događaja i njihova praćenja postigla je snagu zasićenja koja na kraju konzumenta umara ili čak zatupljuje ako postane ovisan o televiziji ili intenrnetu.

To je, dakle, globalni problem. No svaki globalni problem u nas postane golemo nateknuće na mozgu jer smo izgubili vrijednosni imunosni sustav, pa nam se lako ubrizgavaju razni otrovi, surogati kulture, teatra, politike, zapravo sve se ispremiješalo, više ne znamo kakva je razlika između Frljićeva kazališta, Pernarova showa i političkih cirkuskih igara na trapezu. Tako vidim naš javni prostor - kao prostor prema kojemu imam određenu ironičnu distancu, a politiku više ne shvaćam preozbiljno ni predramatično, ima puno toga smislenijeg i važnijeg čime se možemo baviti. Hrvati svake izbore dočekuju dramatično-patetično, svaki su “povijesni” i “odsudni”, a ne mijenja se ništa jer se ne mijenjamo kao društvo, u društvo s više rada i osobne odgovornosti i solidarnosti.(D.J.)

Zoran Vukman analitičar je društvenih, političkih i religijskih fenomena, autor nove knjige “Bogoubojstvo Zapada”

JELENA JURIŠIĆ: ODJEL ZA KOMUNIKOLOGIJU HRVATSKIH STUDIJA


MEDIJSKA STVARNOST NIJE ONA STVARNOST KOJA NAS OKRUŽUJE

 

Za početak, s obzirom na vaša višegodišnja iskustva iz Rusije, možete li povući paralelu između uloge medija, medijske komunikacije, u Rusiji i one u Hrvatskoj, koje su sličnosti, a koje razlike?

- Najprije treba istaknuti veliku razliku koja postoji u odnosu prema medijima u ovim dvjema državama. Dok se kod nas mediji često shvaćaju od strane vlasti i elita kao nužno zlo, a od publike kao oruđe u rukama moćnika od kojih sama nema bitne koristi, u Rusiji su mediji važan društveni institut. Razmatra ih se kao najvažniji izvor građanima za donošenje svih bitnih odluka u svakodnevnom životu. Taj odnos objašnjava i golemu razliku u povjerenju u medije. Dok se u Hrvatskoj u proteklih pet godina prema različitim istraživanjima udio onih koji vjeruju medijima kreće oko 20 %, u Rusiji medijima potpuno vjeruje 64 % ispitanika! A nemojmo zaboraviti kako je Rusija najobrazovanija država na svijetu - 99 % ruskog stanovništva je pismeno, a 55 % ima završen fakultet i te su činjenice za konzumaciju medija itekako važne.

Ako razmatramo same medije i način njihova funkcioniranja u dvjema državama, onda je na prvi pogled razlika golema. Dok kod nas medijima upravlja zakon tržišta, a pravna regulacija je vrlo mekana, neki će reći preslaba, rusko medijsko tržište država snažno regulira, a nacionalnim televizijama koji su najvažniji izvor informacija za 64 % stanovništva najčešći je vlasnik. Ali čim krenemo analizirati sadržaj hrvatskih i ruskih medija, razlike više nisu velike. Dapače, kod nas velik utjecaj na medije imaju njihovi vlasnici i veliki oglašivači, za što je najbolji dokaz slučaj Agrokor. Nedavno je guverner Narodne banke izjavio kako je kriza u koncernu počela 2012. godine, što u prijevodu znači kako je to bila tabu-tema u medijima punih pet godina. Kod njih država zbog jake regulacije najjače utječe na medije, pa tabu-temom u nacionalnim medijima možemo nazvati kritiku odabranog političkog puta Rusije i najmoćnije stranke, ali ne i ekonomski, socijalni i bilo koji drugi put. Na regionalnoj i lokalnoj razini ta kontrola je puno manja, tamo je presudan utjecaj lokalnih moćnika koji prvenstveno štite svoje interese. Dakle, rezultat je praktički isti, različit je samo vlasnik koji ima najjači utjecaj na medije.

Kakva je po “zrcalna slika” hrvatskog društva kroz prizmu medija?

- Slaba. O tome puno govore već navedeni podatci o povjerenju u medije, iz njih slijedi da publika u medijima ne pronalazi sadržaj za sebe. A upravo ona mora biti cilj medijskih objava, koje bi trebale biti prvenstveno relevantne i važne za publiku. U posljednjih pet godina hrvatski mediji očito ne proizvode takav sadržaj. Za njih je primarno proizvoditi sadržaj koji će im omogućiti velik broj klikova, jer klikovi privlače oglašivače. Dakle, publika treba medijima kako bi je prodavali oglašivačima, a ne kako bi je informirali ili kojim čudom stvarali kritično javno mnijenje.

ZABORAVILI NA SVOJU OBVEZU

Kad smo kod medija - može li se zaključiti, na temelju svega što gledamo i slušamo (aktualna zbivanja u Saboru, primjerice), da je na djelu medijska travestija, odnosno da neki mediji (televizija, novine) uporno žele biti sukreatori politike umjesto da ju prate? Jesu li mediji izgubili ideju istinoljubivosti?

- Krenut ću od drugog pitanja i na njega odgovoriti sljedeći podatkom - iz Kodeksa časti Hrvatskog novinarskog društva 2007. izbrisana je istina kao glavni cilj hrvatskih novinara! Zamislite to! Je li se događaj zbio ili nije? To je istina! Ne može se nešto djelomično dogoditi ili ne dogoditi. Umjesto toga glavni cilj naših novinara je točno izvještavanje. Koliko ljudi vjeruje medijima govori koliko uspješno naši mediji ostvaruju taj cilj. Doduše, sumnja u istinu kao svrhu novinarskog izvještavanja došla nam je sa Zapada, točnije preko oceana, gdje posljednjih desetljeća teoretičari sve više sumnjaju kako je istinu uopće moguće definirati, a onda medijima i otkriti.

Da, često se stvara dojam kako su mediji svrha sebi samima. Mojim studentima stalno govorim kako se novinarom ne postaje kako bi se slikavali pred kamerom ili zbog tiskanja svog imena pod tekstom u novinama. Novinarstvo je časna profesija, a novinar ima veliku čast i veliku odgovornost da u ime svoje publike i za nju prati događaje, istražuje i izvještava o događajima u zemlji i svijetu. Naši su mediji zaboravili na tu svoju obvezu. Odnosno, uopće su zanemarili glavnu obvezu novinarstva u demokraciji, a to je da budu kontrolor u društvu, posrednik između vlasti i građana, tj. da prvi izvještavaju o željama i potrebama drugih, a druge o namjerama i programima prvih te da posreduju njihovu odnosu.

Na tragu prethodnog pitanja - jesu li i koliko mediji u RH bolesni? Kakva bi bila dijagnoza?

- Kronično su bolesni! Dijagnoza je: trčanje za profitom i pri tome su sva sredstva dopuštena, a sve obveze prema publici odbačene. Zbog toga je u redakcijama sve manje novinara, pogotovo onih s visokom stručnom spremom (primjerice, u Rusiji novinar može biti samo onaj tko ima završen fakultet), copy-paste je glavna tehnika stvaranja sadržaja, a njegova glavna osobina neutralnost i infotainment, s velikim naglaskom na zabavu (inače, u Rusiji nema tabloida jer je publika preobrazovana za njih). Čak i kada se radi o političkom izvještavanju, mediji su dopustili drugima da im preotmu ulogu informiranja publike. Naime, provela sam istraživanje o korištenju društvenih mreža u političkom izvještavanju u našim nacionalnim istraživanjima. Ono je pokazalo kako je u takvim objavama Facebook glavni izvor, odnosno kako su političari javnost izravno informirali o svom radu i stavovima preko svojih profila na društvenoj mreži, a mediji su te objave prenosili. Dakle, hrvatski su mediji tako postali drugostupanjski izvor. Takav sadržaj se više i ne može nazvati novinarstvom. Osim što u njemu najčešće dominira jedan izvor, dakle zastupljena je samo jedna strana događaja, što je u suprotnosti s novinarskom etikom i profesionalnim kriterijima, a i događaji o kojima se izvještava prvenstveno su trivijalni, kritičnost je vrlo niska, a argumente treba tražiti pod svijećom povećalom.

MAINSTREAM I ALTERNATIVA

Sloboda bez odgovornosti: društvena destrukcija umjesto društvene konstrukcije? Može li se i u kojoj mjeri i o tome govoriti kad se radi o medijski posredovanoj stvarnosti, komunikaciji, društvu spektakla u Hrvatskoj?

- Apsolutno! Publika najčešće ne zna i nije svjesna kako medijska stvarnost nije ona stvarnost koja nas okružuje. U realnom prikazivanju stvarnosti medijima smeta njihova uređivačka politika, politička orijentacija koju podržavaju, interesi vlasnika, razina utjecaja politike i oglašivača, politički i drugi stavovi svakog pojedinog novinara... Zato bi medijsko tržište moralo biti pluralističko, odnosno u njemu bi trebali biti zastupljeni mediji različitih političkih orijentacija, uređivačkih koncepcija i slično. No dojam publike je kako su svi mediji isti. Stoga se ona okreće alternativi, a to su društvene mreže koje su ne samo u svijetu, već i kod nas, kako je pokazalo istraživanje koje smo proveli prošle godine, postale glavni izvor informacija. Smatram kako je razlog tome što medije publika smatra institucijama, kao što je to politika, škola ili crkva i prema njima njeguje institucionalno povjerenje, a na društvenim mrežama se radi o digitaliziranoj međuljudskoj komunikaciji, pa kada pratimo i profile političara, imamo dojam da razgovaramo s drugom osobom i tada govorimo o osobnom povjerenju.

Zaključno: Općenito uzevši, kakvo je medijsko društvo spektakla na hrvatski način, uspoređujući ga i s drugim društvima spektakla danas u svijetu?

- Svakako trebamo biti svjesni kako je Hrvatska, bez obzira na to koliko mala, dio globalnog medijskog tržišta. Zbog slabe ekonomske moći medija, s jedne strane, a onda opet financijskih interesa njihovih vlasnika mi smo praktički potpuno prepušteni tome tržištu. I ne očituje se to samo u stranim vlasnicima naših medija ili stranim licenziranim televizijskim emisijama koje dominiraju našim TV kanalima. Već u potpunoj nezainteresiranosti kako bi se mediji oduprli tim trendovima ili kako bi se adaptirali potrebama naše publike. Kada gledate te šou emisije, imate dojam da producenti misle kako se obraćaju Amerikancima ili Nijemcima, a ne svojim sugrađanima. A naša vlastita osobitost društva spektakla koje nam nude naši mediji je kršenje svih mogućih postulata i normi struke kako bi oni mogli zaraditi. Tako imamo najgore oblike prikrivenog oglašavanja koji u drugim državama nisu poznati ni u teoriji, “native oglašavanje” smo također pretvorili u prikriveno, a naslovnice novina koje su najveća svetinja u tiskovnom novinarstvu i mnoge novine u svijetu na njima, svom ogledalu ili vizitnoj kartici ne žele objavljivati ni najsitnije reklame bez obzira na to koliko bi im novca donijele, u Hrvatskoj se prodaju u cijelosti za šaku eura.

Doc. dr. sc. Jelena Jurišić, profesorica na Odjelu za komunikologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ

KREŠIMIR MACAN

IDEMO PREMA TOTALNOJ TRIVIJALIZACIJI

 

Posljednje izdanje Sabora bilo je slika i prilika društva u kojem živimo. Ne kaže se slučajno da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, pa tako ni mi Hrvati nismo iznimka.

Sabor je samo prosjek i presjek hrvatskog društva. Velike stranke uspavale su se na lovorikama višegodišnjeg monopola na vlast i nisu smatrale da trebaju raditi na izgradnji kvalitetnih ljudi, a uspijevali su oni koji nisu smetali i pitali previše. Teško je da ćete od takvih dobiti dobre govornike ili stručnjake, jer se često dogodi da su to ljudi bez jednog dana radnog staža izvan politike. Kako tada oni uopće mogu imati dodira sa stvarnošću jednog domaćeg poduzetnika, a još manje radnika. Most i Živi zid razbijaju te monopole i unose nešto živosti u hrvatsku politiku, no često pritom unoseći najniži populizam, amaterizam i neodgovornost. Iz čistog neznanja najčešće, jer su neki preko noći osvanuli u politici.

Nažalost, globalna je kriza s druge strane drastično srezala klasične medije na račun brzih digitalnih i društvenih medija gdje je svatko novinar, urednik i stručnjak za sve. Tako se danas može dogoditi da rad Sabora prate novinari koji ne poznaju poslovnik jer su baš taj dan slučajno poslani u Sabor na zadatak. I često se zaboravi provjeriti da imaš bar dva izvora, ako ih uopće i imaš. Bitno je da si prvi, makar i s krivom vijesti.

Spojimo li ovakvu politiku i slične joj medije - dobivamo zapaljivu kombinaciju. Da, to je društvo spektakla, no i to previše dobro zvuči za jedan cirkus najnižih strasti. Gdje su popularniji oni koji daju “mesa” za naslov koji privlači klikove, oni koji stvore video iz Sabora koji nas sve urnebesno nasmije, ali ne riješi ništa i na koji bi zapravo trebalo plakati ili pak oni koji ne znaju ništa, pa ni to da im je bolje da šute jer se vidi koliko ne znaju. Tada znate koliko je sati. Kako ide ona poznata Andrićeva: “Dođu tako ponekad vremena kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati.”

Nema tu više nikakve odgovornosti ili je još ostalo samo u tragovima. Sudstvo vas ne štiti, medijski kodeksi su labaviji nego ikad i samo se moliš da ne postaneš meta. Radi se već o debeloj društvenoj destrukciji koja te svodi na prosjek protivnika i ako se nađeš u blatu, linčovat će te bijesna gomila. Odgovornost je tu podijeljena i na politiku i na medije - jer, ne zaboravimo, mediji su taj četvrti stup društva. Ako nam se on uruši, a on posreduje politiku, nisam siguran što na drugoj strani dobivamo kao krajnje poruke prema građanima. Posebna je odgovornost na HRT-u kao javnom servisu, koji bi prvi, jer ima dovoljno financija, trebao biti svjetionik svima ostalima i postavljati standarde.

Sve dosad nabrojeno su razlozi da smo došli do posvemašnje površnosti u svemu što radimo. Pogledajte nove generacije - one sve dobivaju odmah na dlanu, nema više one da teško moramo učiti i raditi da bismo bili uspješni. No to je oduvijek vrijedilo samo za najdarovitije. Što ćemo s velikom većinom koji su prosječni ako se nimalo ne trude. Gledat ćemo ih kako gube kile u raznim reality emisijama, loše pjevaju pa im se smijemo ili traže ljubav svog života preko malih ekrana dok uče kuhati. To je nažalost naša stvarnost. Mediji imaju takvu publiku, da bi je nahranili, moraju stalno spuštati kriterije i htjeli - ne htjeli idemo prema totalnoj trivijalizaciji. Dijelom je to zasluga i naše tranzicije u kojoj su se pogubile mnoge vrijednosti i institucija i društva.

Tada nastupaju populisti koji će reći zašto bi ti imao više od mene, makar teško radio i svi će viknuti - bravo! U nešto zrelijim društvima javljaju se slične pojave, no ubiju ih oni s iskustvom i strpljenjem koji jamče da će se neke osnovne vrijednosti društva sačuvati. Imate to i u SAD-u, u Njemačkoj i mnogim drugim razvijenim demokracijama koje se već sada uspješno nose sa spomenutim izazovima. Pa vidite da su i Trumpa pripitomili. A nama se može dogoditi da Split opet izabere Keruma za gradonačelnika - kao nije nam bilo dosta, mi bismo još malo. Mi smo izgleda izgubljeni u tranziciji - niti smo uspjeli izgraditi vrijednosti i institucije, a već ih pomalo gubimo. Nadam se ne i nepovratno. I zato treba podržati svaki znak razuma i odgovornosti kako bismo uspješno ostali živjeti u ovoj zemlju koju svi toliko volimo.(D.J.)

Krešimir Macan, PR stručnjak specijaliziran za krizno komuniciranje, strateško komuniciranje u politici i nove medije

Možda ste propustili...

BILOGORSKO SELO UGLJENIK VEĆ DAVNO NE POSTOJI

Nestali bez traga: Slavonski rudnici i rudari zaboravljeni u prošlosti

TJEDNI OSVRT

Rošade u SDP-u

UNIFICIRANA OSJEČKA MLADEŽ:

Važno je biti u trendu, pa makar i bizarnom